1

1.UVOD

Delatnost osiguranja čine poslovi osiguranja, poslovi reosiguranja, kao i poslovi posredovanja u 
osiguranju i reosiguranju i zastupanja u osiguranju. Društva koja obavlјaju poslove osiguranja, 
odnosno poslove reosiguranja. Društvo za osiguranje je pravno lice sa sedištem na teritoriji 
Republike Srbije (u dalјem tekstu: Republika) koje je dobilo dozvolu Narodne banke Srbije za 
obavlјanje poslova osiguranja.  Društvo za reosiguranje je pravno lice sa sedištem na teritoriji 
Republike koje je dobilo dozvolu Narodne banke Srbije za obavlјanje poslova reosiguranja.  
Osiguranje imovine i lica je dobrovolјno, osiguranje imovine i lica je obavezno u slučajevima 
propisanim   zakonom.   Poslovi   reosiguranja   su   zaklјučivanje   i   izvršavanje   ugovora   o 
reosiguranju kojim se osigurani višak rizika iznad samopridržaja društva za osiguranje prenosi u 
reosiguranje.  Društvo za osiguranje dužno je da reosigura obaveze iz ugovora o osiguranju 
iznad samopridržaja.  Samopridržaj društva za osiguranje je iznos ugovorom preuzetih rizika 
koji društvo uvek zadržava u sopstvenom pokriću i koji može pokriti sopstvenim sredstvima.  
Društvo   za   osiguranje   dužno   je   da   uvek   zadrži   deo   rizika   u   samopridržaju,   društvo   za 
osiguranje  može   preneti  celokupan   rizik   u   reosiguranje   u   inostranstvo   za   rizike  utvrđene 
međunarodnim ugovorom.

Reosiguranje svoj nastanak i postojanje duguje činjenici da ni jedno društvo za osiguranje ne 
može ili ne želi samo da nosi sve rizike što ih je preuzelo. Isto tako niti jedno nacionalno tržište 
osiguranja   ne   zadržava   sve   preuzete   rizike,   već   ih   delimično   prenosi   na   svetsko   tržište 
reosiguranja. Drugim rečima, reosiguranje kao instrument dodatne diversifikacije rizika je 
nezaobilazna potreba svakog društva za osiguranje i važan sastavni deo svakog nacionalnog 
tržišta.

Osiguravajuće društvo se reosigurava kod jednog reosiguravača, a taj prenosi dalje, ne jednom, 
već desetinama reosiguravatelja – svakome tek nekoliko procenata ili čak promila rizika. Time 
se bitno umanjuje takozvani rizik likvidnosti osiguravača tj. opasnost da reosiguravač neće biti 
finansijski  sposoban   da  isplati   neku   veliku   štetu   budući   da  rizik   nije  na   jednom,   već   na 
desetinama reosiguravača. Otuda proizilazi da je reosiguranje tipičan međunarodni posao, koji 
danas nužno prevazilazi nacionalne i državne granice. Karakteristično za poslove reosiguranja 
je da između reosiguravača i osiguranika ne postoji nikakav pravni, pa u izvesnom smislu ni 
ekonomski odnos.

2

2.Pojam reosiguranja

Reosiguranje – bar kada je reč o srpskom pravu – predstavlja institut Prava osiguranja o kome se 
nedovoljno zna. To ne treba da čudi budući da je reč o ugovoru koji tradicionalno nije uređen u 
delu građanskog zakonika ili zakona o ugovoru o osiguranju. Diskutabilna su, dakle, sva 
obeležja ugovora o reosiguranju: počev od definicije preko bitnih elemenata do toga kako se 
ispoljava načelo savesnosti u ovoj specifičnoj oblasti poslovnog prometa. Stoga je autorka tako 
koncipirala rad da, najpre, definiše ugovor o reosiguranju i objašnjava poziciju reosiguranja u 
sistemu   osiguranja.   Naglašeno   je   da   se   ugovor   o   reosiguranju   nadovezuje   na   ugovor   o 
osiguranju, čime se omogućava dalji transfer rizika. U pitanju je poslovnopravni ugovor, 
zaključen između stručnjaka za osiguranje; često sa međunarodnim obeležjem; koji u velikom 
broju slučajeva zaslužuje kvalifikativ adhezionog ugovora; aleatoran i dvostrano obavezan 
ugovor; čije se prestacije izvršavaju trajno, itd. 

Značaj reosiguranja u sistemu osiguranja raščlanjen je na tri komponente: povećanje kapaciteta 
tržišta osiguranja, garancija ispunjenja preuzetih obaveza osiguravača i regulatorni učinak na 
osiguranje. Autorka zaključuje da je ugovor o reosiguranju tipičan poslovnopravni ugovor, 
redigovan od strane stručnjaka za (re)osiguranje, koji počiva na uvažavanju zajednice interesa 
osiguravača i reosiguravača. Isti može vršiti ciljnu funkciju samo ako se obe strane ponašaju u 
skladu s pravilima o upravljanju rizikom, odgovorno i savesno. 
Prvi paragraf člana 779.nemačkog Trgovačkog zakona daje sledeću definiciju reosiguranja:
„reosiguranje je osiguranje rizika koji je preuzeo osiguravač“.

Međusobni   odnos   između   osiguravača     i   reosiguravača,reguliše   se   ugovorom   po   kome 
„...jedana   strana,reosiguravač,   preuzima   obavezu   da   drugoj   strani,osugoravaču,   plati   deo 
iznosa,ili čak i čitav iznos,koji je platio,ili treba plati osiguraniku ili osiguranicima,a osiguravač 
preuzima obavezu da reosiguravaču plati određenu premiju.

Prema   tome,osnovni   preduslov   za   postojanje   funkcije   reosigu,jeste   zaključeni   ugovor   o 
osiguranju.Osiguravač preuzima rizik i u onim slučajevima kada oceni da bi eventualna velika, 
delimična, ili totalna šteta ugrozila njegovu solventnost, zadržava za sebe onoliki deo tog rizika 
koji u slučaju štete može isplatiti, a da istovremeno ne dovede u opasnost sopstvene fondove.Taj 
deo koji osuguravač zadržava za sebe , naziva se samopridržaj.Samopridržaj može biti izražen u 
apsolutnim ili relativnim iznosima.Preostali deo rizika osiguravač predaje reosiguranju.Ovako 
preuzeti deo rizika reosiguravač, ili u potpunosti zadržava za sebe kao sopstveni samopridržaj, 
ili što je u najčešćem slučaju u praksi, on sam zadržava onoliki deo koliki može pokrivati 
sopstvenim sredstvima, ako do štete dođe, a ostalo predaje drugom reosiguravaču.Ove relacije 
imaju sopstvenu terminoligiju nastalu iz sledećih pojmova:osiguravač ustupa deo obaveze 
reosiguravaču i on za reosiguravača time postaje cedent.Reosiguravač preuzima deo obaveze i 
naziva   se   cesionar.U   slučajevima   kada   reosiguravač   prenosi   deo   obaveze   na   druge 
reosiguravače, oni vrše retrocesiju,a ti reosiguravači se nazivaju retrocedenti.Na ovaj način se 
najpre distribuira premija, a u slučaju nastanka štete i sam iznos štete.

Napretkom   nauke   i   tehnike   stvorena   su   ogromna   materijalna   dobra   sa   veoma   izraženom 
koncepcijom velikih vrednosti na jednom mestu.Direktni osiguravači su sve manje u stanju da 
sopstvenim   sredstvima   obezbede   pokriće   ovako   teških   rizika   ,   te   je   jedino   rešenje   u 
tzv.atomizaciji rizika, a nju pruža reosiguranje.Rizik se raspoređuje na veći broj subjekata, 

background image

4

3.1.Aktivna reosiguranja

Preuzimanje rizika u reosiguranju od strane reosiguravača, u uobičajenoj tehnologiji naziva se 
aktivno reosiguranje.Ovi rizici mogu biti preuzeti od osiguravajućih organizacija i to je obično 
najveća stavka u okviru ukupnog pokrića.Daljom analogijom, ovi poslovi mogu se proširiti, na 
aktivna reosiguranja u zemlji i inostranstvu.

Osnovni interes svakog reosiguravača je što širi obim poslova aktivnog reosiguranja, jer na taj 
način u sopstvenom samopridržaju može da vrši veći odabir rizika i na toj osnovi da formira 
sopstvene   fondove,   kako   za   pokriće   troškova   poslovanja,   tako   i   za   stvaranje   rezervi 
sigurnosti.Pritome je veoma važno da se prilikom preuzimanja rizika u aktivno reosiguravajuće 
pokriće priđe sa jasno opredeljenjim stavovima, baziranim na mogućnostima pokrivanja rizika 
u domenu sopstvenog samopridržaja, kao i realno procenjenim kretanjima ukupne nacionalne 
ekonomije, ako se radi o preuzimanju aktivnih poslova iz inostranstva.Ovde se misli, pre svega, 
na oprezan pristup kod cediranja inostranih rizika u vreme visoke devalacije domaće valute. U 
takvim slučajevima i relevantno male štete iz inostranstva mogu ozbiljno da ugroze solventnost 
domaćih reosiguravača.

3.2. Pasivna reosiguranja

Slučajevi kada reosiguravač predaje deo rizika drugim reosiguravačima u retrocesiju nazivaju 
se poslovnim reosiguranjem.Kao i aktivna, tako i pasivna reosiguranja mogu biti zaključena na 
nivou zemlje i inostranstva, i to sve u zavisnosti od veličine rizika i mogućnosti prihvata u 
pokriće domaćih reosiguravača.

Pasivnom reosiguranju mora se prilaziti sa određenom dozom opreza, u čijoj osnovi treba da 
postoji dobro proanalizirana mogućnost pokrivanja rizika.Dok sa jedne strane postoji opasnost 
od suviše velikog odliva premije u slučaju predaje u retrocesiju i onih delova rizika koje bi 
reosiguravač mogao zadržati u sopstvenom samopridržaju, sa druge strane preti još veći rizik 
ako reosiguravač zatraži za sebe više no što mu njgove rezerve sigurnosti dozvoljavaju.

4. Mehanizam reosiguranja

Delatnost reosiguranja je po mnogo čemu specifičan posao.Na reosiguravajuće poslove utiče 
veliki broj faktora, počev od političkog i ekonomskog sistema jedne zemlje, pa preko određene 
pravne regulative, strukture privrede, pa do poslovne politike osiguravajućih organizacija, broja 
osiguravača, broja sesije, broja i kvaliteta retrocesionara.

Ekonomsko stabilne zemlje kao što je naša, gotovo po pravilu rade pasivne poslove reosiguranja 
u odnosu na inostranstvo i bave se najvećim delom izvozom rizika u reosiguranje, broja cesija, 
zadržavajuči u sopstveno pokriću ili na malom, ili ni malo ili relativno mali deo resosiguraniog 
pordfelja.

5. Osnovni pojmovi o reosiguranju

S obzirom na specifičnost delatnosti reosiguranja, u njoj se pojavljuju neke oblasti koje se ne 
susreću   kod   osiguranja,   pa   je   potrebno   da   se   pobliže   i   objasne   pojmovi   sa   kojima   se   u 
reosiguranju   operiše.Vredno   je   napomenuti   da   je   jezik   sa   kojim   se   u   međusobnom 
komuniciranju reosiguravači služe, engleski jezik, pa su mnogi izrazi i sinonimi iz tog jezika.

5

5.1.Samopridržaj

Samopridržaj   je   jedan   od   osnovih   činilaca   prilikom   opredeljivanja   koji   će   rizik   ići   u 
reosiguranje.To je, onaj deo jednog rizika kojeg osiguravač može pokriti u slučaju velike 
delimične ili totalne štete iz sopstvenih sredstava , ali tako da isplatom štete ne postane 
insolventan.Visina samopridržaja zavisi od niza faktora, i njegovo izračunavanje je pre svega, 
rezultat rada aktuarske službe, ali i kombinacija još niza činilaca, kao što su : tehnička premija, 
rezerve sigurnosti, suma osiguranja, maksimalna mogućnost štete i dr.Pravilno izračunata 
visina samopridržaja je od izuzetne važnosti.Prenizak samopridržaj može za kompaniju da 
znači veliki i nepotreban odliv premije u reosiguranje, dok pak, previsok nosi opasnost da će 
isplatom velike štete kompanija zapasti u finansijske teškoće i postati nesolventna.Samopridržaj 
se   naziva   deo   rizika   koji   nosi   osiguravač   u   proporcionalnim   ugovorima.Međutim   kod 
neproporcionalnih ugovora deo koji nosi cedent naziva se prioritet.

Određivanje samopridržaja po riziku

Za   razliku   od   velikih,   dobro   razvijenih   kompanija,   male   firme,   čiji   je   portfelj   još   uvek 
neizbalansiran, moraju odrediti samopridržaj shodno svojim finansijskim kapacitetima, mogu 
biti primorane da izlože riziku proporcionalno mnogo veći deo svog kapitala nego što to čine 
veće kompanije, a ostaju u zakonskim okvirima i normama prirodne obazrivosti kao i velike 
kompanije.Pri tome:

-maksimalni pridržaj po riziku i po šteti nije veći od 1% od kapitala i slobodnih rezervi (do 
0,5%)

-pridržaj po šteti je negde oko 1% od premije zadržane za sopstveni račun kod odnosnih grana 
(do 10%)

-likvidna   sredstva   treba   da   imaju   vrednost   od   oko   petostrukog   maksimalnog   iznosa 
samopridržaja po šteti u najvažnijoj grani za neku kompaniju.

Ovde takođe trebe napomenuti da u velikom broju zemalja koje su pogođene inflacijom, 
nominalni   kapital   neke   osiguravajuće   kompanije   često   predstavlja   samo   mali   deo   njenih 
stvarnih finansijskih sredstava.Onda ostaje na rukovodstvu kuće da odluči koja će finansijska 
osnova biti uzeta za obračun samopridržaja.

Kada se određuje samopridržaj za katastrofalne događaje treba imati na umu da se katastrofe ne 
dešavaju često, pa bi dug međuinterval trebao da bude dovoljan kompanijama da akomuliraju 
specijalne rezerve.

Elementi za određivanje samopridržaja se razlikuju za svaku granu ponaosob.

Neke od najbitnijih su:

 Požar

Odlučujući faktori su lokacija rizika, njegova konstrukcija, sadržaj, namena i preventiva šteta i 
mere zaštite.

Šematski prikaz samopridržaja kod požara ima sledeći izgled:

background image

7

5.2. Maksimalno moguća šteta

Maksimalno   moguća   šteta   (MMŠ)   je   drugi   faktor,   veoma   bitan   za   opredeljenje   prilikom 
davanjem rizika u reosiguranje.U stručnoj terminologiji, ova kategorija se popularno zove 
„PML“(Probable maximum loss).Poznato je, naime, da se prilikom štetnog događaja nikada ne 
dešava   apsolutno   uništenje   jednog   materijalnog   dobra.U   najgorem   slučaju,   ostaje   makar 
otpadni materijal, koji ima izvesnu materijalnu vrednost.PML upravlja predstavlja maksimalni 
iznos totalne štete koja se najednom osiguranom riziku može desiti.Prema tome, PML je 
ekonomska kategorija i predstavlja na određenom osiguranom objektu ili grupi objekata, koji 
čine rizike, onu najveću štetu, koju je po određenim iskustvima, stručnoj oceni i poznavanju 
tehničkih   i   tehnoloških   specifičnosti   pojedinih   rizika   moguće   očekivati.Procenom   PML-a 
određen je limit do kojeg se proteže odgovornost reosiguravača.Na ovaj način se vrši ukupna 
distribucija   jednog   rizika.Prvo   osiguravač   (cedent)   određuje   učešće   svog   samopridržaja   u 
okviru  PML-a,  da  bi se nakon  toga  na nivou  reosiguranja,  preostali  deo  podelio  između 
reosiguravača.Dakle,   PML   je   jedan   od   osnovnih   faktora   od   kojih   se   polazi   prilikom 
reosiguranja rizika.Stoga je procena PML-a veoma stručan i složen posao, naročito ako se radi o 
komplikovanoj uvoznoj opremi, opremi proizvodnje u više zemalja ili zastareloj opremi koja se 
više   ne   proizvodi.Posao   procene   PML-a   treba   da   rade   specijalizovane   institucije   ili   tim 
najrazličitijih stručnjaka (inžinjera, ekonomista, tehnologa), eksperata za pojedine discipline 
sadržane u jednom riziku, koje po pravilu angažuje osiguravač.

Kao i u slučaju samopridržaja, pravilna procena PML-a je izuzetno važna, jer potcenjen ili 
procenjen PML mogu da imaju posledice kao i kod iste greške u proceni samopridržaja.PMLse 
najčešće izražava u apsolutnim brojevima, ali može biti određen i u relevatnim (procentima).

Da bi sprečili manipulaciju osiguravača, koji su niskom procenom PML-a plaćali relativno 
niske premije reosiguranja, a pojavom štete naplaćivali daleko veće iznose od vrednosti PML-a, 
reosiguravači u ugovor obično unose klauzulu o pogrešnoj proceni PML-a, koja se kreće o 
priznanju greške, u proceni od 50% pa do 200%, sve u zavisnosti od iskustva i poverenja u 
cedenta.

6. Ugovor o reosiguranju

Ugovor o reosiguranju, je po svojoj prirodi osiguravajući posao, u kojem reosiguravač uz 
ugovorene uslove preuzima uz svoje pokriće deo obaveze osiguravača (cedenta) iz ugovora o 
osiguranju.Naime, ne može nastati obaveza iz reosiguranja, ako nema osnove u sklopljenom 
ugovoru   o   osiguranju.Obaveza   reosiguravača   temelji   se   na   obavezi   prvoosigurača   koji   je 
preuzeo   u   sklopljenom   ugovoru   o   osiguranju,   jer   gde   nema   osiguranja,   ne   može   biti   ni 
reosiguranja.Odnos između osiguravača i reosiguravača se bazira na principu „uberrima fides“ 
tj. na neograničenom poverenju.

Ovo poverenje se proteže na preuzimanje rizika, obračun šteta i održavanje samopridržaja i 
cesija.

Ugovor o reosiguranju se smatra poverljivim i nepoznatim za javnost. On je takođe jedna 
međunarodna transakcija , što svako proučavanje izuzetno komplikuje.Osim toga, rasprave 
između   osiguravača   i   reosiguravača   se   vrlo   retko   rešavaju   izvan   suda,   arbitražom,   bez 
publiciteta.Između cedenta i reosiguravača se zaključuje ugovor, po kome se cedent obavezuje 

Želiš da pročitaš svih 22 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti