RETORIKA KAO TEORIJSKA I PRAKTIČNA DISCIPLINA; OSNOVNI
POJMOVI IZ RETORIKE

Grčki termin za pravila i umjeće ubjeđivanja izgovorenom riječju je retorika. Potiče od

grčke riječi

rethor

čije je prvo značenje bilo podnosilac zahtjeva na sudu, zatim se tom riječi

označavo besjednik (onaj ko govori), dok je u helenističko doba označavala i učitelja
besjedništva. Latinski je

orator

- govornik, ali i onaj ko moli, ko se nekom obraća, poslanik.

Naš naziv je

besjedništvo

(od besjediti) ili

govorništvo.

Ruski je krasnorječje.

Besjedništvo je sposobnost elokventnog govora, vještina ubjeđivanja i pridobijanja

slušalaca. Prema Aristotelu retorika je pronalaženje svih mogućih sredstava za ubjeđivanje,
dok ga Kvintilijan definiše kao snagu ubjeđivanja. Besjedništvo je vezano za izgovorenu riječ
mada se često koriste i drugi elementi, kao što je sam govornik, njegov izgled, glas, način
govora, ali i neka stvar, kao simbol nečega. Ono je vještina rječitog, elokventnog izražavanja
sa namjerom da se slušaoci ubjede u nešto.

Tokom razvoja retorike bilo je strucnjaka koji su osporavali njen značaj kao nauke.

Smatrali su je sastavnim dijelom drugih nauka. Razlozi za to su bili mnogobrojni



Govornik se rađa, a ne stvara

. Smatraju da postoji prirodna, urođena riječitost i da

nju ništa ne može nadoknaditi.



Govorniku nije potrebno poznavanje vještina

da bi imao ubjeđenje(stara izreka

Katona drži se teme riječi će same doći) To znači da ako neko ima smisla za javno
nastupanje dovoljno je da zna o čemu da priča



Pravila retorike su zastarjela

. To je posljedica kritičkog i negativnog stava prema

klasičnoj retorici.



Pravila retorike se već nalaze u drugim naukama

, jer većina znanja nisu izvorna

već pozajmljena od drugih nauka (pedagofije, gramatike, psihologije)

Ovo mišljenje nije opravdano, mada se mora priznati da može postojati prirodna

obdarenost za besjedništvo. Po tome su poznati naši dinarski krajevi, Homerovi junaci,
hrišćanski propovjednici, niko od njih nije imao formalno obrazovanje. Ako postoje naivni
slikari moglo bi se reći da postoje i naivni retoričari.

Naravno, najveće domete su ostvarili školovanji retoričari. Retorika se naslanja na

znanja drugih nauka, preuzima saznanja od istorije, gramatike, psihologije, medicine. Prve
škole su nastale još u Rimu i Grčkoj jer se rano uvidjela potreba za proučavanjem retorike kao
nauke. Postojale su metode i stilovi sa strogim pravilima (azijatski, atički). Pisani su
udžbenici od kojih se neki i danas koriste (Kvintilijan- „Obrazovanje govornika“). Najveći
govornici Demosten i Ciceron su marljivo vježbali .

Govori oratora iako liče na nesto je spontano nastalo, iza njih stoje detaljne pripreme i

vježbanja, sve je sastavljeno po strogim pravilima kompozicije, sastoje se iz tačno određenih
dijelova. Retorika preko moći jezika djeluje na slušaoce i pokreće ih. Retorika i besjedništvo
su zbirni pojam i nisu sinonimi. Retorika je teorija, a besjedništvo je praksa. Sinonim za
retoriku je korespodencija. Besjedništvo je umjetnost lijepog govora.

DRUŠTVENA ULOGA BESEDNIŠTVA

Ubjediti svijet u jednu religiju (Isus Hrist, prorok Muhamed u 7. vijeku - Islamizam).

Velike društvene promjene po pravilu prate i veliki besjednici.

Snagom besjede, vještinom obrazlaganja i ubjeđivanja oni su pokretali svoje

saplemenke na pohode, na promjenu lovošta, na odlazak u daleke krajeve. Tako je bilo sa
jevrejskim mesijanstvom, islamom, istočnjačkom religijom.

I hrišćanstvo ne bi imalo svjetski uspjeh da nije bilo proroka koji su ubjeđivali mase

svojom nadahnutom riječi.

Postoje tri osnovna zadatka besjedništva po Kvintilijanu



Docere (poučiti, obavjestiti)



Delectare (pridobiti, ubjediti)



Movere (pokrenuti)

Velikim društvenim pokretima je prethodila promjena u sistemu ideja, a njih prate i

velika besjedništva.   Trebalo je pokrenuti svoje saplemenike na borbu, a to je zahtjevalo
veliku vještinu obrazlaganja činjenica i ubjeđivanja.   Politika se ne može ni zamisliti bez
obraćanja   masi   radi   njenog   ubjeđivanja.   Besjedništvo   najviše   cvjeta   u   demokratiji   kao
sistemu.   To je zato što sa širenjem demokratije širi se krug ljudi koji su pozvani da javno
kažu svoju misao.

Francuska i Oktobarska revolucija, rat za nezavisnost Amerike, su propraćeni vrsnim

govorima.

Posebno pogodno mjesti za razvoj retorike je sud. Ubjediti sudiju ili porotnike u neku

činjenicu oduvjek je bio izazov za besjednike.

Važnu ulogu ima u moralnom vaspitanju mladih jer su retoričari trajan uzor čestitosti,

mudrosti, hrabrosti. Mjesta gdje se održava besjeda su trgovi, skupštine, groblja, svečanosti,
bitke, crkve. Često su Cicerona nazivali PSIHAGOG- onaj koji vodi ljudske duše.

Od kako postoji civilizacija besjedništvo je dio života. Do njegovog opadanja u starom

Rimu je doslo zbog uvođenja principata i učmalosti naroda. Diktaura i nije najbolje mjesto za
besjedu. Postojalo je besjedništvo u trenutcima kada se vladar obraća narodu ili fornzičko
besjedništvo, ali procvat doživljavva tek sa razvoje demokratije. Engleski parlament je bio
kolijevka savremenog besjedništva. Vinston Čerčil je dobio i nagradu za svoje govore.
Demokratija umire ako ne postoji sloboda govora.

Ona stoji iznad dvije grupe procesa



Stvaranje volje naroda podrazumjeva ideološko nadmetanje i ubjeđivanje



Volja naroda se ostvaruje u predstavničkim tijelima i drugim organima vlasti.
Parlamentarna debata je ključna za demokratiju.

Suština javnog istupanja u demokratiji je dijalog, rasprava. Dijalog je moguć ako u

društvu nema dogmi – ako nema 100% izvjesnosti o tome šta je istina i ako se za drugačije
mišljenje ne kažnjava. Čovjek prirodno teži dijalogu, pa makar i sa samim sobom.

Kritika nosilaca vlasti jos jedan bitan elemnet demokratije. U svakoj demokratiji

postoji glasovi nezadovoljstva . to ne moraju biti ljudi koji su lideri ili koji većinu iza sebe ali
su potrebni kao stalna kontrola svega sto vlada čini.

U despotijama retorika služi nehumanim ciljevima, ali to je moguće i u demokratiji u

vidu demagogije. Govornici su uspjevali da ljude zavedu i usmjere u pogrešnom pravcu.

vještina sadrži dijelove govora koji se sastoje od nekoliko dijelova (Aristotel – uvod,
izlaganje, jemstvo, zaključak). Retorika se bavi sistemom pravila i tehnika čija primjena
garantuje učinak uvjeravanja. Uvjeravanje se dijeli na tri stepena



Poučiti ili obrazložiti (

docere

)



Zabaviti ili pridobiti (

delectare

)



Pokrenuti (

movare

)

LOGOS, PATHOS, ETHOS

U RETORICI

Aristotel je u 4. vijeku prije Hrista dao ozbiljnost retorici. Prema njemu na ljude se

deluje putem razuma (

logos

), preko osećanja (

rathos

) i putem ličnosti (

ethos

1. Logos

je riječ, misao, duh, logičko zaključivanje. Besjeda mora počivati na dobroj

logici, mora biti prihvatljiva slušaocu. Govornik mora imati obrazovanje,
razvijenu logiku. To je naucni element retorike.

2. Pathos

znači da je potrebno da govor ima emocije, strast, nešto što dolazi iz

čovjeka. To je umjetnicki aspekt retorike.

Etos

(moral, etika) predstavlja moralnu poruku besjede, pozitivnu vrijednost.

Govornik mora biti visoko moralna osoba.

Orator probus ebbe debet

- orator mora biti pošten. Svaka dobra besjeda mora imati ova tri

elementa, jer u besjedi je veoma bitno ŠTA govorimo, KAKO govorimo, KO govori (koje
osobine ispunjava osoba koja govori).

RETORIKA I TEORIJA KNJIŽEVNOSTI

(poetika)

Retorika se nalazi u tijesnoj vezi sa teorijom književnosti i teško ih je razgraničiti. U

početku kod starih Grka retorika se bavila prozom, proznim govorom, propisivala su se
pravila lijepog govora u prozi, dok se poetika bavila isključivo stilom.

Poetika - prva poetika „Poetika tehne“ Aristotel, znači pjesnička vještina. Danas je to

teorijska disciplina o pjesništvu. Poetika se širi i obuhvata sve, čak i prozu, odnosno retoriku.
Ona predstavlja posebne specifičnosti, određeni principi nekog autora, zatim dodaje pjesničke
ukrase i izraze u besjedu.

Retorika je izvršila značajan uticaj na pojavu proze, tako da današnja proza se zasniva

na načelima prakse i teorije besjedništva. U  grčkoj retorika se bavila prozom (govor i jezički
sastav),   a   poezijom   se   bavila   poetika.   U   srednjem   vijeku   se   taj   odnos   ostvarivao   kroz
propovijedanje,   diktiranje   pisama   i   poetsku   vještinu.   Svi   engleski,   Ruski,   Francuski   i
Italijanski pisci od renesanse do 18. vijeka u svojoj edukaciji su prošli i kurs retorike.

Filologija je nauka o jeziku, jezik kao instrument izgrađivanja ljudske kulture, mnogo

šira i od lingvistike.

RETORIKA I OSTALE SRODNE NAUKE (lingvistika, teorija informacija i
komunikacija, logika, etika)

Stilistika

U staroj grčkoj su postojala tri stila (nazijanski, atički i rodski).
Stilistika je način izražavanja, pisanja, govorenja. Stilistika govornika uči kako da

postigne određeni stil, kako da se služi riječima i rečenicom. Glavno polje stilistike su stilske
figure.

Klasična retorika u velikoj mjeri je bila stilistika. To je bilo negativno za nju jer je

stilistički element dovodio retoriku u krizu. Umirao je njen živi nastup. Retorika kao poetika
podrazumjeva retoriku svedenu na

elocutio

. To je sužena retorika jer sve manje se zanima za

tipove govora, a više za književnost. To je karakteristično za srednji vijek, Humanizam i
Barok. Prva reformacija retorike je počela tek krajem 60. god 20. vijeka zahvaljujući
francuskim strukturalistima (Žan Koen i Roland Bart). Oni smatraju retoriku kao teoriju
stilskih figura.

Lingvistika

Lingvistika je opšta nauka o jeziku, ona proučava jezik kao fenomen. Retorici je važno

gramatičko znanje zbog poznavanja pravila govora, padeža. Ova veza je naročito postala
važna u 20-tom vijeku. Ako se govornik ne pridržava osnovnih pravila gramatike i sintakse,
on će kod slušalaca izazvati podsmjeh prije nego što ih nagovori, ubjedi ili oduševi.

Najznačajniji za razvoj lingvistike su Fredinand Sosir (opšta lingvistika).

Roman

Jakobson

je povezao Sosirovu ideju sa komunikologijom i dao je teoriju o funkcijama jezika:

Referencijalna

ili kominitivna (saznajna) – predmet o čemu govorimo

Emotivna

– naš lični doživljaj – odnos govornik pošiljalac

Konativna

– govor uvijek upućujemo nekome - odnos slušaoc primaoc

Poetska –

neglasak je na samom jeziku, samoj poruci

Lingvistika je sistem znakova kojim se služimo , naravno uslov je da svi poznajemo te

znakove tj kod. Elementi koda su pošiljalac, kod, primalac i sve to rezultira porukom.

Poetika

Aristotel je prvi napisao djelo „Poetika tehne“ i to su pravila pisanja pjesmi. To je

danas teorija književnosti. U početku se proučavao samo stih, a danas je to sveobuhvatna
nauka.

Filologija

Je etimologija jezika. Ona proučava društveni uticaj koji ima naš jezik. To znači jezik

kao izgrađivanje kulture.

Od ostalih nauka retorika je u vezei sa logikom, psihologijom, pravom, sociologijom,

politikom, glumom, akcentologijom.

SOFISTI

Razvoj retorike svoj zamah je dobio sa Gorgiom. On je sa Sicilije prenio retoriku i za

novac podučavao mlade Atinjane. On je bio među prvim sofistima.

Sofisti

su kao putjući

profesori podučavali omladinu filozofiji, matematici, fizičkim vještinama i retorici. Sofisti su
bili jako veliki manipulatori, smatrali su da nije bitno kako, na koji način pobjedite u sudu,
bitno je da samo pobjedite. Oni retoriku nisu smatrali kao umjetnost, nego kao način za
ostvarivanje cilje-dobijanje spora.

Podučavanje besjedništvu je diktirao sudski govor. Glavni cilj je bio da se osposobi

učenik da dobije sporove. Đaci su memorisali opšta mjesta (

loci komunes

) koja su se mogla

upotrijebiti u govoru. Učitelji su formirali zbirke koje su sadržale uvode i epiloge. Retorika se
učila   iz   udžbenika   koji   su   sadržali   primjere   besjeda,   tehnička   upustva,   osnovne   principe
govorništva   tj.Teoriju   besjedništva.   To   je   obuhvatalo   teoriju,   vježbu   i   proučavanje   tuđih
govora. Svi udžbenici su bili okrentuti sudskoj besjedi.

Protagora

je najpoznatiji sofista i

smatrao je da niko ne može biti siguran šta je istina. I svaki čovjek ima pravo na svoje
uvjerenje (čovjek je mjera svega). On je vježbao svoje učenike da o svakoj stvari govore iz
dva ugla. Ovo su koristili demagozi. Sofisti su našli na moralnu osudu grčkih filozofa,
naročito Platona.

LOGOGRAFI

Svaki Atinjanin se nekada morao pojaviti na sudu. Najvažniji atinski sud (Helieja)

sastojao se od 6000 sudija, porotnika od kojih su se kockom birala manja sudska vijeća. Za
svaki spor određivali su se neposredno prije suđenja da bi se obezbijedila objektivnost.
Svako je bio obavezan da se lično pojavi pred sudom i govori za samog sebe jer advokatura
nije bila dozvoljena. Porotnici su bili ljudi iz naroda i oni bi na osnovu pravičnosti glasali za
stranku koja održi bolji govor i ostavi bolji utisak, ali to ne znači da je ta stranka imala najjače
pravne argumente. Učitelji besjedništva su bili skupi pa se obično lice koje se mora pojaviti
na sudu uzimalo par časova kod učitelja.

Ponekada bi se samo naručio govor od logografa – profesionalnih pisaca sudskih

besjeda. Govor bi se učio napamet i izgovarao pred porotnicima bez čitanja, kao da je
spontan. Logografi se nisu cijenili kao i učitelji besjedništva. Logograf je bio prinuđen da piše
govore za one ljude koje je ranije napadao. Aktivnost logografa više pripada pravu nego
retorici. Skoro svi najpoznatiji grčki besjendici bavili su se Logografijom barem u početku
svoje karijere.

Antifon

je prvi logograf.

10.

PLATON

Platon optužuje Gordiju i sofiste zbog zloupotrebe retorike i samu retoriku smatra

štetnom. On je bio Sokratov učenik i smatrao je da je osnovni cilj retorike ubjeđivanje
slušalaca pomoću logike i racionalnih argumenata u ono što je pravedno i moralno. Cilj
besjeništva ne smije da bude nagovaranje po svaku cijenu, na štetu dobra i istine. Najpoznatije
dijelo je „

Odbrana Sokrata

“ u kojoj Platon prikazuje suđenje Sokratu zbog uvrede bogova i

kvarenja omladine filozofskim učenjem. U dijalogu „

Fedar

“ najjasnije definiše odnost prema

sofistima – to je laskanje masi koja ne poznaje istinu i donosi korist onima koji čine nepravdu,
ali retorika može biti vještina i umjetnost, ako je zasnovana na istini. Tako je u retoriku
unijeta i etička komponenta. Za pravog besjednika je potreban talent, obrazovanje. Manje je
učio praktičnim stvarima, a više upućivao u prirodu i ciljeve retorike.