VISOKA ŠKOLA ZA USLUŽNI BIZNIS
SOKOLAC – ISTOČNO SARAJEVO
TEMA SEMINARSKOG RADA
RELIGIJA
Profesor: dr Ivana Milovanovic
Student: Snežana Stašević
SOKOLAC 2020
4
2.
DEFINICIJA RELIGIJE
Pitanje u naslovu rada – što je religija i čemu religija – neodoljivo podsjeća na dva osnovna
sociološka pristupa definicij i religije. Prvi se pristup uobičajeno naziva supstantivnim, jer
nastoji pronaći zajednički i distinktivan element svih religija. Gotovo pitijski, kaže se da je
religija ono što ona jest, ono što je suština religije, ono što nikakva druga društvena pojava ne
može sadržavati. Naravno, odgovor je pojedinih istraživača različit, ali najočiglednij i je
primjer supstantivne definicije vjerovanje u nadnaravno biće te osjećaj moći i snage koji je
povezan s nadnaravnim bićem.
1
Osjećaj moći i snage povezan je s konceptom svetoga, onime
što je suprotno profanome, pa je vjerovanje u sveto ili poseban odnos spram svetih stvari
ključan element supstantivne definicije. S obzirom da ova definicija nastoji biti vrlo precizna,
ona u svoju definiciju, pa shodno tome i u svoja istraživanja, uključuje institucije, praksu,
vjerovanje, jezik, simbole. Ona, čini se, dobro pogađa suštinu religijskog, posebno konceptom
svetoga koji religijsko jasno odvaja od svakodnevnoga, odnosno unutar svakodnevnoga jasno
razlikuje ono što nije od ovoga svijeta. Ipak, postoje i brojne kritike upućene supstantivnoj
definicij i religije. Prvi je prigovor da je ona zapadnocentrična, tj. da bitne elemente religije
tumači i istražuje iz dominantno hrišćanske perspektive te da teško konceptualizira
nezapadnjačke religije (npr. budizam ili konfucij, anizam), kao i nove vrste spiritualnosti u
savremenom svijetu (npr.
New Age
). Druga primjedba proizlazi iz upravo spomenute
poteškoće razumijevanja religijske prezentnosti u sadašnjosti, koja se često odvija i izvan
institucionaliziranih religija. Dakle, supstantivna definicij a teško zahvaća religijske promjene,
jer se čovjek i njegova religija mij enjaju pa je bitno pitanje možemo li tradicionalnim
konceptima shvatiti nove načine religijske involviranosti. Drugi pristup započinje pitanjem što
religija čini za pojedinca ili društvenu skupinu, koju funkciju ona obavlja, pa se ovakve
definicije uobičajeno nazivaju funkcionalističkima.
2
Ponovo, u literaturi je moguće pronaći
mnogo različitih funkcionalističkih definicija, no one uglavnom uključuju kreaciju smisla ili
identiteta. Manje je važan sadržaj vjerovanja ili prakse od posljedica koje religija stvara za
čovjeka i društvo: razumijevanje ili opravdanje prirodnih ili društvenih događaja, stvaranje
smisla ili cjeline života, transcendiranje biološke datosti i sl. Premda funkcionalističke
1
Usp. M. McGUIRE,
Religion. The Social Context
, Wadsworth Publishing Company, Belmont, 1992.; I. FURSETH – P.
REPSTAD,
An Introduction to the Sociology of Religion, Classical and Contemporary Perspectives
, Ashgate, Abigdon,
2006.
2
Usp. M. McGUIRE,
nav
.
dj.
; I. FURSETH – P. REPSTAD,
nav. dj
.
5
definicije mogu dobro zahvatiti značenje religije za čovjeka, posebice u vremenski
promjenjivoj perspektivi, one su također podvrgnute brojnim kritikama. Glavni je prigovor da
je takva definicija vrlo široka, da teško može razlikovati što jest, a što nije religija, jer mnoge
druge društvene pojave mogu rezultirati istim ili sličnim posljedicama: politike, ideologije,
životni pogledi, međuljudski odnosi itd. Zaista, unutar neke ideologije možemo pronaći mnoge
religijske elemente, ali je li to religija? Očito je da obje definicije imaju svoje prednosti i
nedostatke. Ponekad je čak teško povući granicu između obje definicije, jer postoje različite
varijante koje nastoje izbjeći njihove slabosti. Tako se uobičajeno smatra da je supstantivna
definicija preciznija i uža, a funkcionalistička neodređenija i šira. Međutim, neke
funkcionalističke definicije uključuju vrlo uzak spektar religijskih funkcija, dok neke
supstantivne uključuju širok spektar pogleda na svijet ili interpretacija života.
3
Jedan od
najvećih izazova za obje definicije jeste razlikovanje religije i religioznosti/spiritualnosti u
savremenosti, odnosno u uslovima postmodernog društva. Stoga neki autori zagovaraju
upotrebu obje definicije, njihovu kreativnu primjenu zavisno o konkretnom predmetu
istraživanja. S druge strane, ne zanemarujući važnost definicije, savremena sociologija
istraživanju religije najčešće prilazi putem različitih dimenzija religijskog fenomena,
naglašavajući time njezinu kompleksnost, nesvodljivost na jednu dimenziju ili jedan indikator.
Evropsko istraživanje vrjednosti, kao dominantan sveeuropski komparativni istraživački
projekt, religiju definiše i istražuje u pet ključnih dimenzija.
4
Prva je dimenzija religijsko
vjerovanje koja istražuje vjerovanje u osnovne vjerske istine, kao što su vjerovanje u Boga,
život poslije smrti, pakao, raj ili grijeh. Naravno, ovdje govorimo o dominantnom hrišćanskom
konceptu vjerovanja. Rezultati za Hrvatsku pokazuju da je vjerovanje u Boga široko
prihvaćeno (91%), ali da vjerovanje u ostale vjerske istine bilježi daleko niže postotke
prihvaćenosti (od 69% do 49%). Sličnu »nekonzistentnost« vjerovanja nalazimo i u svim
drugim zemljama, s tim da je u mnogima od njih vjerovanje u neku vrstu duha ili životne sile
gotovo jednako rasprostranjeno kao i vjerovanje u Boga. Kako bismo zahvatili i religioznost
izvan tradicionalnih institucionalnih okvira, ili religijske elemente nehrišćanskih religija,
istraživanje fokusira i alternativnu religioznost, konceptualiziranu kao vjerovanje u telepatiju
ili reinkarnaciju. Takav vid religioznosti nalazimo također i u drugim zemljama, zanimljivo u
3
Usp. I. FURSETH – P. REPSTAD,
nav. dj
., str. 22.
4
Usp. G. ČRPIĆ – S. ZRINŠČAK, »Između identiteta i svakodnevnog života. Religioznost u hrvatskom društvu iz europske
komparativne perspektive«, u: J. BALOBAN (ur.),
U
7
spomenutih dimenzija. Ali, postoji niz elemenata stavova i ponašanja koje je u sklopu
posljedičnih utjicaja moguće analizirati i koji ne pružaju jednoznačnu sliku utjecaja religije.
Jedan od mogućih pristupa jest ponovno onaj primijenjen unutar Europskoga istraživanja
vrjednota, koji nudi razlikovanje socijalnog i individualnog morala.
5
Socijalni moral uključuje
elemente javnog ponašanja (vožnja pod utcajem alkohola, utaja poreza, laganje za svoje
interese ...), a individualni odnos spram nekih osobno uslovljenih moralnih ponašanja (razvod,
pobačaj, homoseksualnost, eutanazija ...). Rezultati pokazuju da religija ima bitno manji
utjecaj na socijalni nego na individualni moral, odnosno da su mnogi moralni stavovi
uslovljeni široko prihvaćenim kulturološkim obrascima, na koje religija posredno može uticati
u većoj ili manjoj mjeri. Riječ je o tome da su mnogi drugi društveni čimbenici u igri pa će
tako katoličke zemlje uošteno iskazivati nižu razinu permisivnosti, posebno u pitanjima
individualnog morala, ali to je još uvijek daleko od naivno očekivane moralne konzistentnosti.
Stoga, primjerice, široko prihvaćanje pobačaja koegzistira s visokom razinom religioznosti,
kao što je i prihvaćanje homoseksualnosti daleko manje u istočnim nego u zapadnim
europskim zemljama, nezavisno o stepenu religioznosti ili dominantnoj konfesionalnoj tradicij
i.
6
Ako ništa drugo, kompleksnost i raznolikost jesu na djelu. To definicije religije i sociološke
istraživačke strategije moraju neprestano imati na umu. Otuda i poteškoća jednoznačnog
odgovora na pitanje kako se religija manifestira u čovjekovu svakodnevnom životu, na koji
način ona živi i na koji način doživljava svoju društveno preobraženje.
2.1. ŠTA NIJE RELIGIJA
Da bismo izbjegli zamke kulturno prstrasnog razmišljanja o religiji, možda je najbolje prvo da
kažemo šta nije religija. Prvo, religiju ne treba poistevjećivati sa
monoteizmom
(
vjerovanjem u
jednog Boga). U većini religija postoji više božanstava. Drugo, religiju ne treba poistevjećivati
sa moralnim propisima po kojima se upravljaju vjernici- poput Deset Božijih zapovijesti, za
koje se kaže da je Mojsije primio od Boga. Treće religija ne mora uvijek da se bavi
objašnjavanjem nastanka svijeta ovakvog kakav jeste. Četvrto, religija se ne može
5 U sp. S. BALOBAN – G. ČRPIĆ, »Moral u tranzicij skoj Hrvatskoj«, u: J. BALOBAN (ur.),
U potrazi za identitetom.
6 Usp. S. ZRINŠČAK, »Why, at All, Do We Need Religion? Religion and Morality in PostCommunist Europe.
Paper presented at the annual meeting of the Association for the Sociology of Religion«, San Francisco, 14.
kolovoza 2004.;
http://hirr.hartsem.edu/sociology/ articles/zrinscak.pdf
.
