RAZVOJ EU - HISTORIJSKI POGLED

Granice Europske unije od 2007. godine

Povijest Europske unije seže do 1952.godine, kada je osnovana Europska zajednica za ugljen i

Čelik (eng. Europen Coal and Steel Community),  koja je nastala na temelju Schumanova plana o sklopu kojeg je
1950.godine predloženo stvaranje ovlasti nad  industrijom ugljena i čelika poslijeratne Njemačke i Francuske, kao i
drugih država koje sui m se htjele priključiti. Potpisivanjem ugovora o Europskoj zajednici za ugljen i čelik 18.
aprila 1951. u Parizu su  Njemačka, Francuska, Belgija, Nizozemska, Luksemburg i Italija uspostavile zajednički
okvir za dogovore o proizvodnji i distribuciji ugljena i čelika, te autonomni sistem institucija koje će time upravljati
sljedećih 50 godina. Ugovor je stupio na snagu 23. jula 1952. godine. Ministri vanjskih poslova ovih država su na
sastankuu Messini, 1. i 2. juna 1955. godine, odlučili proširiti europsku integraciju na cjelokupnu privredu.
25. marta 1957. Europska zajednica za ugljen i čelik u Rimu potpisuju Ugovor o osnivanju Europske ekonomske
zajednice i Europske zajednice za atomsku energiju, koji je stupio na snagu prvim danom sljedeće godine. Time je
utemeljeno zajedničko tržište široke palete proizvoda i usluga. Carine između ovih  šest  država su ukinute 1. jula
1968. godine. Kako je pothvat uspostavljanja  zajedničke politike  bio izrazito uspješan, Europskoj  ekonomskoj
zajednici odlučile su se priključiti i Danska, Irska i Ujedninjeno Kraljevstvo. Istovremeno, kada su te tri zemlje
postale članice zajednice 1973. godine, uvedena je i socijalna politika i politika zaštite okoliška.
U julu 1979. godine održani su prvi izbori za Europski parlament (European Parliament). To je institucija koja
predstavlja građane država članica zajednice, a broj članica parlamenata je razmjeran udjelu stanovnika pojedine
države u ukupnom broju stanovnika zajednice.
1981. godine EEZ-u se priključile Grčka, a pet godina kasnije i Španjolska i Portugal. Time je ojačana prisutnost
zajednice na jugu Europe i potaknuta važnost i proširenje programa regionalne pomoći. Nakon pada berlinskog zida
1989. mijenja se politička slika Europe. Uspostavlja se demokracija u svim zemljama srednje i istočne Europe, koje
su dotad bile pod sovjetskom kontrolom. Sam Sovjetski savez prestaje postojati 1991. godine kada se raspada na 15
država. U međuvremenu su države članice pregovarale o novom Ugovoru o Europskoj uniji, kojeg je  Europsko
vijeće (Europen Council) prihvatilo 1991. godine u Maastrichtu. Ugovor je stupio na snagu 1. septembra 1993.
godine. Tim ugovorom je stvorena Europska unija.
1. janura 1995. Europske unija je proširena na jos tri članice: Švedska, Austriju i Finsku. Europska unija je već tad
uvelike počela raditi na ostvarenju velikog podhvata – uvođenja jedinstvene valute. Tako je 1999. godine uveden
euro za financijske (negotovinske) transakcije, a tri godine poslije našle su se u opticaju kovanice i novčanice Eura.
Nedugo zatim dogodilo se najveće proširenje Europske unije u povijeti. 1. ,maja 2004. članicama je postalo 10 novih
država: Češka , Slovačka , Poljska, Malta, Cipar, Slovenija, Mađarska, Estonija, Latvija i Litva.
To je peto proširenje imalo i političku i moralnu dimenziju. Omogućilo je svim europskim zemljama bez obzira na
geografski položaj, kulturu, povijest i težnje pridruživanju europskoj porodici.
Prvim danom 2007. godine, članicama postaju Bugarska i Rumunjska.

Države članice

Europska unija od 1. januara 2007. Godine ima 27 zemalja članica:
Austrija, Belgija, Bugarska, Cipar, Češka, Danska, Estonija, Finska, Francuska, Grčka, Irska, Italija,
Litva, Latvija, Luksemburg, Mađarska, Malta, Nizozemska, Njemačka, Poljska, Portugal, Rumunjska,
Slovačka,Slovenija, Španjolska, Švedska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Hrvatska.

Države kandidati: Makedonija i Turska
Države potencijalni kandidati: Albanija, BiH, Crna Gora, Island, Srbija

Kriteriji za članstvo

Na sastanku

Europskog vijeća

Kopenhagenu

, održanom

1993

. godine, postavljena su tri kriterija (tzv.

kopenhaški kriteriji) koje svi budući kandidati moraju ispunjavati u punopravno članstvo. To su:
Politički - stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava, poštivanje ljuskih prava i prava
manjina i prihvaćanje ciljeva Unije
Ekonomski - postojanje djelotvornog tržišta gospodarstva te sposobnost tržišnih čimbenika da se nose s
konkurentskim pritiscima i tržišnim zakonima unutar EU
Pravni - usvajanje cjelokupne pravne stečevine EU (

acquis communautaire

Iako je prihvaćanje pravne stečevine EU važno, još je važnije osigurati učinkovitu provedbu i primjenu kroz
odgovarajuće administrativno ustrojstvo. Stoga je na sastanku Europskog vijeća u

Madridu

1995

. godine postavljen

četvrti kriterij kao preduvjet za članstvo (tzv. madridski kriterij):
Administrativni - prilagodba odgovarajućih administrativnih struktura s ciljem osiguranja uvjeta za postupnu i
skladnu integraciju.

Struktura

Ugovorom o Europskoj uniji uspostavljena trojaka struktura Europske unije, koja se često opisuje pomoću

pročelja antičkog grčkog hrama sa tri stupa, a stupovi se međusobno razlikuju po naravi suradnje u njihovom okviru
među državama članicama:
Prvi   stup tvore   već   ranije   osnovane   Zajednice: Europska   zajednica   za   ugljen   i   čelik (skraćeno   EZUČ),   koja   je
prestala postojati 2002. godine, Europska ekonomska zajednica (skraćeno EEZ) te Europska zajednica za atomsku
energiju (skraćeno EUROATOM).
Drugi stup sastoji se od suradnje država članica u području Zajedničke vanjske i sigurnosne politike (engl. Common
Foreign and Security Policy).
Treći stup sastoji se od suradnje država članica u području u pravosuđu i unutarnjim poslovima (engl. Justice and
Home Affairs), kako je to izvorno definirano Ugovorom iz Maastrichta. On je preimenovan 1997. Ugovorom iz
Amsterdama u Policijsku i pravosudnu suradnju u kaznenim predmetima (engl. Police and Judicial Cooperation in
Criminal Matters), jer je dio poslova prebačen u prvi stup (pravosudna suradnja u građanskopravnim pitanjima i
pitanja imigracije, viza i azila).
Samo   je   prvi   stup   nadnacionalni.   To   u   prvom   redu   znači   da   u   procesu   donošenja   odluka   država   može   ostati
preglasana, a da odluka ipak bude donesena i da obvezuje i državu koja se protivila njenom donošenju. S druge
strane to znači da su norme nastale na europskoj razini izravno postaju sastavnim dijelom unutrašnjih pravnih
poredaka svake države članice, a mogu i izravno stvarati prava za pravne i fizičke osobe. Osim toga, u internom
pravu držve članice zauzimaju hijerarhijski status viši od nacionalnog prava. Ta obilježja nadnacionalnosti u druga
dva stupa nisu prisutna, odluke se donose jednoglasno, a njihovi učinci u internom pravu ovise o spremnosti država
članica da ih provedu.
Trojaka se struktura EU zadržala do danas, usprkos kasnijim izmjenama Ugovora iz Maastrichta: Ugovorom iz
Amsterdama 1999., i Ugovorom iz Nice 2003. Unija sastavljena od tri stupa nestat će kada stupi na snagu Ustavni
ugovor EU. Ipak, zadržat će se različit stupanj ograničenja nacionalnih ovlasti, jer će se, posebice u pitanjima
sadašnjega drugog stupa i dalje odlučivati jednoglasno. Bitna promjena koja će se dogoditi stupanjem na snagu
europskog Ustava je promijena nositelj pravnog subjektiviteta. Naime, danas Europska unija nije pravna osoba, a
obje Zajednice jesu. Ustavni ugovor ukida subjektivitet Zajednicama i dodjeljuje ga Uniji što bi trebalo ojačati
njezin identitet na međunarodnoj sceni.

