Rad i djelovanje diplomatsko
konzularnih predstavništva
4
Diplomacija je kroz svoju dugu povijest prolazila kroz različite promjene. Najstariji
povijesni spomenici i pisani tragovi bilježe dokaze o raznim savezima kao i mirovne i
druge sporazume.
Za razvoj diplomatskih odnosa jedna od najpogodnijih bila je Antička Grčka, baš zbog
svoje podijeljenosti na gradove-države. Grčki su gradovi-države međusobno slali
izaslanike u diplomatske misije. Oni su bili prihvaćeni i tretirani s dužnom i
protokolarnom pažnjom.
Rimljani su također poštovali strane izaslanike. Davali su im određenu zaštitu i
povlastice, ali su s druge strane takav tretman tražili i za svoje izaslanike (fetiales) kod
stranih vladara. Do razvoja diplomacije međutim dolazi tek u kasnijem razdoblju
Rimskog Carstva (jer su do tada svi dijelovi europskog i mediteranskog prostora bili u
sastavu Carstva, pa su se i odnosi smatrali unutrašnjim pitanjem), naročito nakon
njegove podjele 395. godine na Istočno i Zapadno, odnosno u doba Bizantskog
Carstva.
I kod drevnih indijskih država ali i država poput Sirije, Egipta, Kine učestalo je
održavanje diplomatskih odnosa i slanje izaslanika kod drugih vladara. Arapski vladari
također šalju svoje izaslanike. Privremena ili
ad hoc
diplomacija karakteristična je za
razdoblje starog i srednjeg vijeka.
Tek u doba renesanse, razvitkom ustanove stalne diplomacije javljaju se prvi pravi
počeci diplomacije. To je zapravo preokret kada Venecija, Milano, Toskana, Firenca i
drugi talijanski gradovi uvode imenovanje diplomatskih predstavnika. Do 15. stoljeća
diplomacija je predstavljala povremeno slanje i primanje izaslanika, ali tijekom 15.
stoljeća stvara se diplomacija kao stalna djelatnost. Stalni diplomatski predstavnici
imaju jasna naznačena prava i dužnosti, uz utvrđenje pravila njihovog dijelovnja.
1626. godine francuski kardinal Richelieu osnovao je prvo ministarstvo vanjskih
poslova kao središnje tijelo za vođenje poslova u međunarodnim odnosima. Nakon
Francuske i druge europske države osnivaju svoja ministarstva vanjskih poslova.
Za konkretnije određenje položaja i pravila u svezi s diplomatskim predstavnicima i
njihovim funkcijama trebalo je čekati do 1815. godine, kada su države sudionice
5
Bečkog kongresa nakon napoleonskih ratova prvi puta višestranim (multilateralnim)
sporazumom utvrdile pojedina bitna pitanja.
Slika 1: ''Bečki kongres", Jean-Baptiste Isabey (1819.)
II. svjetski rat dovodi do stvaranja suvremene diplomacije, za koju je karakterističan
razvoj višestrane, multilateralne diplomacije, pored tradicionalne dvostrane, bilateralne
diplomacije. Tomu je pridonijelo i veliko povećanje broja subjekata međunarodnog
prava (prije svega država i međunarodnih organizacija), što je dovelo do povećanja
međunarodnih kontakata, ali i jačanja diplomatske službe.
3. Funkcija diplomacije i područja diplomatskih aktivnosti
Predstavljanje svoje države u inozemstvu i promicanje njezinih interesa i ciljeva jest
zapravo osnovna i glavna funkcija diplomacije. Ona je zadužena da kao instrument
provodi vanjsku politiku koju utvrđuju tijela državne vlasti (državni poglavar, vlada,
parlament ili druga ustavom određena tijela), a putem njih grupa koja drži vlast u svojim
rukama. Provođenje vanjske politike i održavanje međunarodnih odnosa s drugim
subjektima (državama, međunarodnim organizacijama i sl.) podrazumijeva i razvoj
specifičnih metoda (između ostalog tu spada i diplomatski protokol) te aparata koji će
obavljat tu djelatnost (tzv. služba vanjskih poslova).
Jednostavno definirano, zadaće diplomacije su: predstavljati i zastupati, štititi i
obavještavati svoju zemlju, pregovarati (sukladno članku 3. Bečke konvencije o
diplomatskim odnosima).
