Govorništvo u starom Rimu
Uvod
Retorika (grčki: ήτωρ (retor)
ῥ
,
govornik
,
orator
) ili govorništvo je opšte
umijeće ili tehnika govorne komunikacije s praktičnom svrhom uvjeravanja
sagovornika. Takvo slikovito, dojmljivo, uvjerljivo izražavanje može biti usmeno
(javni govori) ili pismeno (različiti povijesni, politički i književni spisi)
(
http://hr.wikipedia.org/wiki/Retorika
). Retorika predstavlja skup pravila o
lijepom govoru, dok govorništvo predstavlja praktičnu primjenu ovih pravila.
Prema Platonu „svim velikim umjetnostima treba oštroumlja“ pa i retorici.
Kavntilijan opet smatra da je retorika umjetnost „čiji je cilj naučiti dobro
govoriti“, a Gorgije kaže da „retorika ima posla samo sa govorima“ jer „govornik
na sudu i na ostalim skupovima ne uči o tome šta je pravedno a šta nepravedno,
nego samo
stvara vjerovanje
o tome“. Ciceron definiše retoriku kao umjeće
uvjeravanja, ubjeđivanja i osuđuje sofističku retoriku.
Prve dvije postavke, u kojima jedna smatra da je u govoru važna istina a
druga ističe dobar govor, gdje dobar znači i da je on istinit, imaju logičku
(etičku) osnovu i nju su podsticali i izučavali filozofi. Treća postavlja govor kao
sredstvo nadgovaranja i ima za osnovu ljepotu, dok istinu stavlja u drugi plan. Za
ovu postavku možemo reći da ima estetsku osnovu i njome su se bavili sofisti.
Aristotel kaže da je „retorika sposobnost uočavanja bitnog i primarnog svojstva
kojim se može uvjeriti, a koje svojstvo krije u sebi svaki predmet ili pojava“,
Kvintilijan da je „retorika nauka o dobrom govoru“, a svi oni stavljaju jasnu
2
