Psihopatologija

Psihopatologija je područje koje se bavi prirodom i razvojem duševnih bolesti.

ABNORMALNO PONAŠANJE

1. Statistička rijetkost

1. Statistička rijetkost
Jedna od odrednica abnormalnog ponašanja je da je ono rijetko. Normalna krivulja pokazuje da je
većina ljudi u sredini kada se radi o bilo kojem obilježju, a to znači da se vrlo malo ljudi nalazi na
jednom  ili  drugom  kraju.  Statistička  rijetkost  izravno  se  koristi  u  dijagnozi  mentalne  retardacije
(IQ<70).
2. Kršenje normi

2. Kršenje normi

2. Kršenje normi
Drugo je stajalište da je abnormalno ponašanje sve ono što krši društvene norme i prijeti ili izaziva
nelagodu  onima  koji  mu  prisustvuju.  Meñutim,  odreñeni  oblici  kršenja  normi  ne  spadaju  u
abnormalno ponašanje, a postoje i kulturalne različitosti koje mogu utjecati na to kako ljudi gledaju
na društvene norme.
3. Osobna patnja

3. Osobna patnja

3. Osobna patnja
Abnormalnost  uključuje  pojam  osobne  patnje.  Ljudsko  je  ponašanje  abnormalno  ako  u  ljudima
izaziva jaku patnju i bol. Meñutim, kod ovakvog načina definiranja prisutna je značajna subjektivnost
i razlike meñu ljudima.
3. Onesposobljenost ili teškoće u funkcioniranju

3. Onesposobljenost ili teškoće u funkcioniranju

3. Onesposobljenost ili teškoće u funkcioniranju
Još  jedan  dio  abnormalnog  ponašanja  je  onesposobljenost,  što  znači  da  je  osoba  zbog
poremećaja nesposobna ostvariti neki cilj.  Meñutim, mnoga obilježja koja se u nekim okolnostima
smatraju  nedostatkom  ne  ulaze  u  područje  abnormalne  psihologije.  Središnji  dio  bolesti  ili
poremećaja  je  štetna  disfunkcija,  odnosno  odsutnost  prirodnog  funkcioniranja  neke  strukture  ili
mehanizma osobe, koja toj osobi nanosi štetu.
4. Neočekivanost

4. Neočekivanost

4. Neočekivanost
Jedan od sastavnih dijelova definicije abnormalnosti je to da je ona neočekivana. Naime, oblici
abnormalnog ponašanja neočekivani su odgovori na okolinske stresore.

Kliničari

Kliničari

Kliničari su različiti stručnjaci ovlašteni da pružaju psihologijske usluge, a meñu njih spadaju i klinički

klinički

psiholozi

psiholozi, koji u prvom redu uče tehnike procjene i dijagnoze

dijagnoze

dijagnoze duševnih poremećaja te primjene

psihoterapije

psihoterapije. Takoñer, u ovu kategoriju spadaju i psihijatri

psihijatri

psihijatri, koji imaju diplomu iz medicine i koji za

razliku od psihologa mogu propisivati lijekove. Psihoanalitičari

Psihoanalitičari

Psihoanalitičari prolaze posebno obrazovanje u

psihoanalitičkom institutu. Socijalni radnik u psihijatriji

Socijalni radnik u psihijatriji

Socijalni radnik u psihijatriji ima završen studij socijalnog rada, a psiholog

psiholog

savjetnik

savjetnik ima obrazovanje slično kliničkom psihologu. Psihopatolozi

Psihopatolozi

Psihopatolozi provode istraživanja prirode i

razvoja poremećaja koje liječe terapeuti.

POVIJEST PSIHOPATOLOGIJE

Rana demonologija

Rana demonologija
Demonologija

je učenje po kome zlo biće kao što je ñavo može živjeti unutar osobe i kontrolirati

njezin um i tijelo. Ovakvo shvaćanje poremećaja prisutno je kod starih Babilonaca, Kineza, Egipćana,
Grka i Židova.
Egzorcizam  je  istjerivanje  zlih  duhova  ritualnim  napjevima  ili  mučenjem    kroz  razrañene  oblike
molitve,  buku,  prisiljavanje  opsjednutog  da  pije  odvratne napitke,  bičevanje  i  izgladnjivanje  kojima
tijelo prestaje biti prikladan dom vraga.

Somatogeneza

Somatogeneza

Somatogeneza
Hipokrat  (5.st.p.n.e.)  je  odbacio  prevladavajuće  grčko  vjerovanje  da  je  teške  fizičke  bolesti  i
duševne  poremećaje  bog  poslao  kao  kaznu  i  tvrdio  je  da  takve  bolesti  imaju  prirodne  uzroke  i
trebaju se liječiti kao obične bolesti. Poremećaje u ponašanju je objašnjavao patologijom mozga te
je  utemeljitelj

somatogeneze

ili mišljenja da ono što nije u redu sa tijelom poremeti mišljenje i

ponašanje. Svrstao je psihičke poremećaje u tri kategorije :

01.uvod :

01.uvod : povijesna i znanstvena

povijesna i znanstvena

razmatranja

U  drugoj  polovici  19.st.  puno  se  saznalo  o  živčanom  sustavu,  no  još  uvijek  ne  dovoljno  da  bi  se
otkrila sva očekivana odstupanja u strukturi koja mogu biti osnova duševnih poremećaja. Najočitiji
medicinski uspjeh bilo je otkriće prirode i podrijetla sifilisa. Odavno je bilo poznato da odreñen broj
duševno  bolesnih  pacijenata  pokazuje  sindrom  koji  se  očituje  u  stalnom  pogoršanju  i  fizičkih  i
mentalnih  sposobnosti  te  da  ti  pacijenti  pokazuju  višestruke  smetnje  uključujući  iluziju  veličine  i
progresivnu paralizu. Nedugo nakon otkrića ovih simptoma spoznalo se da se ti pacijenti nikada ne
oporavljaju. Ovo stanje nazvano je opća paraliza i postojala su različita tumačenja o tome kako do
nje dolazi.
Louis  Pasteur

predložio je

teoriju mikroba

, odnosno stajalište da bolest uzrokuje infekcija tijela

izazvana sitnim organizmima. Tada se pokazala povezanost izmeñu sifilisa i opće paralize te je
otkriven posebni mikroorganizam koji uzrokuje sifilis. Time je somatogeneza stekla vjerodostojnost i
započela je potraga za drugim biološkim uzrocima.

Psihogeneza

Potraga  za  somatogenim  uzrocima  prevladavala  je  u  psihijatriji  sve  do  20.st.,  iako  su  se  i  ranije
javljala odreñena tumačenja koja su pripisivala duševne poremećaje psihološkim nedostacima.
Franz Anton Mesmer smatrao je da su histerični poremećaji, koji su bili osobito česti u to vrijeme,
uzrokovani  posebnim  rasporedom  univerzalne  magnetske  tekućine  u  tijelu.  Smatrao  je  da  jedna
osoba može utjecati na tekućinu druge i time izazvati promjene u ponašanju druge osobe. Razvio je
posebne rituale za liječenje, koji se smatraju prvim oblicima hipnotiziranja bolesnika.
Jean  Martin  Charcot  počeo  je  proučavati  histerične  pacijente  i  liječiti  ih  korištenjem  hipnoze  te  se
zainteresirao  za  nefiziološka  objašnjenja  ove  pojave.  Piere  Janet  nastavio  je  njegova  psihološka
istraživanja  i  vjerovao  je  da  je  histerija  dio  organiziranog sustava  misli,  emocija  i  osjeta  koji  su se
zbog slabosti živčanog sustava odvojili od ostalih.
Josef Breuer liječio je histeričnu pacijenticu Annu O. i utemeljio

metodu katarze

koja se odnosi na

ponovno proživljavanje emocionalne katastrofe i oslobañanje emocionalne napetosti koju su
izazvale prethodno zaboravljene misli o dogañaju.

POVIJESNI PREGLED

Naš način razmišljanja je temeljen na Aristotelovom.
Bacon je prvi koristio induktivnu metodu i empirijski pristup.
Knjiga  ˝Ime  ruže˝  odražava  sukob  novog  i  starog  razmišljanja  te  opisuje  rañanje  novog  načina
mišljenja. Radnja se odvija u srednjem vijeku kada je došlo do ˝prijelomnice˝.
Francis  bacon  je  napisao  ˝Novi  organon˝,  koji  je  revizija  Aristotelove  logike.  On  uvodi
revolucionarnu ideju: prirodu treba istražiti, podrediti i iskoristiti u korist čovjeka.
Poznata  je  decartesova  izjava:  ˝Corgito  ergo  sum˝.  U  knjizi  ˝Rasprava  o  metodi˝  on  opisuje
karakteristike metode, a to su:

temelja sumnja, koja je osnova njegove logike. Poznata je njegova rečenica ˝sve može biti
ili ne mora, a jedino je sigurno da ja mislim.˝ On vrši podjelu na duh i psihu, koja se često
koristi za objašnjenja psihopatologije jer se problemi mogu dogoditi i bez fiziologije (tijela).
On prvi dijeli znanost na društvene (res cogitans) i prirodne (res extensa).

matematički jezik je jezik prirode pa se pomoću matematike može opisati priroda. Uveo je
metodu kvantifikacije.

analiza, koja je nužna jer se sve u prirodi treba podijeliti na sastavne elemente te detaljno
istražiti.

replikacija eksperimenta, što se u psihologiji počinje dogañati pojavom Wundta i prvog
laboratorija.

Prvi koji je primijenio decartesovu metodu je bo Newton, a primijenio ju je u fizici.
Freud u psihoanalizi poom primjenjuje Newtonovu paradigmu tj. koristi pojmove poput energija,
libido... pa se stoga njegova teorija čini ˝znanstvenijom˝.

Jung je napisao ˝Psihologiju alkemije˝, kojom je pokazao da je alkemija aplicirana psihologija tj. da
je alkemija metafora za psihologiju. On je bio nesuñeni Freudov nasljednik. Napravio je sintezu
svega i bavio se raznim stvarima (istočnjačka filozofija...). nakon njega počinje zanimanje za
istočnjačku filozofiju.
Einstein je srušio temelje postavke znanosti početkom XX st.
Nuklearni fizičari su avangarda psihologije.

ZNANOST

Za bilo koju primjenu znanstvenih principa važna je paradigma

paradigma

paradigma – konceptualni okvir ili pristup unutar

kojeg znanstvenih djeluje. Paradigma je skup temeljnih pretpostavki koji naznačuje pojedino
područje znanstvenog proučavanja, odreñujući i vrstu konstrukata koji se smatraju legitimnima, kao
i metode koje se mogu upotrijebiti za prikupljanje i tumačenje podataka.

02.... sindromi koji se javljaju u

sindromi koji se javljaju u

odreñenim kulturama

NEZNANSTVENI MODELI

RELIGIJSKI (MAGIJSKI) MODEL

Ovaj model se tijekom prošlosti javljao kod svih naroda tj. svi su imali takvu tendenciju. Za ovaj
model je karakteristično postojanje ek

eksternalnih (vanjskih) sila

sternalnih (vanjskih) sila

sternalnih (vanjskih) sila koje utječu na poremećaje

ponašanja (demoni, magija, napitci...). Često se javlja uloga posrednika poput vračeva, šamana i
sl. koji nastoje otkloniti posljedice preko raznih postupaka. Ovaj model još uvijek postoji.
Studiozno se razvijao kroz vrijeme, a često su se koristili i znanstveni termini što im je davalo
mističan prizvuk. Razlikuje se:

mistični

mistični karakterizira energetski tok i pražnjenje tj. ekstaza (npr. yoga, molitva...)

okultni

Takoñer, karakteristično je da se ne zna kada će se odreñeni fenomen dogoditi, ali se smatra da
ako se nešto želi da će osoba to i vidjeti i doživjeti. Stoga se kod osoba koje nemaju izrañen
sustav da ˝prime˝ nešto će doživjeti poremećaj. Razlikuju se:

elokacija

evokacija

Ovaj model ima opravdanje da se koristi ako osoba zna što radi (npr. profa dečku pustio pjesmu
od Pink Floyda, on se rasplakao jer nije prebolio očevu smrt).

MORALNI

MORALNI MODEL

MODEL

Ovaj model se javio sa Francuskom revolucijom. U Parizu se po prvi put javila potreba za
segregacijom

segregacijom

segregacijom tj. judi nemoralnog ponašanja su izdvajani. U to vrijeme se smatralo da se ljudi od
životinja razlikuju po razumu i morali pa ako netko izgubi nešto od ovoga su ga stavili u ustanovu i
tretirali kao životinju. Pinel j bio prvi koji je razdvojio duševne poremećaje od prostitucije,
kriminala... Meñutim, danas se opet javlja potreba da se oboljeli ljudi segregiraju i udalje od
civilizacije. Psihička bolest, dakle, podrazumjeva segregaciju i moralnu osudu, a to je aktualno još
i danas (npr. ˝Nisam lud da idem kod psihijatra˝). U psihijatrijskim ustanovama postoji hijerarhijski
ustroj meñu liječnicima pa čak i meñu pacijentima. Dakle, ovaj model je i danas u upotrebi.

ZNANSTVENI MODELI

Oni su se razvili nešto kasnije od neznanstvenih. Često su proizlazili iz filozofije. Neki od tih modela
se smatraju predznanstvenima tj. pomogli su u razvoju znanosti. Tu se navodi:

Hipokrat

Hipokrat (4 st. p.n.e.) – on nije sam pisao djela već su to činili njegovi učenici. Najpoznatije
djelo je ˝Corpus hipokratikum˝, u kojem se opisuje pristup i liječenje nekih bolesti (npr.
spominje se manija i precizno se opisuje te melankolija, fremitis/epilepsija). On se bavio
sveukupnom medicinom. Nisu se bavili klasifikacijom i dijanozom nego su smatrali da je
problem u nastanku neravnoteže (diskrazia) te da liječnik treba pomoći da se ravnoteža
(

sinkrazia

) ponovno uspostavi.

Galon

Galon – koji je podijelio tjelesne tekućine s obzirom na 4 elementa. Smatrao je da veće
prisustvo neke tekućine utječe na ponašanje osobe pa sukladno s tim osoba može biti:

flegmatik →

→

→ sluz

kolerik → žuč

sangvinik → krv

melankolik → crna žuč

Paracelzius – arapska medicina

alkemija je odgovorna za nastanak prvih lijekova tj. počelp je sistematsko proučavanje
anorganskih supstanci na faktore bolesti.

U početki je psihijatrija bila dio cijele medicine. Tada je Kochov model bolesti (bolest se povezala sa
bakterijama, virusima...) postao osnova suvremene medicine i doveo do razvoja znanosti. Problem
kod ovoga je hipergeneralizacija jer se npr. ovisnost definira kao bolest što daje kontraefekt (daju im
se heptanoni...i oni su i dalje ovisni). Krajem 18., a početkom 19 st. se psihijatrija odvojila od ostatka
medicine, ali je i dalje do 20 st. bila povezana sa neurologijom (neuropsihijatrija).

Tada se po prvi put razvijaju modeli bolesti. Najpoznatiji znanstveni modeli su: