Ivan Lovrenović
PROSTORI PUTOPISA
Predgovor u knjizi
Putopisi, izbor iz suvremene bosanskohercegovačke putopisne proze
(koju sam s Alijom
Isakovićem priredio za ediciju Savremena književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u 50 knjiga). Tekst
sam napisao 1984. godine. Edicija je izašla 1984/85. godine u izdanju sarajevske Svjetlosti. Nakon rata 1992-95. tu
lijepu knjigu više nikada nisam vidio ni držao u ruci..
Putopis kao književna vrsta istovremeno nam je i blizak i nepoznat. Blizak - zato što je vrlo intiman s našim
čitalačkim iskustvom: od Herodota naovamo to je jedan od najstarijih i najuglednijih književnih postupaka. Ali, ako
potražimo njegovo sustavnije razvijeno teorijsko određenje ili pak književnohistorijsku klasifikaciju i
sistematizaciju, naići ćemo na prazninu.
[1]
Bilježim ovo ne da bih tražio uzroke naučno-teorijske apstinencije od
bavljenja putopisom, nego samo da bih ukazao na teškoće i na obaveze kojima je izložen svaki pokušaj bavljenja
ovom književnom vrstom. To je ujedno i razlog zbog kojega je u ovom uvodu u čitanje poslijeratnoga
bosanskohercegovačkog putopisa bilo nužno pozabaviti se makar samo načelnim razmatranjima o putopisnom
žanru, te i književnohistorijskim pogledom u starije bosanskohercegovačke putopise.
I
Enciklopedijska natuknica putopis definira ovako: “... književna vrsta u kojoj pisac iznosi svoje dojmove o
predjelima kroz koje putuje. Putopis nije samo nabrajanje onoga što je putopisac vidio već se u njemu očituje i
umjetnička sklonost, stav prema životu, osjećajni svijet, ukus, kultura onoga koji piše. Putopisac istodobno prikazuje
i svoj predmet i sebe sama, a pravi je putopis plod stvaralačkog nemira, ogledalo umjetnikove intime, svjedočanstvo
njegova ukusa. Postoji međutim i tzv. znanstveni putopis s obiljem historijskih, etnografskih, geografskih i drugih
podataka. Autori su im najčešće učenjaci, istraživači, pomorci i misionari.” (Opća enciklopedija JLZ, Zagreb 1980.)
Govoreći o književnim vrstama “koje ujedinjuju povijesno-znanstveni interes s umjetničkim oblikovanjem”, Milivoj
Solar kaže: “Među takvim književno-znanstvenim vrstama od posebne je važnosti također putopis. S jedne strane,
on može predstavljati doprinos geografiji ili etnografiji, dok, s druge strane, predstavlja osobitu književnu vrstu u
kojoj je putovanje i opis proputovanih predjela ili zemalja povod za šire umjetničko oblikovanje zapažanja, dojmova
i razmišljanja o svemu onom što putopisca zaokuplja tokom putovanja. Nerijetko se tako putopis približava eseju ili
pak romanu u kojemu je fabula organizirana kao slijed događaja koji se zbivaju tokom putovanja nekog lika ili
skupine likova.”
[2]
Ova štura enciklopedijska i udžbenička određenja rekapituliraju uglavnom sve tradicionalne
predodžbe o putopisu, koje se mahom svode na dvostrukost: na jednoj strani - znanstveno-informativni, na drugoj -
umjetnički tip oblikovanja. Daleki, tek inicijalni signal i osnovu za mogućnost prevladavanja ove dualističke pre-
dodžbe uvodi drugi dio Solarova određenja, u kojemu se naznačava bliskost putopisa eseju ili romanu. Ta
mogućnost da se postavi književno-teorijski aspekt u kojemu će putopis biti tretiran i definiran na jedinstven i
konzistentan način - ostaje otvoreno teorijsko pitanje. Ovdje će biti iznesena samo neka razmišljanja i ilustracije
koje, možda, mogu biti od koristi u tom pravcu. Pojam putopisa danas, dakle, karakterizira ogromna obuhvatnost i
elastičnost. On pokriva veliko područje spisateljske prakse: od tekstova određenih klasičnom definicijom “opisa
puta” do štiva u kojemu element puta, putovanja figurira samo kao background za oblikovanje samostalnoga
poetskoga svijeta. U ovako naznačen raspon sa stanovišta tehnike prirodno ulaze veoma raznovrsni primjeri: od tzv.
imaginarnoga putopisa, s opisivanjem izmaštanoga svijeta po kojemu se “putuje” uobraziljom, do tekstova koji se
poetski bave motivima i prizorima svakodnevne okolice (gdje, dakle, više ne važi uvjet klasičnoga putopisa - puto-
vanje u daleke, nepoznate krajeve), pa sve do aktualne političke ili turističke putopisne reportaže, obilato prisutne u
suvremenoj publicistici i novinarstvu. Ako se ovaj raspon uvaži, nameće se potreba da se putopis i u žanrovskom
određenju promatra elastičnije - ne više kao isključivo prozna vrsta. (Primjeri će nam pokazati kako moderni putopis
uključuje i lirske iskaze.) S obzirom na takvu obuhvatnost i elastičnost pojma, jasno je da gruba podjela na
znanstveni i književni putopis ne zadovoljava, i da bi trebala biti zamijenjena mnogo nijansiranijom klasifikacijom i
tipologijom unutar vrste. No, još je važnije od toga da se uoči kako je ova dihotomija (znanstveno - književno)
zapravo samo stvar konvencije. Primjera radi, razlozi zbog kojih Herodotovu
Povijest
čitamo u historiografskom
(dakle znanstvenom) a Krležin
Izlet u Rusiju
u književnom ključu ne izlaze toliko iz samog teksta, iz njegove struk-
ture, koliko iz izvantekstovne sfere, tj. iz čitavog sistema navika, konvencija i uputa kojemu smo a priori podložni.
Važno je, dakle, sasvim načelno istaknuti ovo: o tome da li putopisni tekst (u čitavom korpusu njegovih pojavnih
manifestacija od Herodata do danas) ima književnoumjetničku vrijednost i karakter, ne odlučuje ni tematika, ni
namjena teksta, niti pak namjera ili status autora, već jedino način oblikovanja i, prema njemu, doživljaj, recepcija
teksta. Tako je danas moguće otkrivati književnu relevantnost u najrazličitijim spisima putopisne osnove - u raznim
skitničkim zapisima, administrativnim izvještajima, vojno-obavještajnim izviješćima, političkim elaboratima,
itinererima raznovrsne namjene, u kojima je neplanirano i nenamjerno, zahvaljujući jezikotvornom daru i
nediscipliniranosti autora, oklop funkcionalističke šablone probila iskra književno-jezične tvorbe. (Da se i ne govori
o njihovoj drugostupanjskoj vrijednosti - u smislu dokumentarne upotrebnosti u raznovrsnim postupcima moderne
proze i književnosti uopće.) Praktično, to stvara mogućnost i pomalo obrnuta odnosa; primjerice, više čiste
beletrističke proze se nađe u znanstveno-utilitarnoj historiografsko-geografskoj prozi Filipa Lastrića, bosanskoga
franjevca iz 18. stoljeća, koji nikad o sebi nije ni pomišljao kao o piscu-umjetniku, nego kod mnogoga današnjega
pisca od esnafa, koji u putopis uloži svu svjesnu volju da napiše književno relevantan tekst… Suvremeno poimanje i
recepcija književnoga teksta otkriva izvanredne književne vrijednosti u mnogim par excellence znanstvenim
putopisima; historija književnosti bila bi previše lakomislena, kada bi se lišila Herodotove
Povijesti
, Ibn
Haldunove
Povijesti Berbera
, Cezarovih
Zapisa o galskom ratu
, Ibn Batutinih putopisa,
Milijuna
Marca Pola, ili
putnih dnevnika kakvi su oni Charlesa Darwina ili Jamesa Cooka. Sve ove opservacije privode nas jednom pitanju,
