POGLAVLJE II 

 

PRIRODNI RESURSI 

 

 
 
 

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

„Sreća  čovečanstva  se  meri  množinom  učenih  ljudi  i 
štampanih  knjiga,  jer  nauka  treba  svakome,  pa  i  onome  ko 
stoji na najnižem prelazu društvenih lestvica. 
Bez nauke i prosvećenosti čovek je kao životinja”.  
 
                                                   Zaharije Stefanović Orfelije 
                                                      19. Januar 1785. godine 
 

Pojam  “prirodni  resursi”  obuhvata  sve  ono  što  potiče  od  prirode  i 

predstavlja opšte bogatstvo, te ima upotrebnu vrednost. Direktnu upotrebnu 
vrednost  imaju  mineralne  sirovine,  vode,  šume,  zemljišta,  a  indirektnu 
upotrebnu  vrednost  imaju  klima  i  reljef,  jer  predstavljaju  uslove  za  razvoj 
nekih  drugih  ekonomskih  delatnosti  (Milanović,  2009).  Sinonim  za 
prirodno  bogatstvo  je  prirodni  potencijal,  koji  je  znatno  širi  termin  i 
obuhvata  sve  prirodne  izvore  i  uslove.    Oni  označavaju  sva  materijalna 
dobra  koja  čovek  koristi:  rude,  ugalj,  šume,  biodiverzitet,  klima  i  reljef. 
Kada  čovek  počne  da  koristi  ova  dobra  ona  postaju  resurs koji  ima  svoju 
ekonomsku vrednost. 
         Termin resursa je francuskog porekla jer 

ressoirce

 znači izvor, pa se 

može reći da se prirodni resursi odnose na prirodna dobra koja su u funkciji 
za privedena  korišćenja. U prirodne resurse se ubrajaju sve vrste  voda (za 
piće,  industriju,  energetiku,  ribolov,  navodnjavanje  i  saobraćaj),  zemljište 
(kao osnova za proizvodnju hrane ili kao materijal za industriju), nalazišta 
mineralnih  sirovina  i  šume,  kao  i  sve  druge  materije  koje  mogu  biti 
uključene  u  proizvodnju,  kao  sunčeva  energija  i  energija  vetra.  Prirodni 
resursi  su  uslovljeni  prirodnim  faktorima,  kao  što  su  elementi  geografske 
sredine  (klima,  reljef,  zemljište,  sunčeva  toplota,  atmosferske  padavine, 
blizina  vode  za  navodnjavanje),  koji  se  ne  mogu  neposredno  koristiti,  ali 
bez  njihovog  učešća  neke  proizvodnje  nisu  moguće.

 

Prirodni  uslovi

 

su 

neophodni za opstanak čoveka, društva i ekonomije.  

Oni  ispoljavaju  svoj  uticaj  nezavisno  od  volje  čoveka,  a  samo  je 

pitanje  u  kojoj  meri  će  to  on  iskoristiti  u  stvaranju  novih  vrednosti.  Ne 
postoji jasna granica šta su prirodni uslovi, a šta su prirodni resursi, jer neki 
elementi  prirode  mogu  da  budu  uslovi,  a  u  nekim  situacijama  mogu  biti 
resursi. Tako, na primer, vodne mase mogu biti uslov za plovidbu, ribolov, 
navodnjavanje,  a  kada  se  na  njima  izgrade  hidroelektrane,  tada  postaju 
uslov za dobijanje energije. Morske vode su uslov za ribolov, saobraćaj, ali 
ako  se  iz  njih  ekslpoatiše  so,  tada  postaju  resurs-izvor.  Zemljište,  strogo 
uzevši,  nije  resurs,  jer  nije  izvor  energije  za  industriju,  ali  je,  isto  tako, 
izvor  mnogih  hraniva  koja  su  potrebna  za  gajenje  biljaka,  šuma  koje 
predstavljaju izvor hrane i sirovine za industrijsku upotrebu.  

