3. Javna komunikacija
3.1. O javnoj komunikaciji
Definicija komunikacije izvedena je iz značenja latinskih riječi
communicare
,
communicatio
,
communio
,
communis
,
communitas
(Ivas, 1988: 243), a uključuje pojam javne i privatne
komunikacije. Javna je komunikacija, kao što naziv govori, komunikacija koja se ostvaruje u
području javnosti, a karakteristična je za sva ljudska društva i jedan je od uvjeta postojanja
društvenih zajednica. Javna komunikacija podrazumijeva svaku komunikaciju jezikom koja izmiče
spontanoj upotrebi jezika u vlastitoj jezičnoj (obiteljskoj/lokalnoj) zajednici (Badurina, 2001: 57).
U javnoj komunikaciji pošiljatelj poruke odašilje sa svojega čvrstoga i prepoznatljivog društvenog
položaja, a primatelji su potencijalno svi članovi zajednice (Udier, 2007: 661). Iako bi javna
komunikacija trebala biti u skladu s normom hrvatskoga jezika (izražajnost izraza i jasna
standardno-jezična pravila), u posljednje vrijeme sve više se gube razlike između privatne i javne
komunikacije. U današnjoj javnoj komunikaciji prepoznaju se elementi privatne komunikacije pa na
nekim razinama nisu određene jasne granice između tih dvaju komunikacijskih sustava. Ipak, javna
komunikacija kao temeljni društveni fenomen razlikuje se od privatne komunikacije ne toliko
prema sadržaju i obliku jezičnih poruka, već najviše prema ulogama i statusu sudionika
komunikacije u nekom društvu (Škiljan, 2000: 22). Prema tome, komunikacijom se uspostavlja
mreža odnosa iz koje proizlaze uloge i statusi u njoj – neke uloge i statusi pripadaju području
javnosti, a druge području privatnosti.
3.2. Pojave u jeziku javne komunikacije
Javna komunikacija (javni jezik) u posljednje vrijeme prožeta je oblicima koji pripadaju
razgovornim idiomima, odnosno privatnoj komunikaciji (slobodni jezični obrasci, miješanje
stilova, obilježja urbanoga govora, žargonizmi, dijalektizmi, vulgarizmi…). Stvaranjem vlastitih
pravila i zakona, javna komunikacija stvara i vlastitu neovisnost unutar komunikacijskog procesa. U
podlozi pojave miješanja stilova i idioma te njihova prodora u javnost leže izvanjezični uzroci,
odnosno novi demokratičniji sociokulturni okvir u kojem se danas nalaze govornici hrvatskoga
jezika (Kuna, 2002: 34). Tako jezik javne komunikacije sve više nalikuje
na jezično-stilsku mješavinu koja bi trebala nalikovati svakodnevnom, prisnijem govoru kako bi se
govornik što više približio čitateljima, gledateljima i slušateljima (Kuna, 2002: 36). Pojavljivanje
nekonvencionalnih jezičnih obrazaca i oblika u sredstvima javne komunikacije predstavlja i način
kojim pošiljatelj poruke pridobiva nove slušatelje, gledatelje i čitatelje. Slušatelji, gledatelji i
čitatelji podsredstvom javnih poruka koje primaju oblikuju vlastitu svijest, ali i vlastiti govor koji je
nametnut. Kada je riječ o javnom komuniciranju, uvijek je u pitanju proces strukturiranja javnog
mijenja koje ujedno i čini smisao cijelog procesa komuniciranja (Plenković, 1993: 9). Brzina
nastajanja novinskih tekstova, obilata upotreba žargonizama, dijalektizama i vulgarizama, unošenje
elemenata razgovornog stila u druge sfere jezične upotrebe – sve su to pojave koje potvrđuju
neprestano prožimanje jezičnih i društvenih slojeva te gubljenje razlike između javne i privatne
komunikacije. No, iako se jezik javne komunikacije najčešće formalno razlikuje od jezika u
privatnoj upotrebi te ništa ne sprječava sudionike privatne komunikacije da upotrijebe poruke koje
odgovaraju zahtjevima javne komunikacije, trebala bi se uspostaviti granica između ta dva područja
– javnog i privatnog. Svako se odstupanje od očekivana jezičnog odabira (npr. upotreba studentskog
žargona u ispitu) može doživjeti kao manja ili veća devijacija u upotrebi standardnog jezika (koja
može uroditi nesporazumom, izazvati komične učinke), a koje će biti svjesni tek osviješteni
govornici standardnog jezika (Badurina, 2001: 58).
