POJMOVNO ODREĐENJE, RAZVOJ I
ZNAČAJ
U današnjem svetu može se reći da ne postoji rizik koji preti delimičnom ili potpunom
uništenju materijalnih dobara, a koji se ne može zaštititi osiguranjem. Međutim, određeni
rizici nose opasnost da njihovim ostvarivanjem nastanu štete koje bi teško moglo
nadoknaditi osiguravajuće društvo, bez obzira na njegovu veličinu. Stoga, svako
osiguravajuće društvo nalazi izlaz u sopstvenom osiguranju. Dakle, najkraće rečeno,
reosiguranje je osiguranje osiguravača.
Prema tome, reosiguranje se može definisati kao ponovno osiguranje rizika od direktnog
osiguravača. Ovim poslom osiguravač deo svojih obaveza iz ugovora o osiguranju
prenosi u reosiguranje, odnosno u pokriće kod drugog osiguravača, na osnovu ugovora o
reosiguranju, kojim jedna strana, reosiguravač, preuzima obavezu da drugoj strani,
osiguravaču, plati deo iznosa, ili čak i čitav iznos koji je platio ili treba da plati
osiguraniku ili osiguranicima, a osiguravač prima obavezu da osiguravaču plati određenu
premiju.
1
Osnovni preduslov za postojanje reosiguranja jeste zaključen ugovor o
osiguranju. Kada osiguravač oceni da je rizik preveliki, on određuje koliki deo rizika
može podneti, odnosno isplatiti u slučaju nastanka štete, a da se ne ugroze vlastiti
fondovi. Tako deo koji osiguravač zadržava za sebe naziva se samopridržaj. Preostali deo
rizika osiguravač predaje reosiguravaču.
Rizik preuzet u osiguranje osiguravač može podeliti između više osiguravača. Tada
govorimo o saosiguranju. Kod saosiguranja osiguranik plaća premiju svakom
osiguravaču, a isto tako naplaćuje štetu od svakog osiguravača. U određenim slučajevima
ugovor o osiguranju sa osiguranikom može zaključiti jedan osiguravač, koji je tada
vodeći osiguravač. Ostali saosiguravači se, naravno, moraju saglasiti sa takvom
njegovom ulogom. U tom slučaju vodeći osiguravač naplaćuje premiju i likvidira štetu za
sve ostale, dok je interna raspodela rizika regulisana posebnim ugovorom o saosiguranju.
1
Ivica Jankovec,
Ugovor o reosiguranju
, Beograd, 1968. god., strana 10.
1
Kada se ugovor o osiguranju sklopi sa više osiguravača koji su zajedno preuzeli rizik,
svaki osiguravač naveden na polisi osiguranja odgovara osiguraniku za potpunu naknadu,
dakle, solidarno (član 935. ZOO). Međutim, transportnom osiguranju bolje odgovara
sistem podeljene odgovornosti sao-osiguravača, jer prema članu 726. Zakona o
pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi svaki osiguravač je dužan da nadoknadi štetu samo
srazmerno svom udelu.
Retrocesija je osiguranje reosiguravača, kojim reosiguravač prenosi na druge
reosiguravače deo rizika koji je preuzeo u pokriće od osiguravača ili drugih
reosiguravača.
2
Ekonomska svrha reosiguranja je potreba društva za osiguranje za pokrićem njihovih
obaveza koje proizilaze iz ugovora o osiguranju koje ne mogu sami izvršiti putem
sopstvenih raspoloživih sredstava.
3
Ovo proizilazi iz opšteg načela poslovanja u
osiguranju, koje nam govori da su društva za osiguranje dužna poslovati po ekonomskim
načelima i pravilima struke osiguranja i aktuarske struke i pridržavati se dobrih poslovnih
običaja i poslovnog morala pri obavljanju poslova.
4
2
Ivo Andrijanić, Ksenija Klasić,
Tehnika osiguranja i reosiguranja
, Zagreb, 2002. god., strane 139-140.
3
Berislav Matijević, „Pravni posao reosiguranja“,
Svijet osiguranja
, Zagreb, 2002. god., br. 6, strana 40.
4
Vidi: Sanja Andrijašević, Vladimir Petranović,
Ekonomika osiguranja
, „ALFA“, Zagreb, 1999 god.,
strana 308.
2
OBLICI REOSIGURANJA
Oblici reosiguranja razlikuju se prema načinu predaje rizika u reosiguranje, s obzirom na
broj predmeta u reosiguranju i načinu na koji su određene obaveze reosiguravača u
odnosu na obaveze osiguravača prema osiguranicima. Pored toga postoji reosiguranje
rente i grupnog osiguranja života.
Prema načinu predaje rizika u reosiguranje oblici reosiguranja mogu biti:
Fakultativno ili pojedinačno,
Ugovorno ili obavezno,
Fakultativno-ugovorno i
Pul za reosiguranje.
Fakultativno reosiguranje
je takav oblik reosiguranja kod koga se svaki rizik pojedinačno
predaje u reosiguranje, nakon zaključenog ugovora o osiguranju, a reosiguravač odlučuje
koji će rizik prihvatiti, a koji neće.
Ugovorno reosiguranje
je obavezujuće za osiguravača i reosiguravača na osnovu ugovora
o reosiguranju. Ovo osiguranje se uglavnom zaključuje unapred, za ugovoreni period za
poslove osiguranja koji će se tek naknadno realizovati.
Fakultativno-ugovorno
reosiguranje predstavlja kombinaciju fakultativnog i ugovornog
reosiguranja. Osiguravač bira rizike koje želi preneti u reosiguranje, a reosiguravač na
osnovu ugovora o reosiguranju te rizike mora prihvatiti.
Pul za reosiguranje
predstavlja udruženje osiguravača u kojima se, prema unapred
utvđenom ključu, raspoređuju rizici na svakog člana pula.
9
9
Ivo Andrijanić i Ksenija Klasić,
op. cit
., strana 142.
4
