UVOD
Vjerovatno je rijetko koje otkriće u nauci izazvalo toliko oduševljenje da bi se kasnije pretvorilo
u strepnju i strah, kao što je otkriće rendgen i radioaktivnog zračenja. To je zračenje koje
proizvodi jonizaciju, ima nekoliko karatkeristika po kojima se razlikuje od ostalog zračenja:
ne registruju ga čula, ima štetne genetske i somatske efekte, posljedica djeovanja se javlja mnogo
godina kasnije, moguće je utvrditi prag djelovanja, ne mogu se uništiti niti izmijeniti, vrste
zračenja međusbno se razlikuju.
Iako su jonizujuća zračenja i radioaktivnost otkriveni još krajem prošlog vijeka, zračenje kao
oblik kontaminacije životne sredine i ljudskog zdravlja počinje naglo da zabrinjava široku
svijetsku javnost tek poslije užasa atomskog bombardovanja Japana 1945. godine.
Ovu zabrinutost povećavaju probe novog nuklearnog oružja i ranije gotovo nepoznata pojava
radioaktivnih padavina.
Široka primjena radijacija i radioaktivnosti, korišćenje nuklearne energije, ali i opasni kvarovi u
nuklearnim elektranama u novije vrijeme ukazuju i na ozbiljne ekološke i zdravstvene posljedice
nastalih kontaminacija.
Cilj ovog rada je da koristeći postojeća saznanja i rezultate dosadašnjih istraživanja, sazna više o
samoj suštini radioaktivnosti, te da se ukaže na moguće štetne posljedice radioaktivnih zraka po
zdravlje ljudi i okolinu te načine za subijanje tih posljedica.
2. FIZIČKE OSOBINE RADIOAKTIVNOSTI
Glavna masa atoma nalazi se u jezgru oko koga kruže elektroni. Ako su energetski odnosi u
jezgru uravnoteženi , atom je stabilan izotop, a ako su nestabilni, atom je nestabilan tj
radioaktivan. Zbir protona i neutrona je atomska težina elementa. Broj elektrona jednak je broju
protona. Električne sile prisiljavaju elektrone da kruše oko jezgra, nukleusa, određenim
putanjama. Radioaktivnost je sposobnost jezgra nekih elemenata da spontano emituju
kompleksno zračenje pri čemu jezgra koja zrači prelazi u nova stabilna jezgra.
Prilikom radioaktivnog raspadanja radionukleida emituje se zračenje koje nazivamo radijacija,
koja se manifestuje u obliku emisije neutrona alfa, beta i gama zračenja.
Radionukleidi su nestabilni atomi među kojima se ističu K40, Ru87, U236, C14, To232, koji
emituju fiziju: neutrone, alfa, beta i gama zračenja.
Radioaktivnost
je svojstvo nestabilnih jezgara da se spontano raspadaju i prelaze u stabilna
jezgra. Radioaktivni raspad se dešava u jezgrima koja imaju dinamičku nestabilnost, kao
posljedicu nepovoljnog odnosa protona i neutrona u jezgru. Zbog nestabilnosti, jezgra se
raspadaju, prelaze u stabilno stanje, a pri raspadu emituju radioaktivno zračenje. Jezgra koja se
raspadaju su radiokativna, a koja se ne raspadaju su stabilna. Proces prelaza radioaktivnog jezgra
u drugo, stabilno, je radioaktivni raspad. Mnoštvo jezgara nekog elementa koja se raspadaju čine
radioaktivni izvor.
Svaki izvor ima svoj tempo raspada. Mjera tog tempa je vrijeme poluraspada. Vrijeme
poluraspada je vrijeme za koje se zaliha jezgara samnji na polovinu. To je vrijeme za koje se
raspadne polovina prvobitnih atoma i označava se sa veliko T 1/2 . Postoje četiri vrste
radioaktivnog zračenja: alfa, beta, gama i neutronsko.
Alfa zračenje
se sastoji od alfa čestica. Alfa čestice su jezgra atoma helijuma koje se sastoji od
dva protona i dva neutrona, dakle alfa čestice su pozitivno naelektrisane čestice, i zbog relativno
velike mase imaju malu probojnu moć. Alfa zraci se mogu zaustavti jednim listom papira , domet
alfa zračenja je nekoliko centimetara. Pri alfa raspadu maseni broj (A) novonastalog jezgra
(potomka Y) manji je za četiri nego u početnom jezgru (X) , A redni broj (Z) manji je za dva
nego kod prvobitnog jezgra (X)
Beta zračenje
se sastoji od beta čestica. Beta čestice su u stvari elektroni. Beta zračenje ima
manju energiju nego alfa zračenje, ali ima veći domet u vazduhu (nekoliko metara) zaustavlja ga
aluminijumska ploča debljine nekoliko milimetara. Pri beta raspadu ne menja se maseni broj (A)
kod novonastalog jezgra ,ali je redni broj (Z) veći za jedan (misli se na potomka Y).
Pri beta raspadu u atomskom jezgru dolazi do transformacije jednog neutrona u proton i elektron.
Ova vrsta beta raspada se zove beta minus raspad, a osim te vrste beta raspada postoji i beta plus
raspad
.
Za razliku od afa i beta zračenja
gama zračenje
su u stvari elektromagnetni talasi, isto kao i
vidljiva svjetlost. Slabijeg inteziteta su od beta zračenja, ali imaju znatno veći domet .
Gama zračenje se može zaustaviti pomoću debelog sloja olova , betona ili vode.
Pri gama raspadu se ne menja ni redni broj (Z) kao ni maseni broj (A). Samostalan gama raspad
je nemoguć, on se obično javlja kao prateća pojava alfa i beta raspada.
3. PORIJEKLO I IZVOR ZRAČENJA
Zračenje je u svemu oko nas, pa čak i u nama, međutim čovjek je evoluirao i privikao se na male
količine zračenja. Hrana koju unosimo u svoj organizam je radioaktivna, a naučnici su ustanovili da
podzemne vode imaju u svom sastavu veliku količinu zračenja. To zračenje utiče negativno na
ljudski organizam i izaziva najopasnije bolesti današnjice.
Biološke posledice izazvane izlaganju radioaktivnom zračenju zavise od vrste zračenja, od toga
koje je tkivo izloženo zračenju i količine energije koje primi organizam prilikom zračenja.
Prema porijeklu i izvoru, zračenja mogu biti prirodna i vještačka.
Najveći dio ukupnog zračenja koje prima svjetsko stanovništvo vodi poreklo od prirodnih izvora.
3.1.
PRIRODNI IZVORI RADIOAKTIVNOSTI
Postoje tri osnovna izvora prirodne ili osnovne radijacije:
Kosmička radijacija;
Radijacija iz Zemljine kore;
Zračenje iz radioaktivnih izvora koji se nalaze u tkivima živih bića.
Kosmička radijacija
nastaje od rasutih radioaktivnih materija iz dubine kosmosa ili od Sunca i
dospjevaja na planetu Zemlju. Radioaktivni zraci koji ozračuju zemlju stupaju u interakciju sa
atmosferom stvarajući nove radioaktivne materije.
Kosmičko zračenje ima veći uticaj na polove zemlje nego na ekvatoru, zbog jačeg
elektromegnetnog uticaja na polovima koji skreće radijaciju, kao i na većim nadmorskim
visinama, zbog razrijeđenog vazduha; tako je radijacija na 4 000-12 000 m nadmorske visine
veća za 25%.