4. Diskurz medija
4.1. O diskurzu medija
Diskurz je idiom javne komunikacije koji obuhvaća najrazličitije jezične realizacije (Škiljan,
2000: 39). U javnoj je komunikaciji medijski diskurz nezaobilazan budući da je jedan od
posrednika u ostvarivanju njezinih temeljnih funkcija. Pojam medija dolazi od latinske imenice
srednjeg roda, medium, a uz osnovno značenje, 'sredina', 'polovina', obuhvaća i niz izvedenica:
ono što je u sredini to i spaja pa otuda i ključno značenje po-srednik (Lipovčan, 2006: 19). Stoga
je medij sredstvo prenošenja obavijesti, odnosno posrednik kojim se poruka materijalizira
unutar komunikacijskog procesa. Zapravo, mediji formiraju "mješovitu" subdomenu u kojoj se
pojavljuju svi diskurzi javne komunikacije, no njihova je temeljna funkcija oblikovanje javnosti
(Škiljan, 2000: 79). U osnovi, oni su posrednici koji poruke nastale u drugim diskurzima javne
komunikacije prenose širokom krugu primalaca, prilagođavajući ih jezičnim i komunikacijskim
mogućnostima tih primalaca. Zbog toga mediji povratnu informaciju traže prvenstveno u broju
primalaca svojih poruka, a tek nakon toga u njihovim reakcijama (Škiljan, 2000: 81). U tom
smislu, između primatelja i medija postoji interakcija putem koje se poruka kodira, odnosno
materijalizira.
S obzirom na to da mediji usmjeravaju društvene procese koji nastaju kad se pozornost društva
usmjeri prema nekom događaju, njihova je temeljna ulogu informiranje i oblikovanje javnosti i
javnoga mnijenja (Udier, 2007: 663). Osim informativne, opće su funkcije medija (Silić, 2006:
80) sljedeće:
a) propagandna
b) popularizatorska (učenje o društvu, kulturi, politici, vjeri)
c) prosvjetiteljska
d) agitativna (pridobivanje ljudi za kakvu djelatnost)
e) pedagoška (odgoj)
f) zabavna
Mediji javnoga komuniciranja stalno se razvijaju, a budući da se tehnologija razvija brže nego
ikada prije, brže se razvijaju i mediji. Razvoj medija kreće se u smjeru obogaćivanja procesa
komuniciranja, kao i u smjeru mogućnosti otkrivanja i prijenosa još bogatijih informacija od
onih kojima se raspolaže (Plenković, 1993: 79). Pri sadašnjem stupnju znanstveno-tehnološkog
razvitka postoje četiri različite medijske platforme, pa tako i četiri medijske grane: tisak, radio,
televizija i internet koje se dosta razlikuju, ali imaju i mnogo toga zajedničkog (Mihovilović,
2007: 28). Dakako, ima i drugačijih podjela medija, ali ipak su sve manje-više svedene na
uobičajenu podjelu medija na tiskane, elektronske i novije (internet). Jedno je od izražajnih
sredstava, iako ne u svima njima i u istom statusu, zajedničko (gotovo) svim medijima, a to je
jezik, odnosno riječ organizirana u tekst (Lipovčan, 2006: 21). Dakako, zadaća je jezika
primarno usmjerena na ostvarivanje unaprijed zadanih ciljeva te pridobivanje primatelja.
