2

1.1. Uvod

Pojam   radna   škola  prvi   upotrebljava   Vilijem   Peti   u   XVII   veku,,   u   svojoj   koncepciji 

klasične političke ekonomije, gde navodi da je ručni, odnosno manuelni rad pravo bogatstvo 

čoveka.

Koncepcija   radne   škole   je   aktivna   još   od   XVII   veka,   počev   od   Tomasa   Mora   i   njegove 

„Utopije“, preko Kapmanele, R. Ovena, Š. Furijea i S. Simona do poznatih naučnika Karla 

Marksa i Fridriha Engelsa. Takođe, neke ideje radne škole su izražene i kod pedagoga klasika – 

Ž.Ž. Rusoa, Pestalocija i Komenskog (Potkonjak 2003, 175).

Početkom XX veka karakterističan je veliki industrijski razvitak, rad na mašinama koje bivaju 

sve složenije i komplikovanije, kao i veliki razvitak fabrika i tehničke industrije, podrazumeva 

obrazovanje i obučavanje ljudi koji treba da rade u takvim uslovima. Klasne suprotnosti bile su 

sve više izražene u vidu „ tendencije vladajuće buržoazije da odgaja mlade za veću produktivnost 

rada“ (Jakopolović 2007) Samim tim, „ stara škola“ koja je podrazumevala upijanje teorijskog 

gradiva, koju su mnogi nazivali „knjiška škola“ ne zadovoljava potrebe tadašnjice, što se koristi 

kao početak razvitka koncepcije radne škole. Učenici treba da budu obrazovani za rad u zajednici 

(Isto), za rad u fabrikama, manuelni rad itd. Time se zadaje zadatak reogranizacije nastave u 

školama, ali i ističe se sve veći politički pokret radne klase. Osnovna karakteristika radne škole 

jeste samoaktivnost učenika. 

Pravac radne škole, po Potkonjaku (2007, 176) nije jedinstven jer ideje koje on podrazumeva ne 

mogu da se svedu na jednu pedagošku koncepciju. Mnoge ideje radne škole su sadržane u raznim 

pedagoškim i psihološkim pravcima, koji se po nekim drugim shvatanjima znatno razlikuju, a 

najveći   razlog   jeste   što   sam   koncept   radne   škole   podrazumeva   aktivnost   učenika,   njegovu 

individualnost, kreativnost, samoinicijativnost itd., a sve prethodno navedeno jeste  u suprotnosti 

sa „starom Herbartovom školom“.  

Pravac se razvija u mnogim evropskim zemljama – Nemačkoj kroz seoske vaspitne domove, 

kurseve za muški ručni rad. zatim fabričke i kooperativne škole u SAD-u (Isto) , u Srbiji kroz 

ideju ručnog rada itd. 

background image

4

2.1. Razvoj radne škole u evropskim zemljama i Sjedinjenim Američkim 

državama

2.2. Pragmatizam Džona Djuija

U Sjedinjenim Američkim državama, oblik radne škole se razvijao pod pragmatizmom, 

tada široko prihvaćenim pravcem. Najveći predstavnik  pragmatizma u SAD-u bio je Džon Djui, 

koji je pored V. Džemsa i Č.S. Pirsa objedinio ideje i napravio celinu, gde je sjedinio praksu i 

teoriju i  individualno i socijalno obrazovanje (Potkonjak 2007, 84). Pedagogija pragmatizma i 

Djuijeve ideje  su uticale na dalji rad pedagoga širom sveta, pa tako i na samog Kerštenštajnera 

koji je u Nemačkoj napravio koncepciju radne škole. Pedagogija Djuija, koji je bio pod uticajem 

rada Fridriha Frebela, koja je prihvaćena kao „narodna“ je podrazumevala vaspitanje učenika 

kao individuu, koja se razlikuje od svih ostalih, ali isto tako vaspitanje za zajednicu, u kojoj će 

pojedinac morati da živi, da bude koristan član. Pragmatistička pedagogija govori o značaju 

iskustva,   o   tome   da   je   iskustvo   jedini   način   da   pojedinac   reši   problem   u   stvarnom   životu. 

Iskustvo čoveka je u jednstvu sa vaspitanjem i ono traje celog života, da je teorija potrebna u 

onoj   količini   „gde   čoveku   pomaže   da   reši   neki   životni   problem“   (Potkonjak   2007,   85). 

Pragmatističko   ili   popularno   nazivano   instrumentalističko   vaspitanje   obuhvata   kognitivno, 

emocionalno   i   socijalno   vaspitanje   i   dva   aspekta   jesu   individualni   i   socijalni.   U   ovakvom 

shvatanju se učenik stavlja u poziciju aktivnog subjekta, gde svojim saznanjima i iskustvom 

dolazi do prave istine,  on se posmatra kao individua koja je posebna, a sa druge strane koja treba 

da bude koristan član zajednice. Iz prethodno navedenih razloga, Djuijeva shvatanja se mogu 

uvrstiti u pedagogiju radne škole, jer se potencira znanje koje će učenicima biti korisno životu, 

praktično iskustvo i teorijsko znanje samo ukoliko služi praksi.   Potkonjak (2007)   navodi tri 

osnove pedagogije pragmatizma – „vaspitanje je život“, „učiti radeći“ i „škola je zajednica“. U 

ova tri polazišta se zapravo govori da proces vaspitanja i obrazovanja pojedinca ne treba da se 

zasniva na teoriji i određenim znanjima koje pojedinac treba da usvoji, već o značaju iskustva, 

aktivnosti , konstantnog samoizgraživanja i nadoknađivanja znanja i iskustva kroz obrazovanje, 

jer učenik kroz rešavanje problemskih situacija dolazi do pravih rešenja, koristi ih u narednim 

situacijama,   a   isto   tako   se   uči   radu   u   zajednici   u   kojoj   živi.   Cilj   obrazovanja   nije   unapred 

određen, jer to koči individualnost i posebnost ličnosti, odnosno cilj obrazovanja je determinisan 

Želiš da pročitaš svih 12 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti