Relevantne sociološke teorije
RELEVANTNE SOCIOLOŠKE TEORIJE
Ovaj deo o sociološkim teorijama zauzima najveći prostor i sadržinu udžbenika iz prostog
razloga, značaja ove materije. Smatrao sam da sve relevantne sociološke teorije zaslužuju da nađu
mesto u udžbeniku Sociologije, jer one su nepresušno vrelo ideja, stavova i pogleda na razvoj
sociološke misli, jer bez bogate građe socioloških teorija udžbenik bi bio okoštao bez mnoštva ideja, a
posebno kada se radi o sociologiji kao osnovnoj nauci o društvu. Bez mnoštva ovih teorija naučila bi se
misao, a to ne bi smelo da se desi kada su predmet razmatranja relevantna pitanja globalnog društva i
zakonitosti njegovog razvoja, što neminovno determiniše i sudbinu samog čoveka kao društvene
individue.
1.Kriterijumi klasifikacija socioloških teorija
Sintagma sociološka teorija ima dva značenja. U prvom
, užem,
ona je odrednica za različite
teorije unutar sociološke nauke kao što su na primer:
teorija socijalne stratifikacije, teorija
društvenih devijacija, teorija socijalnih konflikata, teorija društvenih promena i sl.
Ove teorije se
bave razmatranjem neke grupe društvenih pojava,
a osnov njihovog klasifikovanja predstavlja
neposredni sadržaj predmeta proučavanja nezavisno da li se njime bavi građanska ili
marksistička sociologija, da li se problem razmatra u okviru funkcionalizma, strukturalizma,
kritičke sociologije ili sociološkog biheviorizma itd.
Ove teorije sintetišu sva naučno relevantna
saznanja do kojih je došla sociologija a koja se tiču istraživane problematike.
U drugom, širem, značenju imamo u vidu raznovrsne skupine socioloških teorija
klasifikovanih
na temelju različitih kriterijuma, kao što su vreme nastanka teorija, prostor na kome nastaju,
kvalitativna sadržina, ideološka komponenta,
metodološki pristup, sociološka škola ili pravac
unutar koje se razvijaju. Odnos prema društvenoj stvarnosti, okvirna teorijska vizija od koje polaze u
svojim opservacijama i teorijsko-metodološki pristup kojim se kreću u istraživanjima, predstavljaju
ipak osnovne činioce klasifikovanja socioloških teorija.
U ovom drugom slučaju sinonimne
odrednice sociološkoj teoriji su sociološka škola i sociološki pravac.
Ne treba da zbunjuje ni činjenica da se jedan sociolog svrstava u različite sociološke teorije, što
samo upućuje na obuhvatnost njegovog sociološkog opusa. Na primer, Sesil Rajt Mils prvenstveno
pripada kritičkoj sociologiji, potom ga svrstavaju u sociologe tzv. institucionalističkog pravca, a sa
razlogom se može kategorisati i u grupu sociologa biheviorističkog opredeljenja. Elitističke sociološke
teorije su se prilično razvile zahvaljujući Milsovom učenju. Ovo je samo jedan primer, a takav je slučaj
sa svakim značajnijim sociologom.
Pored ovog treba imati u vidu i obuhvatnost sociološke teorije, nezavisno da li se radi o njenom
užem ili širem značenju. To je razlog zašto se teorije klasifikuju na osnovu činjenice da li obrađuju
celokupnu društvenu stvarnost i to u njenom istorijskom kontekstu ili se bave razmatranjem samo
određenih oblasti društvenog života.
Opšta je konstatacija da je vreme
velikih sistemskih socioloških
teorija
(Konta, Spensera, Marksa, Vebera) odavno prošlo, i da se sociološka istraživanja sve više
specijalizuju za proučavanje posebnih društvenih oblasti.
Na taj način, smanjujući obim
istraživanog područja, ove teorije smanjuju i nivo opštosti svojih saznanja.
Manji nivo opštosti znači
da se povećava stepen njihove pouzdanosti, a sa njome i mogućnost neposredne praktične
primene saznajnih rezultata.
Ove teorije, koje se uglavnom nazivaju
teorijama srednjeg obima,
razvijaju sopstvenu sociološku teorijsku mrežu,
tako da su u stanju da sve skupa pokriju
celokupnu društvenu oblast.
Teško je odlučiti se za jedan tip klasifikacije za koji ćete biti sigurni da je pouzdaniji od ostalih.
Najstandardnija podela socioloških teorija na
starije (klasične)
i
novije (savremene),
možda je i
Vidi: P. Hafner, Uvod u sociološke teorije, Niš, 1994.
Vidi: Robert Merton, O teorijskoj sociologiji, Zagreb, 1979.
najbolji izbor.
Mislim da je najispravnije i najsigurnije poći hronološkom putanjom, tj.
vremenom nastanka konkretne teorije. Svaka ozbiljna sociološka škola proteže se u vremenskom
kontinuumu, dobija nova svojstva koja su prevashodno odraz njihovog odgovora na društvenu
dinamičnost. Sa druge strane, određena teorija može imati izuzetnu važnost u jednom periodu a
da to nije slučaj u nekom drugom.
Kao što sam napomenuo, klasifikacije socioloških teorija se prvenstveno temelje na njihovoj
viziji i orijentaciji od kojih polaze, metodološkom pristupu, stavu prema društvenoj stvarnosti i
problemima koji se nalaze u centru njihove istraživačke pažnje (i u slučaju sistemskih socioloških
teorija.
Kako definisati sociološku teoriju?
Sociološka teorija je sistem (poredak) naučnih stavova o
celini društva ili njegovim pojedinim oblastima, dobijenih na osnovu definisane metodologije,
naučnih principa i logičkih pravila, koja su verifikovana na iskustvu i potvrđenim naučnim
saznanjima.
U naredom delu izložiću najpoznatije i najznačajnije grupe socioloških teorija kao i njihove
varijante.
2.Naturalizam u sociologiji
Naturalističke teorije slove za najstarije u sociologiji.
Posmatranje i tumačenje društva i
društvenih pojava po
analogiji sa biološkim organizmima, mehaničkim sistemima ili objašnjenje
društva dominantnim uticajem prirodno-geografskih faktora,
osnovno je obeležje ove grupe teorija.
Ovi faktori postaju dominantni u razmatranju bilo koje društvene pojave, tako da naturalističke teorije
pripadaju grupi teorija
dominantnog faktora.
Starije (klasične) sociološke teorije se označavaju i kao
redukcionističke,
jer uprošćeno tumače društvene pojave objašnjavajući ih prvenstveno delovanjem
jednog faktora (biološkog, prirodnog, psihološkog...). Nezavisno sve kritike koje su im upućivane,
naturalističke teorije postoje i danas ali u modifikovanom obliku. Kroz naredne redove knjige
upoznaćemo se sa najznačajnijim teorijama naturalističkog pravca u sociologiji.
3.Mehanicizam u sociologiji
Mehanicizam u sociologiji je oznaka za ona shvatanja koja društvo posmatraju i tumače
po analogiji sa mehaničkim sistemima. Osnov socioloških saznanja su načela, zakoni i saznanja
mehanike, fizike i hemije, dakle, anorganske stvarnosti. Teorijsko-metodološka osnovica nalazi se
u metodu i teorijskom iskustvu mehanike, fizike i hemije.
H. Keri, V. Pareto, V. Osvald, E. Solvej, V. Behtejev, L. Vinjarski, T. Karver, L. Vord, su
najpoznatiji predstavnici ovih socioloških teorija. Mehanicističko učenje se razvija još u vreme koje
predhodi nastanku sociologije – u periodu 17. veka, pod uticajem dostignuća Njutna, Galileja, Keplera,
Dekarta i dr.
Na područje sociologije mehanicizam dospeva učenjem američkog sociologa Henri Kerija
predstavljenim u delu „Načela društvene nauke“. Keri je mišljenja da zakoni materije vladaju svim
prirodnim datostima kao i čovekom koji je „molekul društva i da udruživanje ljudi u društvene grupe
uslovljavaju
veliki zakoni
molekularne gravitacije.“
Za H. Kerija su identični zakoni koji vladaju u
prirodnom i društvenom svetu, tako da na jednom mestu konstatuje, kako navodi
P. Sorokin, da
centralizacija i decentralizacija države i stanovništva u urbanim sredinama predstavlja vrstu
„centripetalnih i cenrifugalnih sila koje dejstvuju prema zakonima mehanike.“
Vilhem Osvald i Ernest Solvej su razvili učenje o
socijalnom energetizmu
koji podrazumeva da
svi društveni razvoji, uključujući i društveno-istorijski razvoj, predstavljaju svojevrsne socijalne
procese transformisanja energije. Sirova energija, kao prirodna energija, se u društvenim uslovima
J. Goričar, Sociološke teorije, str. 90.
P. Sorokin, Sociologija, Beograd, 1932., str. 17.

pojava na činjenice koje treba posmatrati kao stvari, poput prirodnih činjenica, čini mogućim primenu
egzaktnih metoda prirodnih nauka na društvene fenomene, što rezultira dostizanjem nivoa egzaktnosti
razvijenih prirodnih nauka, smatrali su pozitivisti; svi društveni fenomeni potčinjeni su nepromenljivim
prirodnim zakonima, stav je O. Konta, a to je još jedan razlog zašto je neophodno društvene realitete
svesti na prirodne,
posmatrati ih, meriti i zbrajati poput prirodnih čiljenica, isključujući iz proučavanja čoveka kao svesnog
aktera društvene stvarnosti; 2. veliki uticaj naučnuh saznanja biologije i impresije Darvinovom teorijom
evolucije.
Može se tvrditi da je Kont neposredno uticao na utemeljenje ovog sociološkog pravca kroz one
delove svog učenja koji se mogu označiti organskim racionalizmom. Kontov sociološki rad predstavlja
prvu sociološku sistemsku teoriju unutar koje društvo posmatra kao socijalni organizam koji se
integriše i organizuje svoje funkcionisanje na osnovu univerzalnog konsenzusa. Ovaj konsenzus znači
saglasnost funkcija svih delova društvenog sistema koji se izgrađuje po uzoru na prirodni. Konsenzus,
kao integrativni faktor društvenog organizma, počiva na instiktu simpatije, društvenoj prirodi ljudi i na
zajedničkim idejama, verovanjima i moralnim normama. Mada Kont skicu društvenog sistema dobrim
delom gradi po uzoru na prirodni, ipak zaključuje da među njima postoje i razlike. Sistem pozitivnih
naučnih saznanja je osnov neprekidnog napretka društvenog organizma, za razliku od biološkog koji je
statičnog karaktera. Društveni organizam je kompleksniji od prirodnog, što implicira i potrebu većeg
stepena međusobne saradnje njegovih delova.
Inače, strukturalna sličnost biološkog i društvenog
organizma gradi se na sličnosti najvitalnijih delova društva. Porodica, ističe Kont, je osnovna ćelija
društva, društvene klase i slojevi su svojevrsna tkiva društva, državni aparat mu je najvažniji organ u
ovom ustrojstvu, dok narod predstavlja vezivno tkivo, sponu među funkcionalno najvitalnijim
organima. Porodica omogućava svakom pojedincu da na temelju solidarnih i emotivno prisnih odnosa
koji se razvijaju u njoj, postane društveno biće. Odnosi solidarnosti, saradnje i međusobne koordinacije
se prvobitno razvijaju u porodnci te kao takvi postaju stožer jedinstva društvenog organizma.
uzoru na hijerarhijsko ustrojstvo u porodici izgrađuju se odnosi nadređenosti i podređenosti u društvu.
Širenjem instikta simpatije izvan okvira porodice stvaraju se novi integracioni odnosi kao stub nastanka
i razvoja širih društvenih zajednica do nivoa države. Na svakom nivou društvenih zajednica postoji
klasna podela. Podela društvenog rada i hijerarhija funkcija prema njihovom značaju za organizaciju,
rad i opstanak društvenog organizma, uzročnici su nastanka i održanja klasa u društvu. Naučnici,
filozofi i estete, intelektualno usmeravaju društvo, postavljajući mu i moralne obrasce vladanja.
Praktična klasa, koju sačinjavaju bankari, industrijalci i trgovci, objektivno vrši upravu nad društvom
polazeći od načela koja ustanovljava spekulativna klasa. Svrha radničke i poljoprivredne klase jeste
proizvođenje materijalnih dobara, koje se odvija u skladu sa smernicama i pod kontrolom praktične
klase. Tako bi trebao funkcionisati ovaj osobeni društveni organizam,
smatra Kont, mada ova klasna
podela neodoljivo podseća u pogledu forme na Platonov koncept idealne države. Odnosi među klasama
moraju biti ustanovljeni na principima solidarnosti i saradnje a socijalno realizovani konsenzusom o
neophodnosti društvenog jedinstva i održanja stabilnosti poretka. Konflikti radničke klase i praktične su
privremenog karaktera i iščeznuće kada nestane i razorni duh revolucije produkovan metafizičkim
idejama. Sistem pozitivnih nauka će u ovom slučaju pomoći da se prevlada pomenuto stanje. Zakon
evolucije podjednako važi za društveni kao i za prirodni organizam.
Društvena evolucija odvija se
kroz evoluiranje čovekovog uma, aktivnosti i osećanja, o čemu govori Kont
eksplicirajući svoje
učenje o zakonu o tri stanja. Čovek i njegovo društvo se neprekidno razvijaju.
Njegov um se kroz
istoriju razvija od teološkog preko metafizičkog do pozitivnog stupnja
u kome preovlađuje naučna
svest. Njegova neposredna aktivnost se na nivou pozitivnog stanja više ne bavi pitanjima osvajanja,
agresije ili sopstvene odbrane, nego razvojem industrijske proizvodnje na dobrobit svih.
Od
Vidi: Hari Barnes, Uvod u istoriju sociologije, I, BIGZ, Beograd, 1982.
Vidi: M. Pešić, Sociološke teorije.
Ibidem.
egoističkog i podozrivog bića čovek se razvija u altruističko i solidarističko biće, koje je
prijateljski i dobronamerno orijentisano prema drugim bićima.
Leonard Hobhaus u delu „Razvoj i svrha“ postavlja društvenu teoriju evolucije koja nastaje kao
osobena sinteza Spenserovog evolucionizma i Hegelove filozofske koncepcije razvoja svesti. U
evoluciji je moguće uočiti nekoliko faza koje se među sobom razlikuju, prvenstveno po mogućnosti
uticaja čoveka na njene tokove. Dok se na početku evolucije ne može uočiti značajniji uticaj čoveka na
njen tok i sadržinu, jer se ona u ovoj fazi odvija pod neposrednim uticajem prirodnih sila, dotle se u
kasnijim fazama evolucije uviđa čovekov posredan ili neposredan uticaj na nju. Društvena evolucija
obuhvata sve vrste društvenih promena, a ne samo progresivne društvene promene. Evolucija društva
se može pratiti i kroz tri vrste veza koje se uspostavljaju i razvijaju među društvenim skupinama tokom
različitih etapa istorijskog razvoja. To su srodstvo, autoritet i državljanstvo. Na onom stupnju kada su
bratstva, rod i pleme bili osnovni oblici društvenog organizovanja, srodstvo je predstavljalo
elementarni tip društvenog povezivanja. Sukobi i borbe među rodovima i plemenima završavaju
pobedom jednog od njih. To doprinosi transformaciji osnova socijalnog povezivanja, gde srodničke
veze kao dominantni tipovi veza u društvu bivaju potisnute i zamenjene autoritativnim. Autoritativna
društvena povezanost se ostvaruje kroz autoritet vođe pobedničke skupine. Nastankom države i njenim
razvojem rađaju se i novi tipovi veza. Radi se o državljanstvu.
Klasične biološke teorije se razvijaju učenjem Pola fon Lilijenfelda, Alberta Šeflea, Alfreda
Espinasa i Herberta Spensera.
U delu „Misli o budućoj nauci o društvu“ Lilijenfeld razmatra tri oblika organizma:
biljni,
životinjski i društveni
. Društveni organizmi su za njega najviše forme organizma, a u nauci je ostala
zabeležena njegova tvrdnja da se niko ne može baviti sociologijom ukoliko nije na bilo koji način i
biolog.
Albert Šefle u delu „Građa i život društvenog tela“ identifikuje društveni i prirodni organizam
(mada se kasnije korigovao zakoračivši na područje psihologizma, dok Espinas iznosi stav da je svaki
čovek kao prirodno biće istovremeno i specifični društveni organizam. „Životinjsko društvo“ je
njegovo najpoznatije delo u kome pokušava da dokaže kako se celokupan društveni život, kao poseban
oblik prirodne pojave, odvija pod dejstvom prirodnih zakona*
Herbert Spenser svoja shvatanja predstavlja prvenstveno kroz dela – „Prva načela“, „Sociološka
studija“ i „Principi sociologije“.
Evolucionističku teoriju
izlaže
kroz tri osnovne istine i četiri
sekundarna načela. Zakon (istina) o inerciji sile,
koji formuliše osnovne Uzroke dešavanja u
svetu,
zakon o neuništivosti materije i zakon o neprekidnosti kretanja
, predstavljaju mu tri osnovne
istine "Saznanje o konstantnosti odnosa među silama ili o uniformnosti kretanja. Saznanje o
pretvaranju i jednakosti sila, pri čemu je u suštini reč da se energija neprekidno pretvara, ali ne
uništava, saznanje o tome da se kretanje vrši uvek linijom najmanjeg otpora ili najveće
privlačnosti, i najzad, saznanje o ritmičnosti ili promenljivosti kretanja,"
predstavljaju četiri
sekundarna načela.
Međuuticaj raznovrsnih društvenih dešavanja je osnov razvoja koga karakteriše transponovanje
heterogene istovrsnosti u homogenu, koherentnu mnogovrsnost*
. Čovek i njegovo društvo su se
razvili iz organskog sveta koji svoje izvorište ima u anorganskom svetu. Društvo za Spensera
predstavlja superorganski agregat, a funkcioniše tako što se između njega (društva) i spoljne sredine
održava ravnoteža, kao što se ravnoteža održava i među različitim društvima i u svakom obliku
društvenog grupisanja. Bez ravnoteže društvo ne može opstati, tako da svaki pokušaj njenog
narušavanja dovodi do konflikta. Ovaj konflikt poprima razmere borbe za opstanak koji proizvodi strah
od drugih kao i strah od smrti.
Politika tako nalazi svoj osnov u strahu od drugih ljudi, dok verska
Vidi: H. Barnes, op. cit. del.
* Vidi: J. Goričar,op.cit.del.
Ibidem, str. 71.
* Vidi: Rudi Supek, Herbert Spenser i biologizam u sociologiji, Matica hrvatska, Zagreb, 1965.; isto se može pronaći i u
citiranim radovima M, Pešića i J. Goričara.

Nikole Makijavelija na Racenhofera je očigledan. Samo krvno srodstvo može donekle ublažiti ove
sukobe kao i potrebe za njima. Kako se čovek razvija razvija se i njegova društvena organizacija, vlast i
kultura, a kasnije se pojavljuju drugi oblici organizovane društvenosti i, najposle, država.
Svaka
država integriše dva prinpipa:
nužnost potčinjavanja i stvaralačku kulturnu slobodu
.
Jakov Novikov u delu „Borba među ljudskim društvima i uzastopne faze te borbe“, borbu
među pojedincima i grupama u savremenim uslovima ne tumači kao fizički sukob već kao sukob
intelektualne prirode.
Sukobi u društvu doživljavaju svoju genezu poput samog društva. Oni se
razvijaju od fiziološke, preko ekonomske, političke i okončavaju se kao intelektualni sukobi. Ovi
poslednji sukobi odraz su progresivnog razvoja društva, smatra Novikov.
Albion Smol u delu „Opšta sociologija“osnovnu odliku društva vidi takođe u sukobima ali
i društvenoj harmoniji. Pojedinci se rukovode svojim interesima, a oni neposredno proizvode ili
konflikte ili harmoniju, što zavisi od odnosa drugih prema njegovim interesima. Država je u
stanju da amortizuje i razrešava konflikte.
Zadovoljenje elementarnih interesa pojedinaca može
reflektovati i njihovom saradnjom. Sukob interesa među različitim grupacijama dovodi do njihove
unutrašnje integracije. Na taj način se različite društvene grupe međusobno diferenciraju. Vremenom
može doći do izvesne, veće ili manje, akomodacije među njima, a ukoliko ovaj proces poprimi
intenzivnije razmere doprineće stvaranju standardizovanih, stabilizovanih i formalizovanih vrednosnih
obrazaca. Ovi institucionalizovani odnosi grade društveni sistem.
Artur de Gobino i Stjuart Čemberlen pripadaju posebnoj društvenoj teoriji koju je najispravnije
označiti
rasističkom socijalnom teorijom
. Mislim da je potrebno praviti razliku između socijalnog
darvinizma i rasističkih teorija iako se kod priličnog broja autora ove dve vrste bioloških teorija čine
identičnim.
U osnovi rasističkih teorija, za razliku od socijaldarvinističkih, se ne nalazi borba za
opstanak, već učenje o superiornosti jedne ili više rasa u odnosu na druge, među kojima se vodi
tzv.borba rasa (borba za opstanak ne podrazumeva samo borbu rasa. Ova superiornost (ili
inferiornost) se uglavnom tumači biološkim svojstvima pripadnicima određenih rasa.
Artur de Gobino, francuski diplomata, esejista i romansijer, delom „Ogled o nejednakosti
ljudskih rasa“ razvija svoju rasističku teoriju.
Pozadina ove teorije je borba protiv svih oblika
egalitarizma i demokratije u Evropi s kraja devetnaestog veka.Nejednakost je nešto što je sasvim
prirodno, konstatuje Gobino. Mešavina krvi stvara veliku nevolju narodima jer reflektuje
iluzionističke ideje o jednakosti koje zamagljuju istinsku nejednakost. I kultura će propasti zbog
ove mešavine krvi, zabrinut je Artur de Gobino. Osnov istorijskog napretka leži u aristokratiji.
Crnci su za njega niža rasa, a mešanje krvi sa njima dovodi do
bastardizacije
koja uslovljava
propast sveta
. Međutim, Gobino je poprilično protivrečan u svojim razmišljanjima. Dok mu
bastardizacija dovodi do propasti sveta, dotle mešanje sa rasom crnaca doprinosi razvoju umetnosti,
ističe on.
Sve loše ljudske osobine kao što su podlost
t
licemerje i pokvarenost delo su mešanja
rasa.
Bela rasa mu je najlepša i najčistija, najhrabrija, najpoštenija i najrazumnija. Ona nadvisuje sve
ostale rase, te jedina ume ceniti život i vreme*
Uporište sveta nalazi se tamo gde živi čista bela
rasa, smatra Gobino.
Svi sukobi imaju rasnu pozadinu. Bela rasa mora postati predominantna.
Idealna rasna forma nalazi se u evropskom plemstvu i indijskom kastinskom sistemu. Čista
arijevska rasa mora postati predvodnik svetske istorije.
Hjuston Stjuart Čemberlen delom „Osnovi XX veka“ postulira voju rasnu teoriju.
Germani su predodređeni da budu gospodari sveta. Evolucija ne postoji.
Oni koji se bave
gajenjem životinja i biljaka nabolje znaju šta je rasa. Egalitarnost je izmišljotina slabih.
Kultura je,
misli on, aristokratsko-germanski proizvod, a civilizacija je nešto jevrejsko, površno i
demokratsko. Germanskoj rasi nedostaje nova religija, ne obuzdava se Čemberlen. Germansko-
arijevska religija ne odvaja nauku od religije. Germani su predodređeni da zavladaju svetom ali
se prvo moraju obračunati sa jevrejima. Istorija ne postoji, postoji samo borba rasa. Kada
germani prevladaju nastupiće stanje sreće za sve narode i rase, nastavlja Čemberlen. Mešanje
rasa preti, smatra on, propasti čovečanstva.
* Vidi: J.Kolaković, Historija novovjekovnih političkih teorija od 1848 do danas, SNL, Zatreb, 1981.
* Ibid.
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti