RASPRAVLJANJE ZAOSTAVŠTINE
Nasljedno pravo ima dva osnovna značenja, objektivno i subjektivno. U
objektivnom smislu to je skup pravnih propisa koji uređuju nasleđivanje, a u
subjektivnom smislu označava konkretna ovlašćenja određenog lica, da na
osnovu objektivnog nasljednog prava stekne određena prava iz zaostavštine
ostavitelja. Nasljedno pravo u svojoj dugoj istoriji je razvilo i posebnu
terminologiju.
Umrlo lice čija je imovina predmet nasleđivanja naziva se ostavilac, de cujus,
defunctus. Ukoliko je ostavitelj ostavio testament odnosno zavještanje, onda se
on naziva zavještalac ili testator. Trenutak smrti ostavitelja, a to je ujedno i
trenutak otvaranja naslijeđa, naziva se delacija. Imovina ostavitelja ili testatora
koja je podobna za nasleđivanje, naziva se zaostavština odnosno ostavina.
Odredba u testamentu kojom se određenom licu ostavlja tačno određeno pravo,
naziva se isporuka ili legat, a lice u čiju je korist takva odredba sačinjena naziva
se isporukoprimac ili legatar.
Nasljednopravni propisi
imaju dvije dimenzije, vremensku i
prostornu.Vremenska dimenzija znači da se zaostavština raspravlja po propisima
koji su važili u momentu smrti ostavitelja.Punovažnost testamenta , ugovora o
doživotnom izdržavanju i ugovora o ustupanju i raspodjeli imovine za života se
cijene po zakonu u vrijeme kada su ovi pravni poslovi poduzeti.Ustavno načelo o
neretroaktivnosti zakona poštuje se i u materiji nasljeđivanja.
Pretpostavke za postojanje zaostavštine su: smrt ostavitelja i otvaranje
nasljeđa ( delatio hereditatis), a elementi koji se isto označavaju kao preduslovi
ili uslovi su postojanje nasljednika i osnov pozivanja na naslijeđe.Do
nasljeđivanja dolazi uvijek kada postoji zaostavština i kada se ovori naslijeđe
( delacija), te će se tada uvijek naći lice-srodnik do države kao poslednjeg
nasljednika, i postojati će osnov pozivanja na naslijeđe.Iz ovog se izvodi
zaključak da su bitne pretpostavke za nasljeđivanje, zaostavština i delacija,
postojanje nasljednika i osnov pozivanja na naslijeđe.
Trenutkom smrti fizičkog lica otvara se njegova zaostavština, te je veoma
značajno odrediti momenat delacije, jer se prema njemu određuje sastav
zaostavštine, krug nasljednika odnosno njihovo postojanje, dostojnost,
sposobnost, rokovi zastarjelosti za nasljedničke tužbe.Potrebno je utvrditi ne
samo dan, nego i čas a po mogućnosti i minutu smrti ostavitelja.Ovo ima
krupnih posledica kod komorijenata, jer mala vremenska razlika je bitna.Kod
proglašenja nestalog lica za umrlo , sud će ukoliko sa sigurnošću ne može da
odredi datum smrti uzeti kao datum smrti dan koji ono nije preživjelo, a ako se
ni to ne može utvrditi datum njegove smrti smatraće se prvi dan po isteku
zakonom propisanih rokova poslije kojih se nestalo lice može proglasiti umrlim.
1
Zaostavštinom se smatra skup prava i obaveza ostavitelja , njegova
cjelokupna aktiva i pasiva podobna za nasljeđivanje,a koja nije nekim posebnim
propisima podvrgnuta drugačijim pravilima. Postoje prava koja ne ulaze u
zaostavštinu , pravo preče kupovine.Zaostavština je širi pojam od imovine
ostavitelja jer u nju ulaze i neka neimovinska prava ostavitelja, autorska prava, i
čine je imovina ostavitelja ( aktiva) i dugovi ostavitelja ( pasiva).Aktiva i pasiva
čine bruto zaostavštinu, a razlika između njih se zove čista zaostavština.
Mogućnost da pasiva bude veća od aktive oslobađa nasljednika da angažuje
svoja sredstva radi namirenja dugova ostavitelja jer on odgovara za dugove
samo u visini vrijednosti naslijeđene imovina.U zaostavštinu ulaze : stvarna
prava, pravo svojine , službenosti, zaloge, pravo građenja, državina, obligaciona
prava, prava iz ugovora o kupoprodaji , depozitu, naknada štete, neosnovano
bogaćenje,autorska prava i prava iz industrijske svojine.Prava vezana za ličnost
ostavitelja se gase njegovom smrću, lična služnost itd.
U sastav zaostavštine ne ulazi: imovina supružnika stečena po osnovu
zajedničkog braka,izdvajanje po nekom drugom osnovu –izlučna tužba ,
imovina koja je prešla na umrlog ugovorom o doživotnom izdržavanju,
izdvajanje u korist potomaka koji su privređivali zajedno sa ostaviteljem .Lica
koja ispunjavaju navedene uslove , a ne spadaju u krug onih koje zakon
ovlašćuje na traženje izdvajanja , mogu ovo zahtijevati samo u parničnom
postupku , treća lica.
Predmete zaostavštine ne čine predmeti domaćinstva koji služe svakodnevnim
potrebama potomcima , bračnom drugu i roditeljima ostavitelja , a nisu veće
vrijednosti.Ti predmeti postaju zajednička svojina tih lica.
OSTAVINKI POSTUPAK
Ostavinski postupak predstavlja skup procesnih radnji pred sudom koje
imaju za cilj utvrđivanje nasledno pravnih posledica ostaviteljeve smrti. Sudski
postupak za raspravljanje zaostavštine uređen je Zakonom o vanparničnom
postupku. Zakonom o vanparničnom postupku su uređena pravila u kojima
redovni sudovi postupaju i odlučuju o ličnim, porodičnim, imovinskim i drugim
pravnim stvarima koje se po tom ili drugom zakonu rješavaju u vanparničnom
postupku; njegove odredbe primjenjuju se i u drugim pravnim stvarima iz
nadležnosti redovnih sudova za koje nije izričito određeno da se rješavaju u
vanparničnom postupku, ukoliko se ne odnose na zaštitu povređenog ili
ugroženog prava niti se zbog učesnika u postupku mogu primjeniti odredbe
Zakona o parničnom postupku. Međutim, treba istaći: pošto je parnični postupak
opšti postupak za zaštitu građanskih subjektivnih prava, to se njegova pravila,
kao opšta, primjenjuju u vanparničnom postupku, a time i u ostavinskom
postupku. Razumije se da postoje i izvjesna odstupanja, veća ili manja, koja čine
ostavinsku proceduru specifičnom. Inače iostavinski postupak na kojoj je
postavljen Zakon o vanparničnom postupku ima dvije procesne cjeline:
2
Na vođenje parničnog postupka utiču i stranke u postupku, naročito putem
svojih dispozitivnih radnji – npr. Parnica će biti okončana odricanjem od tužbenog
zahtjeva ili povlaćenjem tužbe. U ostavinskom postupku pravilo je drugačije.
Naime, ostavinski sud vodi pokrenuti postupak do kraja, do donošenja
ostavinskog rješenja. Radnje stranaka ne mogu dovesti do okončanja
ostavinskog postupka, šta više stranke ne mogu uticati ni na tok ostavinskog
postupka. Od pravila da se pokrenuti ostavinski postupak mora sprovesti po
načelu oficijelnosti sve do kraja, odnosno do donošenja rješenja o nasleđivanju,
postoje neki izuzeci. Prije svega ukoliko se utvrdi da ostavitelj nije imao nikakvu
imovinu koja je podobna za nasleđivanje, postupak se uopšte neće voditi. Do
takve situacije može doći ne samo u slučaju kad je ostavitelj bio veoma
siromašan, već i u onim slučajevima kada je ostavitelja tako raspolagao
imovinom da nije ostalo ništa što bi ušlo u sastav zaostavštine (npr. Zaključio je
ugovor o doživotnom izdržavanju kojim je je obuhvatio svoju cjelokupnu imovinu
koju nije uvećao sve do smrti). S druge strane, ukoliko se utvrdi da u sastav
zaostavštine ulaze samo prava na pokretnim stvarima, a naslednici ne zatraže
vođenje ostavinskog postupka onda će ostavinski sud obustaviti postupak.. Ipak
u savremenim uslovima naslednici su često prinuđeni da traže vođenje
ostavinskog postupka čak i u slučajevima kada u sastav zaostavštine ulaze samo
pokretnosti (npr. Novac na tekućem računu ili štednoj knjižici, stvari u sefu u
banci, motorna vozila, oružje i sl.), jer se za prenos odgovarajućih prava u
određenim slučajevima zahtjeva pravosnažna sudska odluka (ostavinsko
rješenje).
Pribavljanje i donošenje dokaza u parnici po pravilu je predviđeno
parničnim strankama. U ostavinskom postupku kao što smo već istakli, sud
donosi odluku na osnovu rezultata cjelokupnog raspravljanja imajući u vidu kako
dokaze koje su stranke podnijele, tako i dokaze koje je sam sud pribavio
službenim putem. Na taj način ostavinski sud po pravilu, igra značajnu ulogu u
pribavljanju dokaza nego što je to slučaj sa parničnim sudom .
Ostavinsko rješenje može se zasnivati na dokazima koji nisu izvedeni
pred sudijom koji je rješenje donio. Moguće je takođe da odluku donese sudija
koji uopšte i nije vodio ostavinsku raspravu. Dakle u ostavinskom postupku važi
načelo posrednosti. Razlog ovog značajnog ostupanja od pravila neposrednosti
koje važi u parničnom postupku, uslovljeno je potrebom ekonomičnosti i
efikasnosti ostavinskog postupka, koji se zasniva na nespornosti činjeničnog
stanja među strankama, a i činjenicom da odluka ostavinskog suda uvijek može
biti korigovana u parničnom postupku (parnični postupak je korektivni postupak
za raspravljanje zaostavštine). Zakon prihvata da i neke radnje u postupku
preuzimaju putem podnesaka u pisanom obliku, a za neke od njih predviđa
obaveznu pismenu formu. U ostavinskom postupku sud može donijeti odluku i
bez usmeng obraćanja stranaka, dovoljno je da stranke svoje izjave i zahtjeve
upute sudu u odgovarajućoj pismenoj formi. U ostavinskom postupku moguće je
da se stranke uopšte ne pojave, bilo da radnje preuzimaju samo u pisanom
4
obliku ili putem punomoćnika. Ostavniski sud svoju odluku nikada ne donosi u
obliku presudu već uvijek u obliku rješenja. Moguće je da ostavinski sud svoju
odluku bazira na presudi parničnog suda (kad je u toku ostavinskog postupka
među strankama bilo sporno neko činjenično pitanje pa ih je ostavinski sud
uputio na parnicu) ali i u tom slučaju donijeće rješenje o nasleđivanju. Ostavinski
postupak ima za cilj da utvrdi činjenično stanje koje je postojalo u trenutku
delacije i da na osnovu toga utvrdi nasledna prava svih lica koja ostvaruju neke
koristi iz zaostavštine. Otuda se strankom u ostavinskom postupku smatraju sva
lica koja tvrde da im po bilo kom osnovu, pripada neko nasledno pravo. To znači
da u ostavniskom postupku može biti i više stranaka (npr. Dva zakonska
naslednika, dva testamentalna naslednika, dva legatara, i svi oni imaju karakter
stranke u postupku). Upravo zbog razlikovanja pojma stranke u parničnom i
vanparničnom postupku, a time i u ostavinskom postupku, ponekad se strane u
vanparničnom postupku nazivaju učesnicima u postupku. Zakon o vanparničnom
postupku, u zavisnosti o kontesta koristi termin stranke i zainteresovana lica, ali
se iz cjeline teksta zaključuje da su u pitanju sinonimi. U ostavinskom postupku
se, u iznijetom smislu koriste sva tri termina: stranka, učesnik u postupku,
zainteresovano lice (naravno koriste se i termini sa određenim značenjem npr.
naslednik, legatar).
NADLEŽNOST I SASTAV SUDA
Za raspravljanje zaostavštine mjesno je nadležan Osnovni sud na čijem je
području ostavitelj imao prebivalište u vrijeme smrti, a ako ostavitelj u vrijeme
smrti nije imao prebivalište, nadležan je Osnovni sud na čijem je području
ostavitelj ima boravište, ukoliko to posebnim Zakonom i međunarodnim
ugovorom nije drugačije određeno. Ako ostavitelj u vrijeme smrti nije imao
prebivalište i boravište u Republici Bosni i Hercegovini, nadležan je Ostavinski
sud na čijem području se nalazi zaostavština ili pretežni dio zaostavštine.
Privremene mjere za obezbeđenje zaostavštine može narediti Osnovi sud na
čijem području je ostavilac umro kao i Osnovni sud na čijem području se nalazi
zaostavština. Učesnici u postupku za raspravljanje zaostavštine ne mogu
ugovoriti ni stvarnu ni mjesnu nadležnost suda.
PRETHODNE RADNJE
Pod prethodnim radnjama u ostavinskom postupku podrazumjevamo one
radnje koje se preduzimaju da bi se omogućila i pripremila ostavinska rasprava.
To su sastavljanje smrtovnice, popis i procjena imovine umrlog i određivanje
privremenih mjera za obezbjeđenje zaostavštine.
Sud po službenoj dužnosti pokreće ostavinski postupak čim sazna za
nečiju smrt. Način na koji se dolazi do ovog saznanja je relevantan, ali da bi se
postigao izvjestan red i da bi se omogućilo sudu, da što je moguće efikasnije
bude obavješten o smrti nekog lica i samim tim se brže urede građansko pravne
posledice ostaviteljove smrti, Zakon stavlja u dužnost matičaru koji je nadležan
da izvrši upis smrti u matičnu knjigu umrlih, da u roku od 30 dana po izvršenom
5
