UNIVERZITET U SARAJEVU
FAKULTET ZA KRIMINALISTIKU, KRIMINOLOGIJU I SIGURNOSNE STUDIJE
SARAJEVO
PROJEKAT ISTRAŽIVANJA
(NACRT NAUČNE ZAMISLI)
Radna eksloatacija djece
Mentor: Doc. dr. Darko Datzer Student: Dedić Benjamin
Sarajevo, 2016. godine.
4
se pojavljuje kao i metode koje je omogućavaju poprimili su nove oblike i razmjere širom
svijeta.
Ovaj pojam možemo posmatrati kroz različite oblike dječijeg rada (prinudnog i štetnog rada i
dr.). Prema Konvenciji o zabrani i trenutačnoj akciji na ukidanju najtežih oblika dječijeg rada
br. C182 (1999), najgori oblici dječijeg rada obuhvataju pojave kao što su: svi oblici ropstva i
zlostavljanja sličnih ropstvu, kao što su prodaja djece ili trgovina njima, dužničko ropstvo i
služenje, prinudni ili obavezni rad; prisilno regrutovanje djece vojnika korištenje ili nuđenje
djece radi prostitucije ili pravljenja pornografskih sadržaja ili pornografske predstave;
korištenje, podvođenje ili nuđenje djece radi nelegalnih (kriminalnih aktivnosti; bilo koji
oblik posla ili aktivnosti koji sadrži okolnosti u kojima je dijete zanemareno i preopterećeno i
gdje su narušeni njegovo zdravlje, sigurnost i moralnost.
Pojam “prisilni dječiji rad” etiološki podrazumijeva prisilu ili prijetnju nekim oblikom kazne,
rad na koji dijete nije samovoljno pristalo. Treba naglasiti da, kad kod pojedinih oblika
iskorištavanja djece, postojanje dobrovoljnog pristanka ne sprečava utvrđivanje počinjenog
krivičnog djela nad djetetom, zbog čega se više koristi termin “radna eksploatacija djece”.
“Štetni rad djece” je rad koji je emocionalno i socijalno opasan i štetan za dijete, reflektuje se
na njegovo redovno obrazovanje i onemogućava mu da se redovno školuje ili ga tjera da
napusti školu prije vremena, ili je prinuđeno da se školuje pod izuzetno teškim uslovima.
1.2. Značaj problema i značaj istraživanja
Značaj problema zaključuje uglavnom da se radi o djeci koja su izvan sistema socijalne i
zdravstvene zaštite, djeci koja nisu uključena u obrazovni sistem, koja su često i pravno
nevidljiva. Prema mišljenju socijalnih radnika, njihova se svakodnevnica sastoji prvenstveno
od borbe za goli život, jer iza sebe nemaju porodice koje će im pružiti odgovarajuću brigu i
zaštitu. Pod prisilnim i štetnim radom djece na ulici podrazumijeva prosjačenje i sve druge
aktivnosti za koje se očekuje naknada u novcu. Svaka vrsta prisilnog i štetnog rada najgori je i
najteži vid kršenja i ugrožavanja života i prava djeteta.
Socijalni okviri u kojima se najčešće dešavaju ovakve društvene pojave u BiH se ne
razmatraju, već se samo naglašavaju, ukazujući generalno na problem siromaštva, socijalne
5
isključenosti pojedinih grupa stanovništva, najčešće pripadnika manjina (Roma). Rjeđe se u
bh. društvu ovaj problem povezuje s problemima u obrazovanju i nefunkcionalnim i slabo
povezanim sistemima, ili nepoznavanjem problema, ali i drugim razlozima koji mogu utjecati
na raširenost ove pojave.
Istraživanje je društveno značajno s obzirom da je ovo tema o kojoj se ne govori dovoljno na
području naše zemlje. Činjenica je da su prava svih ljudi u našoj zemlji u velikoj mjeri
zanemarena, pa nas ne iznenađuje činjenica da nije dovoljno urađeno na području zaštite
djece od radne eksploatacije.
Kada govorimo o naučnom značaju ovo istraživanje može pomoći budućim istraživanjima
koji će moći pomoći prilikom kreiranja različitih strategija u svrhu sprečavanja radne
eksploatacije djece, te rada na boljoj zaštiti budućnosti naše zemlje.
1.3. Rezultati dosadašnjih istraživanja
U objavljenom istraživanju o nasilju nad djecom u BiH (2004) navedeno je da je problem
djece koja žive i rade na ulici dugo bio problem koji nije rješavan kao pitanje povezano s
trgovinom. Iako je bilo sporadičnih prijava, zapažanja i medijskih objava da su u pojedinim
gradovima Bosne i Hercegovine djeca koja su na ulici, gdje rade cijeli dan, povremeno viđana
kako svoju zaradu predaju odraslima, izostajala je ozbiljna intervencija nadležnih institucija i
službi. Pitanje djece koja žive i rade na ulici, kao mogućih žrtava trgovine djecom, treba
tretirati kao problem u sastavu sistema socijalne zaštite. Djeca koja prose su djeca čija je
druga kuća postala ulica i koja se moraju povinovati “pravilima ulice”. Uglavnom ne idu u
školu, a, kako bi opstala i preživjela, trpe teror odraslih, koji ih zloupotrebljavaju na različite
načine. Najrasprostranjeniji vid takve zloupotrebe jeste prosjačenje.
Ovo je istraživanje otkrilo da značajan broj djece živi ili radi na ulici. Anketirani su izvijestili
o hiljadu kontakata koji su s takvom djecom ostvareni u periodu od 1999. do 2002. godine, ali
je u izvještaju istaknuto da je teško napraviti konkretne procjene stvarnog broja djece, zbog
izostanka sistematskog prikupljanja podataka od strane policije i onih koji pružaju usluge.
Čini se da većina ove djece dolazi iz romske zajednice. Podaci, dalje, govore da se uglavnom
