Organizacija i funkcionisanje savremenog bankarstva zasnovano je na kreditu, a sistem
kredita moguć je uglavnom zbog razvoja bankovnog sistema. Bankari posluju s dugom –
svojim i dugom drugih ljudi. Dugovanje banke (tj. depoziti u bankama koji čine obaveze
banke) dostupna su javnosti. Kupovanjem vrijednosnih papira na temelju svojih depozitnih
obaveza, banka zamjenjuje svoje zadužnice koje imaju karakteristike novca za druge
instrumente duga koji nemaju te karakteristike. Bankar stvara novac.

Bankovni sistem uglavnom se sastoji od centralne banke, poslovnih banaka, te štednih

i drugih financijskih institucija. Istorijski posmatrano bankarstvo je počelo tako što su bogati
pojedinci svoj novac posuđivali trgovcima. Pravi procvat doživjelo je tek kad se razvio običaj
polaganja novca na čuvanje kod zlatara. Zlatari su shvatili da je samo mali dio novca potreban
za zadovoljavanje tekućih potreba, pa su razvili unosnu praksu posuđivanja viškova novca uz
kamatu za koje su iz iskustva procjenjivali da im nisu potrebni. U igru su ušli i drugi
pojedinci, pa se razvila praksa izdavanja novčanica isplativih na zahtjev donosioca.

S vremenom su se razvile i posebne centralne banke. Pritom su se pojavila dva

suprotstavljena stava

– banking school

, koja je smatrala da izdavanje novčanica treba

prepustiti bankarima koji će ograničiti emisiju tako da se zadovolji potreba poslovanja i
trgovine, te

currency school

, koja je tvrdila da su novčanice samo zamjena za metalni novac,

a ne i instrument kredita i da se emisije trebaju ograničiti iznosom zlata koje iza njih stoji.

Posljedica pobjede currency school je posebno značajna uloga Engleske banke i

kasnije po uzoru na nju ustrojenih centralnih banaka u većini drugih zemalja. Zlatno pokriće
se s vremenom smanjivalo, pa je i konačno nestalo, ali je zadržana praksa da država za
izdavanje novca ovlasti centralnu banku. Osnovno je značenje poslovnih banaka u tome što
omogućuju transakcije bez potrebe plaćanja u novcu. Pritom banke stvaraju novac. Bankovni
novac danas čini glavninu ponude novca u svakoj zemlji.

Bankovni depoziti su obaveze banaka koje za protutežu imaju gotovinu, vrijednosne

papire ili zajmove. Kad pojedinac želi posuditi od banke, nudi joj za osiguranje neko sredstvo
(vrijednosni papir, zalog ili garanciju da će moći plaćati kamate i otplatiti glavnicu); banka
otvara račun za posuđivača, tj. nudi mu knjižni dug u obliku bankovnog depozita. Pojedinac
dobija kupovnu moć u obliku novca sa kojim prethodno nije raspolagao, a ta operacija
povećava ukupnu ponudu novca. Tako zajam stvara depozit. Depozit se na sličan način stvara
i kod banka kada ona sama nabavi neko sredstvo, npr. kad banka kupi vrijednosne papire koje
plaća odobravajući račun prodavača (bilo u svojoj ili drugoj zemlji).

Bez obzira na način stvaranja, pojedinac uvijek dobiva potraživanje kod banke u

obliku depozita, a banka dobiva potraživanje od pojedinca u obliku vrijednosnog papira ili
obećanja plaćanja. Značajno je pritom što potraživanje pojedinca zapravo predstavlja novac.
Osnova svih bankovnih operacija je povjerenje javnosti da će stvoreni novac biti prihvaćen za
plaćanje dugova. Događa se da banke ne mogu isplatiti sve depozitare koji žele zamijeniti
svoje depozite za novac i onda nastaje panika i navala na banke (run). Kako bi izbjegli takve
situacije i mogli isplatiti sve zahtjeve depozitara, bankari drže određene rezerve gotovine i
likvidnih sredstava koji se mogu brzo pretvoriti u gotovinu.

Princip sigurnosti

podrazumijeva tako plasiranje sredstava koje obezbjeđuje

visok stepen sigurnosti prilikom naplate tih plasmana.

Princip rentabilnosti

zahtjeva od banke da ostvari maksimalan profit uz

zadovoljavajući nivo sigurnosti i likvidnosti. Maksimiziranje profita jeste jedan od ključnih
motiva poslovanja banaka, ali on takođe može da ugrozi ostala dva principa likvidnost i
sigurnost.Banka svoju rentabilnost može da popravi kroz smanjenje troškova i povećanje
obima poslovanja.

Poslovanje na principima islamskog bankarstva prošlih je tridesetak godina prešlo put

od egzotičnog eksperimenta do jednog od najbrže rastućih oblika bankarskog poslovanja.
Jedina banka na području bivše Jugoslavije koja posluje po principima islamskog bankarstva
je Sarajevska Bosna Bank International.

U jugoistočnoj Europi uz BBI postoji još samo jedna slična, mala banka u Albaniji

koja posluje po načelima islamskog bankarstva. Unatoč uvrijeđenom mišljenju da je riječ o
načinu poslovanja ograničenom uglavnom na arapske zemlje, islamskim se bankarstvom
odavno bave i najveće svjetske banke, kao što su Citibank, HSBC, ABN Amro..., koje su
osnovale posebne odjele ili tvrtke kćeri.

Vodeće zapadnoevropske i američke banke ne žele propustiti priliku za zarade u

bogatim arapskim zemljama. Najbogatiji klijenti u njima svoje financijske transakcije žele
obavljati u skladu s vjerskim uvjerenjima kako je "klijent uvijek u pravu", a zapadni su im
bankari ponudili i opciju islamskog bankarstva, odnosno bankarstva bez naplate kamata koju
islam zabranjuje. Islamsko bankarstvo obuhvaća tržište vrijedno 500 milijardi dolara i
ostvaruje godišnju stopu rasta od 15 %. To najbolje govori o povećanom interesu za ovakvu
vrstu bankarstva.

Osnovna razlika između islamskog i konvencionalnog bankarstva je u tome što

islamsko izbjegava bilo kakve špekulacije. U svakoj transakciji mora postojati neki stvarni
proizvod, nešto što se kupuje i prodaje. Nije dopušteno nenamjensko finansiranje, kao ni
kamata. Na neki je način riječ o moralnoj odgovornosti jer se insistira na tome da se zna kamo
novac odlazi i za što se koristi.

Za klijenta velike razlike nema jer je naknada na nivou kamatnih stopa kakve

naplaćuju ostale banke za iste ili slične proizvode. U konkretnom slučaju, ako klijent želi
kupiti automobil ili nekretninu, banka kupuje taj proizvod i potom ga prodaje klijentu po višoj
cijeni, odnosno cijeni uvećanoj za trgovačku zaradu banke. Klijent potom banci otplaćuje svoj
dug u dogovorenom periodu. Dakle, umjesto kamate banka je kupljeni proizvod preprodala
skuplje.

U nastavku rada detaljnije ćemo objasniti principe poslovanja u konvencionalnom i u

islamskom bankarstvu, ističući na taj način osnovne razlike između ova dva modela.

Vunjak, N. (1994); „

Finansijski menadžment“

Subotica