Institucije Europske unije

Europska unija ima vrlo složen sustav institucija. Najvažnije institucije Europske unije su:
Vijeće EU ili poznatije kao Vijeće ministara EU. Vijeću ministara pomaže u radu Odbor stalnih predstavnika
(COREPER).
Europska komisija
Europski parlament
Europski sud pravde, koji uključuje i Sud prvog stupnja
Europsko vijeće koje i nije tijelo (kvazi-institucija), već sastanak na vrhu (summit) šefova država ili vlada država
članica i predsjednika Europske komisije.
Postoje još i druga tijela i ustanove, te veliki broj specijaliziranih agencija.

Pravni sistem Europske unije

Pravni sustav Europske unije specifičan je jer nema značajke pravnih sustava država članica, ali ni značajke sustava
međunarodnih   organizacija.   Stoga   ga   se   najčešće   predstavlja   kao   pravni   sustav sui   generis,   koji   se   razvija   i
prilagođava potrebama i specifičnostima europske integracije.
Europsko pravo čini ukupnost svih propisa važećih u okviru Europske unije, a običajeno se dijeli na primarno i
sekundarno.   U   primarno   pravo   ubrajaju   se   osnivački   ugovori,   zajedno   sa   svim   sporazumima,   ugovorima   te
odlukama koji mijenjaju i dopunju osnivačke ugovore, te opća načela prava Zajednice. Sve ostale pravne norme
temelje se i podređene su normama primarnoga prava. Sekundarno pravo čine pravni akti koje na internom planu
usvajaju institucije EU. Ti propisi obuhvaćaju: uredbe, direktive, odluke, mišljenja, preporuke, zajednička stajališta,
zajedničke akcije, okvirne odluke, sudsku praksu Europskoga suda. Međunarodni sporazumi kojima se uređuju

Prednost   proizvoda   Unije   pred   uvoznim   proizvodima   i   zaštita   unutarnjeg   tržišta   od   poremećaja   izazvanih
nekontroliranim uvozom poljoprivrednih proizvoda s niskim cijenama:
Financijska   solidarnost:   troškovi   koji   proizlaze   iz   primjene   Zajedničke   poljoprivredne   politike   moraju   biti
podijeljeni među svim zemljama članicama, bez obzira na njihov nacionalni interes.
Od   šest   proizvoda   za   koje   su   početkom   1960-ih   godina   bile   uspostavljene,   CAP   danas   obuhvaća   gotovo   sve
poljoprivredne proizvode ili grupe proizvoda, osim

krumpira

meda

i nekih

alkoholnih pića

. Time su postavljeni

osnovni instrumenti zajedničkog tržišta poljoprivrednih proizvoda, koji uklanjaju prepreke u unutarnjoj trgovini i
održavaju zajedničku carinsku barijeru prema trećim zemljama.
Zajednička poljoprivredna politika, unatoč mnogobrojnim pokušajima reformi, i dalje ostaje izuzetno skupa,
neproduktivna i nekonkurentna, a cijena poljoprivrednih proizvoda koje plaćaju građani EU znatno je viša od onih
na svjetskom tržištu.

Pravosuđe i unutarnji poslovi

Suradnja u pravosuđu i unutarnjim poslovima uspostavljena je stupanjem na snagu Maastrichtskog ugovora

1993., gdje je označena kao treći stup na kojemu se temelji Unija. Ugovorom iz Amsterdama reorganizirana je
suradnja   u   području   pravosuđa   i   unutarnjih   poslova. Schengenski   sporazum usvojen   izvan   pravnog   okvira   EU
uključen je u Ugovore o EU i EZ. Određena područja, poput azila, imigracije, viza i drugih politika povezanih sa
slobodnim kretanjem osoba, podvedena su pod prvi stup, odnosno nadležnost Zajednice, što je omogućilo korištenje
uobičajenih zakonodavnih instrumenata kao što su uredbe ili direktive. S druge strane, policijska i sudska suradnja u
kaznenim pitanjima ostala je u sklopu trećeg stupa i za nju se koriste sljedeći instrumenti: zajednička stajališta
(common   positions),   okvirne   odluke   (framework   decisions)   i   odluke,   konvencije   te   rezolucije,   preporuke,
deklaracije, zaključci itd.

Zajednička vanjska i sigurnosna politika

Zajednička vanjska i sigurnosna politika također je utemeljena stupanjem na snagu Maastrichtskog ugovora

1993. godine. Pet je glavnih ciljeva zajedničke vanjske i sigurnosne politike:

1. štititi zajedničke vrijednosti i temeljne interese Unije,
2. ojačati sigurnost EU,
3. očuvati mir i ojačati međunarodnu sigurnost,
4. promicati međunarodnu suradnju i
5. razvijati demokraciju i vladavinu prava, uključujući ljudska prava.

Osim toga, jedan je od ciljeva EU osnažiti svoj identitet na međunarodnoj sceni, posebno putem provedbe
zajedničke vanjske i sigurnosne politike, uključujući progresivno stvaranje zajedničke obrambene politike što bi
moglo voditi zajedničkoj obrani.

Budžet EU

Budžet je financijski okvir djelovanja Unije u kojem se iskazuju sve vrste prihoda i rashoda Europske

zajednice, uključujući Europski socijalni fond, kao i administrativne troškove zajedničke vanjske i sigurnosne
politike te suradnje u području pravosuđa i unutarnjih poslova. EU donosi proračune na razdoblje od šest godina.
Ukupna sredstva kojima raspolaže EU ograničena su na 1,24%

BDP

-a Unije i predstavljaju tek oko 2,5% zbroja

nacionalnih budžeta država članica. Sredstva u proračun EU pritječu iz tzv. vlastitih izvora, u koje se ubrajaju:
uvozne poljoprivredne pristojbe,
carine,
udio u prihodima što ih države članice ostvaruju od

poreza na dodanu vrijednost

uplate država članica koje su razmjerne njihovu BDP-u - čine polovicu ukupnih sredstava kojima raspolaže budžet
EU.

Ostale politike i aktivnosti

Borba protiv prijevara
Ljudska prava
Zdravstvo
Znanost i istraživanje
Zajednička porezna politika
Audiovizualna politika
Kultura
Razvojna politika

Poduzetništvo
Zaštita okoliša
Vanjska trgovina
Regionalna politika
Unutarnje tržište
Okoliš i ekologija
Europska sigurnosna i obrambena politika
Vanjski odnosi
Energija
Obrazovanje, izobrazba, mladi
Politika zapošljavanja i socijalna politika
Prometna politika
Sigurnost hrane
Tržišno natjecanje
Zaštita potrošača

BDP Europske Unije i država članica

Stanovništvo i površina

EU je do kraja 2006. godine (25 država članica) obuhvaćala 3,973.597 km² (neznatno veća od Indije, čime

bi bila 7. najveća država svijeta). Na tom teritoriju ima, prema popisu iz 2001., oko 456 milijuna stanovnika, s
prosječnom gustoćom naseljenosti od 115 stanovnika/km².
Nakon priključenja Bugarske i Rumunjske 1. siječnja 2007. godine, površina EU-a povećala se na 4.325.675 km², a
populacija na 496 milijuna stanovnika.
U slučaju da se u budućnosti priključe i Hrvatska i Turska, koje su službene pregovore za priključenje počele 2005.,
površina EU iznosit će 5.159.209 km² a populacija oko 560 milijuna stanovnika.
Prosječni BDP po stanovniku iznosio je 27.000 USD. Najmanji BDP imale su balkanske države Rumunjska i
Bugarska, a najvećiLuksemburg, Irska, Danska i Velika Britanija.

EUROPSKA UNIJA KAO EKONOMSKA INTEGRACIJA

Europska unija je unija dvadeset osam europskih država. Unija je oformljena pod sadašnjim imenom Ugovorom o
Europskoj uniji 1992.godine.Mnogi aspekti EU su postojali i prije potpisivanja ovog ugovora,preko raznih
organizacija oformljenih 50-tih godina dvadesetog vijeka.

Političke aktivnosti Europske unije se ispoljavaju u mnogim sferama, od politike zdravstva i ekonomske politike od
inostranih poslova i odbrane. U zavisnosti od razvijenosti svake zemlje organizacija Europske unije se razlikuje u
različitim oblastima. EU je definisana kao federacija u monetarnim odnosima, agrokulturi, trgovini, i zaštiti životne
sredine; konfedercija u socijalnoj i ekonomskoj politici, zaštiti potrošača, unutrašnjoj politici; i kao međunarodna
organizacija u spoljnoj politici. Glavna oblast na kojoj EU počiva je jedinstveno tržište koje se bazira na carinskoj
uniji, jedinstvenoj moneti, zajedničkoj agrokulturnoj politici i zajedničkoj politici u sferi ribarstva.

29.oktobra.2004

. predsjednici i premijeri europskih država donijeli su prvi ustav Europske unije, kojeg je u

Lisabonu 2009 godine ratificiorala svaka zemlja pojedinačno.

Status

Države članice i proširenja

Buduće članice,ostale zemlje

Turska i Makedonija su zvanični kandidati.EU s Hrvatskom i Turskom pregovara od 2005.god.Makedonija još čeka
zvanični početak pregovora.Države,kao što su npr. Norveška,Švicarska i Island ne žele pristupiti EU.Norveška to ne
želi učiniti jer je narodnim referendumom odbačeno njeno priključenje,ponajviše zbog euroskepticizma,dok
npr.švicarski razlozi leže u tradiciji te države koja je vjekovima čuvala neutralnost.Norveška,Švicarska i Island
imaju posebne bilateralne sporazume sa EU,što im omogućava bescarinsku zonu,te na taj način njihova izolovanost
od EU ne predstavlja probleme sa ekonomskog aspekta.

Utjecaj ekonomije na razvoj europskih integracija

Jedinstveno tržište jedno je od najvećih postignuca EU.Ograničenja između zemalja članica vezana uz trgovinu i
tržišno natjecanje postupno su eliminiran ali kao posljedica toga porastao je životni standard.Taj proces traje od 50.-
ih god.prošlog stoljeća pa sve do danas te prolazi kroz više stadija.

Sam sažetak europskih integracija prolazile su kroz više stadija kojima je zbog složenosti teško precizno odrediti
početak i kraj.

Prvi stadij

gospodarske integracije jest uspostavljanje zone slobodne trgovine (free-trade area) , u kojoj ne postoje

prepreke trgovini (poput carina i količinskih ograničenja) između zemalja članica,ali svaka zemlja može
primjenjivati svoju vlastitu na treće države.
U EZUČ radilo se o zoni slobodne trgovine ugljenom i čelikom,međutim zona se potpuno proširivala i na sve ostale
proizvode tokom 50.-ih godina.

Drugi stadij

je carinska unija,koja se od zone slobodna trgovina rzlikuje jedino po tome što zemlje članice više ne

primjenjuju vlastite carinske stope na treće zemlje,već je ustanovljena jedna zajednička carina.Jednom kad je roba
ušla bilo gdje na područje carinske unije,ona može cirkulirati slobodno.

Treći stadij

je usko povezan sa prethodnim,jer uspostava zajedničkog tržišta,koje otvara vrata političkoj integraciji

putem harmonizacije gospodarskih politika članica.Ovaj stadij počeo je potpisivanjem tzv. Rimskih ugovora o
osnivanju Europske ekonomske zajednice (EEZ) i Zajednice za atomsku energiju (EUROATOM) 1957.god.Članice
ubrzo uviđaju da stvarno stanje prelazi okvire čiste ekonomske zajednice pa desetak godina kasnije EEZ postaje
europska zajednica EZ. Godine 1962.Zaajednica kreira svoju prvu zajedničku politiku koja se odnosila na
poljoprivredu,a ubrzo je slijedi i socijalna politika.Uspostavljene su i tzv. „četiti slobode kretanja“ i tp
roba,ljudi,kapitala i usluga,koje danas čine tenelj jedinstvenog tržišta.

Četvrti stadij

ekonomske integracije odnosi se na ekonomsku uniju koja implicira visok stupanj koordibacije ili čak

unifikacije najvažnijih područja ekonomske politike,tržišne regulacije kao i makroekonomskih i monetarnih politika
te poitike redistribucije prihoda.Monetarna unija,kao peti stadij uspostavlja ili neopozivo fiksirane valutne stope i
potpunu konvertibilnost valuta država članica ili jednu zajedničku valutu koja cirkulira u svim drčavama
članicama.U EU potonje je slučaj (eoro kao zajednička valuta).U europskim integracijama proces uspostave
ekonomske i monetarne unije tekao je usporedno.Od Rimskih ugovora pa sve do potpisivanja Ugovora o EU
1992.god. u Mastrichtu,postepeno se radilo na ekonomskoj uniji,dok Mastrichtski ugovor predstavlja monetarnu
uniju jedan od ciljeva.Stupanjem na snagu dotinog ugovora 1.siječnja 1993.god.uspostavljeno je jedinstveno tržište
koje je okrunjeno potpunim uvođenjem eura 1.siječnja 2002.godine. U tome su pomogli Ugovori iz Amsterdama
(1997.) i Nice (2001.)uspostavom učinkovitijeg sistema donošenja odluka.
Tokom više od 50 godina rada na ekonomskoj integraciji došlo je do značajnog pomaka i na političkom planu.Na
početku su se države samo međusobno informirale o ciljevima i polizikama koje će provoditi,zatim je to prešlo u
konzultacije odnosno raznjena informacija počinje uključivati i savjetovanje.Na kraju dolazi do koordinacije
djelovanja zemalja članica,koje su obvezne postići sporazum o aktivnosti usmjerenim na neki zajednički
cilj.Koordinacija uključuje i harmonizaciju nacionalnog prava s pravom Zajednice pa u toj mjeri implicira i
ograničenja nacionalne nadležnosti.

Peti stadij

ekonomske integracije koji EU još nije dostigla jest potpuna integracija koja bi EU praktiči pretvorila u

jednu državu.Budući da Ustav EU koje su članice potpisale 2004.god.,nije prošao ratifikaciju,moguće je zaključiti
da Unija još nije spremna za toliku povezanost,ali očito ide u tom smjeru,pogotovo ako Lisabonski Ugovor,za koji
se kaže da je prerušeni ustav,bude rarificiran od svih članica.
Brojni ugovori,isprepletenost gospodarstva,politike i u novije vrijeme zastite ljudskih prava,dovelo je do stvaranja
Europske Unije kao pravne tvorevine siu generis.UE danas broji 27 temalja članica na jedinstvenom tržištu koje