 

Prema  definicijama  različitih  istraživača  može  se  zaključiti  da  su  svi 

istog  stava,  da  resursi  predstavljaju  dinamičku  kategoriju  koja  se  menja  u 
prostoru i vremenu. Oni predstavljaju određene komponente koje su izvor 
većeg  ili  manjeg  broja  korisnih  suspstanci  i  energije.  Prirodne  resurse 
čovek transformiše i prilagođava svojim potrebama pri čemu ih menja. 

Prirodni  resursi  i  prirodni  uslovi  predstavljaju  prirodno  bogatstvo, 

koje je opisna vrednosna jedinica za prirodni potencijal. Prirodni potencijal 
predstavljaju  prirodni  resursi  sa  rezervama  prirodnih  dobara  i  prirodnih 
uslova  koji  čoveku  mogu  biti  od  koristi  ili  to  već  jesu,  tj. 

background image

 

Marginalne  (pogodne  za  aktiviranje  u  roku  od  60  god.  sa 

stepenom ekonomičnosti od 10-50 %); 

 

Nerentabilne ili vanbilansne (sa stepenom ekonomičnosti ispod 10 

%). 

 
 

Kriterijumi za klasifikaciju resursa mogu biti različiti, ali temelj svih 

klasifikacija  je  racionalno  upravljanje,  odnosno,  racionalna  eksploatacija 
prirodnog  bogatstva.  Kao  kriterijumi  za  klasifikaciju  prirodnih  resursa 
uzimaju se pripadnost, trajnost, funkcionalnost, ekonomičnost, obnovljivost 
i  položaj.  Na  osnovu  toga  usvojen  je  osnovni  kriterijum  za  klasifikaciju 
prirodnih resursa, kao prirodno - ekonomski kriterijum. 
Prema tom kriterijumu sve prirodne resurse možemo klasifikovati kao:  

 
1) prirodne; 
2) ekonomske;  
3) kombinovane. 
 

 

Svi  prirodni  resursi  su  delovi  odgovarajućih  prirodnih  ciklusa 

geoloških,  hidroloških,  sedimentnih,  atmosferskih,  bioloških.  U  prirodne 
resurse  svrstavaju  se  resursi  prema  određenim  zemljinim  sverama  po 
pripadnosti: 

 

prirodni resursi atmosfere; 

 

prirodni  resursi  litosfere-zemljine  kore  (mineralne  sirovine  i 

zemljište); 

 

prirodni resursi hidrosfere (kopnene vode i okeani); 

 

prirodni  resursi  biosfere  (flora  i  fauna  genetički  resursi  sa 

organizmima njihovim delovima i populacijama. 

 

 

Ekonomska 

klasifikacija 

prirodnih 

resursa 

zasniva 

se 

na 

mogućnostima  njihovog  korišćenja.  Prema  Milenoviću  (2000)  mogu  biti 
klasifikovana kao:  
 

1)  materijalni  (rezerve  nekog,  manje  ili  više  ograničenog 

materijalnog dobra koje koristi čovek i čija se količina može kvantifikovati 
i čije zalihe su ograničene, kao npr. nafta, ugalj, obradivo zemljište, rude);   

2)  nematerijalni  (neka  dobra  koja  postoje  u  prirodi  i  koja  čovek 

koristi, npr. lepota pejzaža, ali se ne može teorijski izraziti njihov limit, jer 
u degradiranoj sredini mogu biti razoreni).  

 

Dalja klasifikacija resursa moguća je prema sastavu i poreklu, na organske i 
neorganske.  Najznačajnija  klasifikacija  prirodnih  resursa  je  prema 

njihovom  trajanju,  što  je  u  suštini  kriterijuma  ekonomskog  karaktera. 
Prema ovoj klasifikaciji, sve prirodne resurse možemo svrstati u dve grupe: 

 

1.Neobnovljivi resursi (mineralne sirovine ili mineralni resursi);  
2.Obnovljivi resursi (zemljište,voda, flora, fauna na kopnu i moru).  
 

    Ovde se svrstavaju energija vetra i sunca kao obnovljivi energetski 

izvori, ali za sada malo korišćeni. 
Rudarska  industija  koja  se  bavi  eksplotacijom  i  preradom  mineralnih 
sirovina,  danas  je  na  samom  vrhu  aktivnih  zagađivača  vodenih  tokova, 
zemljišta  i  vazduha.  Eksplotacija  mineralnih  sirovina  znači  neposredno  i 
posredno  delimično,  trajno  ili  privremeno,  uništavanjem  drugih  prirodnih 
resursa (zemljišta, vode, vazduh).  
 

Klasifikacija prirodnih resursa u Evropskoj Uniji obuhvata podelu na 

iscrpljive i neiscrpljive, a u okviru svake od njih izdvajaju se obnovljivi i 
neobnovljivi. 
Neiscrpljivi obnovljivi resursi su: 
      a) dispergovani resursi: solarni, vetar, talasi i padavine; 
      b) akumulirajući resursi: vazduh i okeani. 
Iscrpljivi obnovljivi resursi su: 
      a) biološki resursi: šume, riblji fond i biomasa; 
      b) kumulirajući resursi: slatkovodni baseni, izdani i zemljište. 
 

Uobičajena  generalna  podela  prirodnih  resursa,  kod  nas  i  u  svetu, 

jeste  podela  na  iscrpljive  i  praktično  neiscrpljive,  a  prema  kriterijumu 
ljudskog merila vremena različitog trajanja je kao na slici 10.  
 

 
 

MATERIJALNI RESURSI 

 
 

TRAJNI 

 

NEOBNOVLJIVI 

 

Sunčeva 

energija 

 

Vetrovi, plima i 

oseka, talasi, 

tekuća voda 

 

Metali 

 

Fosilna 

goriva 

 

Nemetali 

 

POTENCIJALNO OBNOVLJIVI 

 
 

Svež vazduh 

 

Voda 

 

Plodno zemljište 

 

Biljke i životinje 

 
 

Slika 10.    Klasifikacija prirodnih resursa (Izvor: Milanović, i sar. 2008

background image

prema  tačkama  ključanja.  Drugi  postupak  je  razdvajanje  dizela,  benzina  i 
mlaznih goriva pomoću katalizatora. Na kraju treći postupak je poboljšanje 
kvaliteta dobijenih komponenti. Najveća ležišta nafte nalaze se u zemljama 
koje  su  najveći  izvoznici,  Iran,  Libija,  Ujedinjeni  Arapski  Emirati,  Alžir, 
Indonezija, Kuvajt, Saudijska Arabija i dr.  

Ugalj

-Svetske rezerve uglja su dugoročnije nego što su zalihe nafte i 

gasa.  Ugalj  se  kao  gorivo  koristi  u  Kini  nekoliko  milenijuma  godina.  
Nastaje  razgradnjom  drvenih  materija  u  anaerobnim  uslovima,  na  visokoj 
temperaturi  i  pritisku.  Shodno  polaznom  materijalu  (drvetu)  od  koga  je 
nastao, različite su količine ugljenika koje se nalaze u uglju i prema kojima 
je ugalj razvrstan kao treset, lignit, mrki ugalj, kameni i dr.  Svet poseduje 
ogromne  rezerve  uglja,  daleko  više  od  drugih  fosilnih  goriva.  Ipak,  skoro 
90% resursa uglja su koncentrisani u četiri zemlje: bivšim državama SSSR-
a (45%), SAD-u (24%), Kini (13%) i Australiji (6%). Bivše države SSSR-a 
i  Kina  koriste  ugalj  oko  60%  dok  drugi  veliki  proizvođači  imaju  25% 
učešća u svojim potrebama za energijom. Tu su Poljska, Nemačka, Velika 
Britanija, Australija, Južna Afrika i Indija. Najveći deo korišćenja energije 
je  za  proizvodnju  električne  energije.  U  Srbiji  skoro  90%  energetskih 
resursa  zemlje  čini  ugalj.  Najveće  količine  iskopanog  uglja  u  Srbiji  se 
koriste  u  termoelektranama  za  proizvodnju  električne  energije.  Prema 
sadašnjim  podacima  i  procenama  rezerve  uglja  u  Srbiji  obezbeđuju  još 
samo narednih 100 godina (Magdalinović, 2006). 

 

 

 

 

 

Slika 15. Potrošnja uglja pre i projektovana potrošnja za period do 

2025. godine 

 

Želiš da pročitaš svih 55 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti