Regionalne organizacije

SADRŽAJ.

Uvod…………………………………………………………………………….......……3

POJAM I NAZIV MEĐUNARODNOG PRAVA

……………………………………....4

1.1. Unutrašnje i međunarodno pravo

1.2. Pojam savremenog međunarodnog prava

1.3. Nastanak i razvoj

............................................................................................5

1.4. Naziv

……………………………………………………………...………….6

MEĐUNARODNO PRAVO KAO PRAVO

…………………………………………......8

2.1.Međunarodno pravo kao pravo

………………………………………………….9

2.2. Karakteristike međunarodnog prava

………………………………………......

PODJELA MEĐUNARODNOG PRAVA

…………………………………………..…13

3.1. Dispozitivno i kogentno međunarodno pravo

3.2.Opšte i posebno međunarodno pravo

3.3.Običajno i ugovorno međunarodno pravo

………………………………….

3.4.Pisano i usmeno međunarodno pravo

3.5. Međunarodno objektivno i subjektivno pravo

3.6. “Čvrsto” i “meko” pravo

……………………………………………………

4. GRANE MEĐUNARODNOG PRAVA

……………………………………………...

5. ZAKLJUČAK

………………………………………………………………….……...

6. IZVORI

………………………………………………………………………………..

UVOD

Sa današnjom ulogom međunarodnog javnog prava, koje ne samo da sve potpunije

reguliše odnose u međunarodnoj zajednici, već isto tako na razne načine, neposredno i
posredno, sve više uređuje i društvene odnose u državama. Stoga je čak i za one koji se ne bave
profesionalno međunarodnim odnosima neophodno da imaju makar osnovna znanja o tom
velikom, složenom i po mnogo čemu izuzetno zanimljivom pravnom poretku.

Kroz ovaj rad ćemo proći kroz četiri osnovna tematska dijela. Prvi se bavi pojmom i

nazivom   međunarodnog   prava.   Tu   je   ukazano   na   razlikovanje   između   unutrašnjeg   i
međunarodnog prava, a zatim je data definicija međunarodnog prava, uz sažeto, ali dovoljno
jasno objašnjenje njenih elemenata. Također, osvrnut ćemo se I na   kratak osvrt nastanaka i
razvoja međunarodnog prava, gdje možemo uočiti   da se o međunarodnopravnim normama
može govoriti još u antičkom svijetu, što neki osporavaju I naravno objašnit ću sami naziv ove
grane prava. Drugi dio bavi se međunarodnim pravom kao ličnim pravnim poretkom. Tu je
ukazano da suprotno osporavanjima koja se i danas ponekad mogu čuti, međunarodno pravo
jeste pravo, skup pravnih pravila, a zatim je ukazano na njegove najvažnije karakteristike. Treći
dio bavi se podjelom međunarodnog prava, a četvrti njegovim razlikovanjem od nekih sličnih
pojava (međunarodno privatno pravo, međunarodno privredno pravo, uniformno pravo i dr.).

U zaključku sam dao svoj osvrt na ono što sam uočio tokom ovog rada, a to je da je

savremeno međunarodno pravo zapalo u krizu, ali da sve ukazuje da će osim u slučaju nekih
katastrofa kao što su svjetski rat, pandemija i sl. ono nastaviti da se razvija na raznim poljima i
to sve brže. Međutim, svjetu nije potrebno bilo kakvo već demokratsko međunarodno pravo.
Znači, takvo pravo koje je donijeto na demokratski način, koje izražava i štiti opšteljudske
vrijednosti i odgovara svima i koje stoga svi poštuju i uvažavaju. Jedino tako se mogu postići
potrebna stabilnost, pravičnost i sklad u međunarodnim odnosima. A bez toga, dugoročno
gledajući nema mira, nema napretka, nema budućnosti.

međunarodnih organizacija. Međutim, krug subjekata međunarodnog prava ne svodi se samo na
države i međunarodne organizacije. Određeni međunarodnopravni subjektivitet priznat je, pored
ostalog i raznim kvazidržavama, kvazime- đunarodnim organizacijama, određenim specifičnim
subjektima (Svetoj Stolici, Malteškom viteškom redu i dr.), izvjesnim grupama ljudi (narodima,
manjinama i sl.), čovječanstvu kao cjelini, pa čak i pojedincima. Na taj način, danas se krug
subjekata međunarodnog prava ne svodi samo na države i međunarodne organizacije.

Međunarodno pravo ne reguliše sve odnose između ovih subjekata, već samo one koji

su međunarodni i uz to javnopravnog karaktera. Odnosi koji se odvijaju unutar državnih granica
ili bar većina njih su u principu stvar unutrašnjeg prava. Naprotiv, međunarodno pravo uređuje
odnose koji se odvijaju nezavisno od državnih granica, ali samo ako je riječ o javnopravnim
odnosima. Ovo treba naglasiti zato što mnogi međunarodni, prekogranični, kontakti uopšte nisu
pravni odnosi, a čak ako to i jesu, veliki broj njih nije javnopravnog karaktera. Javnopravni
karakter nemaju ni svi odnosi između država. Veliki dio ovih odnosa u principu nije od značaja
za međunarodno javno pravo i predmet je regulisanja drugih grana prava kao što su
međunarodno privatno pravo, međunarodno privredno pravo, i sl. Međutim, međunarodno pravo
ne reguliše samo javnopravne odnose na međunarodnoj sceni. Ono, uređuje i to sve više i
određene procese i odnose u samim državama unutar njihovih granica. U tom smislu dovoljno je
primjetiti da ono sve potpunije i sve neposrednije uređuje izvjesna pitanja za koja se donedavno
smatralo da spadaju u isključivu unutrašnju nadležnost država,npr. osnovna ljudska prava, zaštita
manjina, zabrana određenih postupaka i u građanskim ratovima i sl.

1.3.Nastanak i razvoj

Često se tvrdi da je međunarodno pravo nastalo na prelasku iz srednjeg u novi vijek, tj. u

vrijeme kada su se raspale feudalne stege, a zahuktali kapitalizam tražio, ali i omogućavao sve
češće i sve šire kontakte između različitih društava. S tim u vezi, mada se ponekad ukazuje na
tragove međunarodnog prava na drugim kontinentima, uglavnom se ističe da je ono rođeno u
Evropi i dugo vremena važilo samo u odnosima između evropskih država. Takva gledišta su
donekle ispravna ako se pod međunarodnim pravom ima u vidu relativno izgrađeni pravni
sistem, kakav danas poznajemo. Time, se međutim, svjesno odbacuje duga historija nastanka i
razvoja ove grane prava i njenih instituta.

Naime, nema sumnje da se o međunarodnopravnim normama može govoriti već od

nastanka   prvih   država,   a   time   i   prvih   međunarodnih   odnosa.   Norme   međunarodnog   prava
nastajale su svugdje gdje su postojale države koje su ulazile u međusobne odnose. A one su u
takve odnose morale da ulaze. Svaki ozbiljniji kontakt između dva društva oduvijek je značio ili
neki sporazum   ili sukob, što je u oba slučaja po logici stvari izazivalo potrebu za pravnim
regulisanjem. To potvrđuju i najstariji hstorijski spomenici koji ukazuju da su drevni narodi imali
prilično   razgranate   međusobne   odnose   koje   su   pratili   formiranje   i   razvoj   odgovarajućih

međunarodnopravnih ustanova. Uostalom, dovoljno je podsjetiti da najstariji sačuvani
međunarodni ugovor, tj. ugovor između Eble i Abarsala, koji je nastao između 2350. i 2250. g.
prije n.e.star preko 4000 godina! A pouzdano se zna i za starije ugovore.Tome treba dodati da su
još tada postojali nekakvi obrisi diplomatskog prava, ratnog prava, instituti azila, ekstradicije,
međunarodne arbitraže i dr.

Prema tome, može se reći da međunarodno pravo postoji od nastanka prvih država i

njihovih međusobnih odnosa. Prva pravila nastala su običajnim putem, a zatim su potvrđivana i
dograđivana međunarodnim ugovorima, što je, sa druge strane, vodilo razvoju i samog
ugovornog prava, kao dijela međunarodnog prava. Vjekovima koji su uslijedili, međunarodno
pravo je, kao i drugi proizvodi ljudskog duha, doživljavalo određene uspone i padove. Ipak ono
je opstajalo i razvijalo se.

Prelaskom u novi vijek, a posebno u XIX i XX vijeku ono je dobilo nevjerovatan polet. U

tom periodu znatno se razvilo, obogatilo novim principima i institutima i proširilo na neke
sasvim nove kategorije odnosa. U svakom slučaju, činjenica je da je u naše vrijeme riječ o sve
sveobuhvatnijem i savršenijem pravnom poretku koji reguliše vrlo različite vrste odnosa i to ne
više samo između država, već između čitavog niza subjekata. Istovremeno, opšte međunarodno
pravo se u geografskom smislu proširilo, obuhvativši sve dijelove svijeta.

Uporedo sa razvojem međunarodnog prava kao pravnog poretka, razvijala se i nauka

međunarodnog prava. Uostalom, jedan od prvih pokušaja izrade sistema međunarodnog prava
pripisuje se Demetriju Faleronskom, savremeniku Aleksandra Velikog. Pažnju zaslužuju i radovi
nekih antičkih pisaca iz Indije i drugih djelova svijeta. U novije vreme, nauku međunarodnog
prava su na razne načine izgrađivali i neki od najblistavijih umova svoje epohekao Bartolus,
Vitorija, Gentilis, Grocijus, i dr. Pitanjima od značaja za teoriju međunarodnog prava bavila su
se i mnoga čuvena imena opšte pravne filozofije kao što su: Kant, Bentam, Jelinek, Digi, del
Vekio, Kelzen i dr.).

Danas je nauka međunarodnog prava razvijena u svim dijelovima svijeta. Međunarodno

pravo je ne samo nezaobilazan, već i jedan od glavnih predmeta na svim pravnim i srodnim
fakultetima

1.4. Naziv

Oslanjajući se na takav pojam preuzet iz Rimskog prava, Grocijus i drugi klasični pravni

pisci su pravo koje reguliše odnose u međunarodnoj zajednici nazivali “pravom naroda” odnosno
latinski jus gentium, pa je taj naziv prevodom prenjet i u druge jezike. On je, međutim, kasnije
uglavnom napušten, zato što ne odgovara suštini pojave koju treba da označi. Ipak, još uvijek se
ponekad javlja u nekim jezicima, npr. njemačkom. Uvidjevši da naziv “pravo naroda” nije
odgovarajući, Vitorija, čuveni španski pravnik iz XVI vijeka, pokušao je da ga zamijeni izrazom