UNIVERZITET U SARAJEVU
FARMACEUTSKI FAKULTET
PSIHOLOGIZAM
Seminarski rad iz sociologije
Sarajevo, april 2019.
1. POJAM PSIHOLOGIZAM
Psihologizam (grč. Psyche- dah, duh, duša + grč. Logos- riječ, mišljenje, nauka) je smjer u
filozofiji, nauka koja ističe značaj psihologijskih rezultata u utemeljenju duševnih znanosti i
svjetonazora.
U filozofiji logike, psihologizam ističe da je logika utemeljena na zakonima mišljenja.
Zagovornici ovog stajališta smatraju da bi psihologija trebala biti osnova drugim naukama
1
.
Riječ psihologizam prvi put je upotrijebio 1870. godine. Johann Eduard Erdmann (1805- 1892).
2
1
Filipović, Vladimir (redaktor). Filozofijski rječnik. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske,
1989.
2
Kusch, Martin.
Psychologism, a case study in the sociology of philosophical knowledge
.
London: Routledge, 1995.
2. POVEZANOST SOCIOLOGIJE I PSIHOLOGIZMA
Ni do dan danas se ne može govoriti o preciznom razgraničenju polja djelovanja društvene
stvarnosti koje treba izučavati sociologija od onih koji bi spadali u oblast psihologije. Za
sociologiju je već rečeno da joj je predmet proučavanja društvo i pojava koje se različito
ispoljavaju prilikom djelovanja ljudskog društva. U središtu okupacije psihologizma se nalazi
čovjekovo osobno doživljavanje određenog društvenog odnosa, ali i stvarno ponašanje pojedinca
i njegova reakcija na druge ljude u pojedinim društvenim situacijama. Psihologizam kao
dominantna tendencija je sadržan u mnogim teorijskim pravcima u savremenoj sociologiji. U
zavisnosti od toga koji se elemenat uzima kao primarni razlikujemo posebne grane psiholoških
teorija:
individualno- psihološke
(individualna svijest odlučujuća),
kolektivno-psihološke
(kolektivna psiha) i
socijalno-psihološke
(povezivanje psihičkih i društvenih pojava).
2.1. Individualno-psihološke teorije
Ove teorije su najranije nastale i njihov osnov čini shvatanje da se individualnom sviješću
pojedinca mogu objasniti društvene pojave. Ovdje je prepoznatljiv uticaj Spenserovog
naturalističkog tumačenja društva preko individua.
Osnovna nit koja spaja ova dva različita shvatanja je da zakonitosti koje važe za pojedinca
važe i za društvo, jer je društvo sastavljeno od pojedinaca. Među zastupnicima ovih teorija
postoje razlike s obzirom na stav koji psihički činioci određuju društveno ponašanje.
Koncepciju o društvenim odnosima u čijoj je osnovi imitacija je razradio Gabrijel Tard
(druga polovina XIX vijeka). On je lične odnose projektovao kao društveni i međusobni
psihološki odnos koji sadrži tri procesa:
repeticiju
(imitaciju),
opoziciju
(suprotstavljanje) i
adaptaciju
. Osnovni proces je imitacija i na tom principu počiva i politička vlast.
Druga grupa smatra da su društvene pojave određene urođenim predispozicijama čovjeka.
William McDougall (kraj XIX i početak XX vijeka) je razvio teoriju po kojoj instinkt pojedinca
utječe na društvene aktivnosti. Naime instinkt ili urođena psihofiziološka sklonost navodi
čovjeka da reaguje na spoljnje nadražaje. On je i začetnik socijalne psihologije, jer stav o
individualnoj svijesti pojedinca dovodi u vezu sa utjecajem društva na njeno formiranje i
obrnuto.
