UVOD
U ovom radu pokušaćemo da na što bolji i razumljiviji način, kroz razne primjere,
objasnimo proces razvoja govora kod djece. Objasnićemo koje faze razvoja govora postoje,
svaku posebno, da li i kako treba poticati dječji govor, te kako nastaju i kakvi mogu biti
poremećaji govora, na osnovu čega možemo zaključiti da nešto nije u redu, a sve s ciljem što
boljeg upoznavanja sa samim procesom i fazama dječjeg govora.
1
Jezik, govor i komunikacija
Jezik
je komunikacijski sistem, koji se može sastojati od riječi, tonaliteta kojim se
izgovaraju te riječi (naglasci) - tj. auditivne komponente jezika, te vizualne komponente
jezika - gesta, stava i pokreta koji dopunjuju rečenu informaciju. Jezik je sistem simbola
pomoću kojeg pojedinac opisuje kako vanjski, realni svijet koji ga okružuje, tako i svoj
unutraršnji svijet, ali i njihov međusobni odnos. I vanjski i unutraršnji svijet konstantno
međusobno utiču jedan na drugoga. Važnost jezika proizlazi iz same činjenice da ga
pojedinac uči i koristi u zajednici s drugim ljudima, te da je on najvažniji instrument za
formiranje pojmova. Sva sredstva komunikacije mogu se grubo podijeliti na: verbalna i
neverbalna. U verbalna spadaju: govor, čitanje i pisanje, a u neverbalna sredstva ubrajaju se:
uzdasi, hrkanje, namigivanje, treptanje, mrštenje, nakašljavanje, slijeganje ramenima i sl.
Jezik je jedna od bitnih odlika čovjeka. Prema E. Herlok (Hurlock, E) jezik podrazumjeva
sva sredstva komunikacije.
Govor
je sredstvo komunikacije među ljudima upotrebom konvencionalnih glasovnih
simbola za označavanje predmeta, pojava i odnosa; govor ima i signifikativnu funkciju: reči
su nosioci značenja, pojmova, uopšteno odražavanje stvarnosti. Govor je samo jedan
oblik jezika u kome se upotrebljavaju artikulisani zvuci i reči da bi se saopštile misli i
osećanja.Pomoću govora dete identifikuje, diferencira i organizuje stvari i svijet oko sebe,
proširujući ga i van opažajnog domena.Ovakvo određenje govora proizašlo je iz nalaza
sistematskih interdisciplinarnih proučavanja (razvojnih psihologa, lingvista, psiholingvista,
razvojnih psiholingvista) koja su otkrila sav opseg varijacija ljudskog govora. Time je bila
prevaziđena konvencionalna faza u kojoj je govor označavan samo kao osnovna odlika koja
čoveka razlikuje od životinja, a počelo je da se sagledava koliko je dubok uticaj učenja jezika
na ukupan razvoj onih koji ga usvajaju; tada je shvaćeno da je tok razvoja govora i njegovi
efekti značajno distinktivno svojstvo pri upoređivanju ljudi međusobno. Kada u razvojnoj
psihologiji analiziramo učenje govora kod dece onda se moraju upoznati saznanja raznih
disciplina o tom multidimenzionalnom procesu, ali ne samo o komponentama od kojih se ti
procesi sastoje, nego i o faktorima i uslovima u kojima se ti razvojni procesi odvijaju.
Najbitnija karakteristika koja čovjeka razlikuje od životinja je ta da umije da govori, iako i
životinje komuniciraju međusobno, mogu da saopšte svoje emocije, da ukažu na prisustvo
drugih bića. Neke životinje mogu da reaguju na ljudski govor, neke mogu da nauče govor
2
nje uz auditivnu i socijalnu stimulaciju, dok se ne ovlada veštinom govora.Detetov kapacitet
za učenje jezika u tesnoj je vezi sa fizičkim sazrevanjem CNS i jedinstvenim stepenom
lateralizacije funkcije. To znači da se može govoriti o kritičnom periodu u usvajanju jezika.
Nalazi ukazuju da od gotovo svih aspekata cerebralnog rasta oko 60% od vrednosti zrelog
stanja je dostignuto pred početak lingvističke faze (početak kritičnog perioda), dok je kraj
kritičnog perioda vremenski blizu trenutka kada se dostiže 100% te vrednosti. Primarni jezik
ne može da se stekne sa jednakom lakoćom ako započinje na različitim tačkama kritičnog
perioda. Na to posredno ukazuju i posledice stečenih povreda korteksa. Nađeno je da u
vreme kada je cerebralna lateralizacija uspostavljena (oko puberteta) simptomi stečene afazije
postaju ireverzibilni ako ne nestanu 3-6 meseci nakon povrede. Osnova za taj razvoj je
zdrav nervni sistem sa intraktnim govornim centrima i nervnim vezama između njih, a čiji je
zadatak nadzor i usklađivanje delovanja govornog aparata.
Psihički faktori
Kao najvažnije psihičke faktore, koji su direktno povezani sa razvojem govora,
istraživači navode:
razvijenost opažanja, predstava, učenja, mišljenja i sposobnosti koje su u uza-
jamnoj vezi sa govorom;
emocionalna stabilnost;
govornu aktivnost treba potkrepljivati.
Socijalni faktori
Uz dokaze o relevantnosti sredine na ukupan razvoj deteta - intelektualni, socijalni i
emocionalni, sve je više radova o uticaju sredine na govor. Kao najvažniji činioci izdvajaju
se:
socijalni govorni uzor koji je blizak detetu i stimuliše imitaciju,
govorna kulturna sredina,
ukupna aktivnost deteta i njegovo doživljavanje.
Govor se uči od rođenja, od prvog plača i gukanja te prvih ponavljanja riječi roditelja.
Dijete pokušava oponašati svim svojim čulima sve prikupljene informacije iz okoline.
Porodica, naročito roditelji, imaju temeljnu ulogu u razvoju govora kao i u ranom
prepoznavanju govorno-jezičnih poteškoća. Treba imati na umu da je svako dijete jedinstveno
i slijedi svoj individualni tempo razvoja.
Razvojni
period od
Receptivni govor
(slušanje i razumijevanje)
Ekspresivni govor
(govorno izražavanje)
4
rođenja
do 3.
mjeseca
smiri se ili se smije kad mu
se govori
prepoznaje majčin glas i
smiri se ako plače
boji se jakih zvukova
povećava ili smanjuje
cuclanje kao reakciju na
zvukove
proizvodi glasove i
zvukove zadovoljstva
(guguće)
različito plače za
zadovoljavanje različitih
potreba
smiješi se na ljudski lik
Znakovi upozorenja da nešto nije u redu:
teškoće u hranjenju zbog oralno-motornih problema
majka ne komunicira s djetetom.
Razvojni
period
od 4. do
6.
mjeseca
Receptivni govor
(slušanje i razumijevanje)
Ekspresivni govor
(govorno izražavanje)
usmjeravanje pogleda
prema izvoru zvuka
reagovanje na promjene
visine glasa
primjećuje igracke koje
proizvode zvukove
pokazuje interes za
muziku
brblja i proizvodi zvukove
slicne glasovima p, b, m
(pa-pa, ba-ba, ma-ma)
glasovno izražava
uzbudenje i nezadovoljstvo
grglja zvukove kad ga se
ostavi samog ili u igri
Znakovi upozorenja da nešto nije u redu:
djete većinu vremena ćuti
djete nema i ne razvija pogled u oči (kontakt očima)
djete ne raguje (ili vrlo slabo) na buku i glasne zvukove.
Razvojni
period
od 7.
mjeseca
do
godinu
dana
Receptivni govor
(slušanje i razumijevanje)
Ekspresivni govor
(govorno izražavanje)
okreće se prema smjeru
izvora zvuka
uživa u igri ku-kuc
(skrivanje lica iza
dlanova)
sluša i usmjerava
pažnju kada mu se
govori
prepoznaje neke riječi
koristi se govorom ili
zvukovima kako bi
pridobio pažnju okoline
brbljanje ima izmjene ritma
(duge i kratke grupe
zvukova)
imitira različite govorne
zvukove
5
pojmova (veliko-malo,
idi-stani, noc-dan, ima-
nema)
sluša i izvodi dvije molbe
zaredom (uzmi bebu i
stavi je u krevet)
oko sebe)
u spontanom govoru
koristi 2-3 rečenice kako
bi postavljalo pitanja i
komentarisalo stvari oko
sebe
imenuje predmete koje
želi da dobije (traži
željeno govorom)
Okolina razumije djetetov
govor
Znakovi upozorenja da nešto nije u redu:
ne reaguje tj. ne izvodi dvočlane zapovijesti
ne povezuje dvije riječi
djetetov govor je nerazumljiv i roditeljima
djete ne razvija simboličku igru.
Razvojni
period
od 3. do
4. godine
Receptivni govor
(slušanje i razumijevanje)
Ekspresivni govor
(glasanje i govorno izražavanje)
dijete čuje i reaguje
kada ga zovemo iz
druge prostorije
sluša radio i TV na
istom stepenu glasnoće
kao i odrasli
razumije jednostavna
pitanja tipa Ko? Šta?
Gdje? Zašto?
Govori o svojim
aktivnostima, razgovara i
opisuje svakodnevne
situacije
Djetetov govor je razumljiv
svima
Koristi višečlane rečenice
(od 4 ili više riječi)
Dijete govori lako, tečno,
bez ponavljanja slogova ili
riječi
Znakovi upozorenja da nešto nije u redu:
djetetov govor je nerazumljiv
djetetov rječnik je siromašan
djetetov rečenicni iskaz je kratak i siromašan
produženo fiziološko mucanje (sve izraženija nefluentnost govora).
7
