S A D R Ž A J
Uvod.............................................................................................................2
1. Opšta
obilježja
rimskog
braka........................................................2
2. Pretpostavke
za
brak
i
bračne
zapreke............................................3
3. Bračno
zakonodavstvo
cara
Augusta..............................................4
4. Zaruke.............................................................................................5
5. Sklapanje braka..............................................................................6
6. Učinak braka na osobne i imovinske odnose bračnih
drugova.......7
7. Miraz (dos)......................................................................................8
8. Donatio ante nuptias.......................................................................9
9. Razvod
braka
(divortium)..............................................................10
Literatura.................................................................................................11
1
priznaje brakom. U tu svrhu se tražila faktična zajednica života muškarca i
žene, te trajna namjera da budu muž i žena -
affectio maritalis.
Zato se
rimski brak razvrgavao prestankom affectio maritalis, tj. prestankom
zajedničkog življenja, jer su oba ta elementa braka morala postojati trajno.
U postklasično doba se mijenja ranije shvaćanje braka po kojem je affectio
maritalis i životna zajednica bila bitni element braka kroz čitavo vrijeme
njegova trajanja - prodire shvaćanje da je za brak potreban samo početni
sporazum supruga u času sklapanja braka, a time već nastaje trajna
zajednica. To novo shvaćanje se ima pripisati utjecajima kršćanstva koje
brak smatra nerazrješivim ili barem uvelike otežava poništenje braka.
Osim braka postojale su u Rimu i druge trajne zajednice muškarca i žene:
a)
contubernium
- trajna spolna veza među robovima ili među
slobodnom osobom i robom
b)
konkubinat
- trajna veza među slobodnim osobama, ali bez affectio
maritalis. U konkubinatu su živjele osobe koje nisu mogle sklopiti brak
zbog nekih bračnih zabrana iz socijalnih i političkih razloga. Djeca iz
konkubinata prate status majke.
Samo brak među osobama koje imaju
connubium
naziva se
matrimonium iustum
.
Samo takav brak se ravna po ius civile i samo djeca iz takvog braka su
ingenui
1
, te poprimaju status oca i potpadaju pod njegovu očinsku vlast. To
će biti prije svega brak rimskog građanina s Rimljankom ili peregrinkom
(Latinkom) koja ima
ius connubii
(ili Rimljanke s peregrinom koji je imao
ius connubii).
Rimski brak javlja se u dva vida:
a) brak
cum manu
- žena ulazi u agnatsku obitelj svog muža i potpada
pod njegovu vlast, tj. pod vlast muževa pater familias ako je muž bio alieni
iuris. Time je raskidala agnatsku vezu sa svojom dosadašnjom obitelji.
b) brak
sine manu
- žena ostaje zapravo tuđa muževoj agnatskoj obitelji,
ne potpada pod vlast muža, te zadržava svoju raniju agnatsku pripadnost u
1
ingenui
– rođen kao slobodan
3
staroj obitelji. Ona je potpadala i dalje pod vlast svog dosadašnjeg pater
familias.
2. Pretpostavke za brak i bračne zapreke
Za valjani rimski brak (
matrimonium legitimum
) traži se:
1)
Connubium
ili
ius connubii
(pravo na sklapanje zakonitog braka) -
imali su ga u pravilu rimski građani među sobom i Latini prisci, a
plebejci su se mogli ženiti s patricijima tek od lex Canuleia (445. pr.n.e.)
2) prirodna i djelatna sposobnost
2
. Brak je ništavan ako ga sklope
nedorasli, duševno bolesni i po Justinijanu, kastrati.
3) kod osoba alieni iuris se traži pristanak pater familias-a, a eventualno i
drugih osoba
Bračne zapreke
dijele se na apsolutne i relativne. Prve onemogućuju brak
sa bilo kojom osobom, a druge samo brak sa određenim osobama:
a)
apsolutne
- onemogućuju svaki brak s bilo kojom osobom (već postojeći
brak, ropstvo, u kršćansko doba zavjet čistoće i viši redovi, u doba
principata postojala je zabrana braka za vojnike u vrijeme vojne službe)
b)
relativne
- onemogućuju brak s određenim osobama zbog...
krvno srodstvo - čini bračnu zapreku u uspravnoj liniji neograničeno, a
u pobočnoj liniji je bilo u staro doba zaprekom do uključivo 6. stupnja, a
u klasično doba do uključivo 3. stupnja
tazbina (
affinitas
) - u klasično doba je bila zaprekom samo u uspravnoj
lozi (npr. između svekra i snahe), a u kršćansko doba je proširenaa i na
šurjaka i šurjakinju. U carsko doba zabranjeno je sklapanje braka
između tutora i štićenice prije nego što štićenica napuni 25 godina.
2
Djelatna sposobnost - sposobnost subjekta prava da očitovanjem volje proizvodi pravne
učinke u smislu nastanka, izmjene ili prestanka nekog prava.
4
