DIOBE RIMSKOG

PRAVA

rimski pravnici su nam ostavili nekoliko podjela prava, od kojih su od veće važnosti:

a) ius civile, ius gentium, ius naturale

razlikovanje između ius civile i ius gentium leži u tome što je razvojem iuris gentium u rimskoj državi omogućen pravni

saobraćaj sa strancima (peregrinima), dok staro ius civile, kao pravo koje vrijedi samo za rimske građane, nije bilo
pristupačno peregrinima

kada je polovicom

st.pr.n.e. za pravosuđe s peregrinima uveden poseban jurisdikcioni magistrat,

praetor peregrinus

, on

je za takve sporove uveo novi, neformalni sudbeni postupak (formularni postupak), a ujedno je uvodio i niz novih pravnih
ustanova prometnog prava koje nije bilo sputavano ukočenošću i formalizmom starog civilnog prava - te nove ustanove
označuju pravnici kasnije kao

ius gentium

one se primjenjuju i među samim rimskim građanima, te sačinjavaju rimsko prometno pravo, jer je i u prometu među

građanima formalističko civilno pravo postalo kočnicom

ius gentium nije bilo međunarodno ili međudržavno pravo u tom smislu da bi se ono primjenjivalo van granica rimske

države - ono je ustvari rimsko prometno ili trgovačko pravo, dakle samo jedan dio rimskoga prava, koji se primjenjivao
kako među samim rimskim građanima, tako i u pravnim odnošajima sa strancima

ius gentium

odnosilo se uglavnom na vlasništvo i na ugovore, tj. na pravne poslove prometnog prava

ius gentium

je slobodnije i prilagođenije potrebama prometa od starog civilnog prava

ius gentium

se ubraja u

"ius aequum"

, pravično pravo gdje se omogućava veća sloboda i uvažavanje svih okolnosti

konkretnog slučaja, za razliku od

"ius strictum"

kakvo je bilo staro civilno pravo

kod poslova

iuris gentium

prevladava više sadržaj i svrha, a ne forma - kod tih poslova se primjenjuju načela poštenja i

povjerenja u prometu (

bona fides

)

kada je konstitucijom cara Karakale

212. g.

bilo svim slobodnim podanicima rimske države podijeljeno rimsko građanstvo,

te su se odsada svi služili u prvome redu rimskim pravom, dobiva

ius gentium

ono apstraktno teoretsko značenje - sada

se smatra za onaj dio prava koji se podjednako može naći kod svih naroda, a temelji se na

naturalis ratio

pored

ius civile

ius gentium

javlja se već u klasičnom pravu i pojam ius naturale ili prirodno pravo - u klasičnom pravu se

ono izjednačuje s ius gentium, no već potkraj klasičnog doba ius naturale se smatra za posebnu, višu kategoriju prava u
odnosu na ius civile, te se za njega kaže da je to ono pravo koje je

"semper aequum et bonum"

(uvijek pravedno i dobro)

u Justinijanovo doba se

ius naturale

smatra pravom koje dolazi od božanske providnosti i zato je ono sada apsolutno i

nepromjenjivo pravo za sve narode i sva vremena

u drugom pak smislu se kao

ius naturale

definira pravo kao zajedničko svim živim bićima, dakle ljudima i životinjama

tako se uz raniju dvodiobu na ius civile i ius gentium javlja trodioba koja kao treću kategoriju uvodi ius naturale - pravo

zajedničko svim živim bićima

pisano pravo (ius scriptum) i nepisano pravo (ius non scriptum)

razlikuju se po načinu postanka, dakle po izvorima prava, a ne po tome da li je stavljeno na pismo ili ne

ius scriptum

je ono pravo koje proizlazi od organa javne vlasti kojima pripada zakonodavna funkcija te je u pravilu

redigirano nepismeno - tu se ubrajaju zakoni koje donose ustavom predviđeni zakonodavni organi države, a rimski su
pravnici ubrajali u ius scriptum i druge pravne izvore koji su kod njih u različitim razdobljima vršili sličnu funkciju (npr.
magistratske edikte)

pod

ius non scriptum

razumijevaju rimski pravnici običajno pravo, tj. pravo koje se neprimjetno stvara trajnim i opetovanim

vršenjem - ono se dakle ne stvara pismenim aktom, niti se njegov značaj mijenja time što je običajno pravo možda po
nekome stavljeno na pismo

javno pravo (ius publicum) i privatno pravo (ius privatum)

prema Ulpijanovoj definiciji javno pravo ima u vidu interese rimske države, a privatno pravo interese pojedinaca - prema

tome je za ovu diobu bio mjerodavan interes državne zajednice, odnosno pojedinaca

danas se kriteriji za njihovo razlikovanje dosta razlikuju - u javno pravo ubrajaju se danas ustavno, upravno i kazneno

pravo, te kazneni i građanski sudski postupak, a glavni dio privatnog prava čini imovinsko pravo zajedno s nasljednim, a
mnoga zakonodavstva ubrajaju ovamo još osobno i obiteljsko pravo

po rimskom pravu se kao ius privatum smatralo i građansko i krivično pravosuđe – sudski postupak bio je privatni proces, a

i delikti su bili privatni - tek u posljednjem razvoju rimske države proširilo se područje javnog prava na račun privatnog
prava - sada su se mnogi privatni delikti pretvorili u javne, te je njihovo gonjenje i kažnjavanje preuzela država

d) rimski su pravnici izraz

"ius publicum"

upotrebljavali i u jednom drugom značenju – za oznaku prisilnih pravnih propisa

(danas se zovu

ius cogens

) - to su propisi koji se ne mogu promijeniti ili isključiti stranačkim ugovorom

oni propisi od kojih stranke mogu odstupiti ili ih mogu svojim ugovorom drukčije regulirati zovu se danas

ius

dispositivum

ius commune (opće pravo) i ius singulare (pojedinačno pravo)

prema Paulovoj definiciji ukazuje se ius singulare kao iznimka od općih načela pravnog sistema neke države, donesena iz
razloga svrsishodnosti, dakle kao posebno pravo za određene skupine osoba, stvari ili pravnih odnosa, za razliku od
općeg, redovitog prava

u kasnijem pravu se za ius singulare sve češće upotrebljava izraz

beneficium

; ako ius singulare sadržava neku

pogodnost za određene klase ili skupine ljudi, govori se u vrelima o

privilegium

(ili beneficium iuris)

I. PREGLED RIMSKE PRAVNE POVIJESTI

1. OD OSNUTKA RIMA DO KRAJA DRUGOG PUNSKOG RATA (754. - 201. pr.n.e.)

A) Doba kraljevstva (754. - 509. pr.n.e.)

* Postanak Rima i njegovo stanovništvo

prema

legendi

Rim je osnovan

21.4.754.

pr.n.e. po božanskim blizancima Romulu i Remu - Romul je ubio svog brata

Rema, jer je ovaj, rugajući mu se, prekoračio crtu koju je Romul povlačio plugom oko budućeg grada

navedena legenda, ukoliko se odnosi na postanak rimske države, nema historijske vrijednosti, jer je postanak države
dugotrajni historijski proces - dakle, nemoguće je utvrditi neki određeni čas postanka rimske države

u doba dokle dopiru najstariji podaci, Rim se nalazio u posljednjoj fazi rodovsko-plemenskog uređenja, koje već prelazi u
državnu organizaciju, ali s još jasno vidljivim tragovima ranijeg rodovsko-plemenskog uređenja

istraživanja

pokazuju da su Latini još prije nego što predaja stavlja osnutak Rima osnivali svoje naseobine na brežuljcima

današnjeg Rima uz lijevu obalu rijeke Tiber - na Palatinu, Eskvilinu i Celiju - njihovim opasavanjem nastao je Palatinski
grad, zapravo najstariji dio Rima (

Roma quadrata

) - stanovnici Palatina zvali su se Montani

na susjednom Kvirinalu s Viminalom nastao je drugi gradić, čiji su se stanovnici zvali Collini

spajanjem tih gradića nastao je Rim (

urbs Roma

), opasan zidom po etruščanskom običaju

kasnijim tzv. Servijevim zidom obuhvaćeni su i brežuljci Aventin i Kapitol, te nizina između Palatina i Kvirinala, na kojoj
nalazimo kasnije Forum

Rimom su oko polovice

. st.pr.n.e. zavladali Etruščani, koji su proširili svoje gospodstvo i preko Rima na plodnu Kampanju

Etruščani, koji su imali razvijeniju zemljoradnju, ropstvo, civilizaciju i državnu organizaciju, mnogo su doprinijeli bržem
stapanju rimskih plemenskih naseobina u gradsku državicu

revolucijom od

509

. g. svrgnuti su kraljevi i etruščanska dominacija

u Lacijumu je u to doba postojao i niz drugih latinskih gradova, koji su zajedno s Rimom sačinjavali tzv.  latinsku ligu
(federaciju) - u toj federaciji je Rim isprva imao samo ravnopravan položaj s drugim članovima lige, no doskora je preuzeo
vodstvo lige, te ubrzano počinje njegov uspon u centralnu snagu čitavog Lacijuma, pa čitave Italije, pa konačno i čitavog
Sredozemlja

* Društveno uređenje

za prijedržavnog rodovsko-plemenskog uređenja rimski je narod bio podijeljen na 3 tribusa, 30 kurija i 300rodova

rod

(

gens

) je prastara, osnovna prijedržavna organizacija - ona je morala sačinjavati zatvorenu jedinicu, koja zajednički

nastanjuje neko područje u obliku agrarne zajednice s kolektivnim vlasništvom

na čelu roda je stajao izborni starješina (

princeps

), a poslovi roda rješavali su se na sastanku svih članova roda

pripadnici gensa smatrali su se povezanima bližom ili daljnjom rodbinskom vezom kao potomci nekog udaljenog
zajedničkog pretka (

heros eponymus

), ali se ta veza više ne može dokazati, nego živi samo u njihovoj svijesti, a očituje se

vanjskim znakom zajedničkog gentilskog imena

usavršavanjem načina proizvodnje, sve većom podjelom rada, postankom ropstva i s time nastalim imovinskim
diferencijacijama unutar gensa, dolazi do stvaranja klasnih suprotnosti i do formiranja rimske države - zbog toga propada
besklasno gentilsko uređenje

nekoliko rodova (po tradiciji 10) sačinjavaše

kuriju

- to je bila rimska i općeitalsa rodovska organizacija koja vuče svoje

porijeklo također iz pradavnih, prijedržavnih vremena

u historijsko doba su kurije imale političko-upravni, prvenstveno vojnički i religiozni karakter - najstarije narodne skupštine
bile su ustrojene po kurijama, po kurijama se vršilo novačenje i ubiranje poreza, a kurija je sačinjavala i sakralnu zajednicu

deset kurija sačinjavalo je

tribus

- postojala su 3 tribusa koja vjerojatno bijahu 3 plemena koja su se udružila u rimsku

općinu - tako bi Ramnes imali biti Latini s Palatina, Tities Sabinjani s Kvirinala, a Luceres Albani ili Etruščani s Celija

najnižu stanicu unutar rimske općine tvori

familia

(obitelj), koja se razvila kao proizvodni kolektiv unutar roda

u povijesno doba je to bila zajednica slobodnih ljudi pod vlašću oca obitelji (

pater familias

) - dakle, o pripadnosti rimskoj

obitelji nije odlučivalo krvno srodstvo (kognacija), nego veza po zajedničkoj očinskoj vlasti (agnacija)

vlast oca obitelji bila je nad članovima obitelji i nad imovinom obitelji jedinstvena i skoro neograničena - to je bitna i
osebujna značajka rimske obitelji u povijesno doba

unutar rimskog stanovništva nalazimo u kraljevsko doba diobu na slobodne ljude - patricije i plebejce, neslobodne ljude -
robove, i klijente

patriciji

bijahu punopravni članovi stare gentilske organizacije - oni su sačinjavali vladajući stalež kojem su jedinom

pripadala u punoj mjeri sva građanska i politička prava, a kao imućniji zemljoposjednici i robovlasnici imali su i gospodarsku
prevlast - oni su u povijesno doba sačinjavali nasljedno plemstvo, tj. aristokraciju

klijenti

su ljudi koji su prema pojedinim gensovima, a kasnije prema pojedinim članovima gensa stajali u nasljednom

odnošaju zavisnosti i zaštite

patriciji, pod čiju se zavisnost i zaštitu klijenti stavljaju, zovu se u odnosu na njih

patrones

klijenti su mu bili obvezani na poslušnost, na određena novčana podavanja (kod udaje kćeri, plaćanja globa i sl.), na
izvjesne službe i na uzdržavanje patrona u slučaju potrebe

patronu je pripadalo nasljedno i tutorsko pravo, a bio je dužan klijenta štititi i podupirati, a naročito zastupati ga pred sudom
i davati mu uzdržavanje

patrona, koji bi prekršio vjernost prema klijentu, stizavala je

kazna saceriteta

, što je značilo da je proklet, tj. stavljen izvan

zakona

* Borbe plebejaca za ravnopravnost s patricijima

po Servijevu ustavu bili su plebejci rimski građani, ali su u prvo doba republike imali malo koristi od toga - njihovo pravo
glasa bilo je gotovo iluzorno, magistrature, senat i svećeničke službe bile su pristupačne samo patricijima, nisu imali
mogućnost raspolaganja s u ratovima osvojenom zemljom (

ager publicus

), a radi svog opstanka morali su se često

zaduživati kod bogatih patricija, što ih je često dovodilo u dugovno ropstvo (

nexum

)

u takvim prilikama započela je borba plebejaca za ravnopravnost s patricijima koja je potrajala sve do 4., tj. 3. st.pr.n.e.



prvi uspjeh te borbe bijaše

494.

pr.n.e. uvođenjem

pučkog tribunata

- plebejci su dobili vlastite plebejske organe, pučke

tribune, najprije dvojicu, a kasnije i više



nakon toga su plebejci postavili zahtjev da se stvori

pisano

uzakonjeno pravo

- plebejci su se tužili na sistem

pravosuđa, jer su magistrati i suci-porotnici bili isključivo patriciji, a u njihovim rukama su ležala i sredstva za poznavanje
prava i tadašnjeg pravnog formalizma, jer su

pontifices

čuvali i tumačili u to doba tužbene formulare kao tajnu svoga

staleža, te su se stranke u svojim sporovima i pravnim poslovima morale obraćati njima za pravne savjete

nakon dugogodišnjeg protivljena patricija,

452.

pr.n.e. izabrano je povjerenstvo od 10 patricija kojemu je uz dužnost

sastavljanja zakona bila povjerena na godinu dana i vrhovna državna uprava - oni su

451.

pr.n.e. izradili 10 ploča zakona,

a za slijedeću

450.

pr.n.e. izabrani su opet decemviri, koji su posao dovršili dodavanjem još dviju ploča - tako je nastao

Zakonik XII ploča, kojim je bilo postavljeno znatno ograničenje samovolji patricijskih magistrata



445.

pr.n.e. donesena je

lex Canuleia

o dozvoli zakonitog braka (

conubiuma

) između patricija i plebejaca



što se

magistratura

tiče, prvi uspjeh je postignut kod najniže magistrature - kvesture - oko

421.

pr.n.e. povišen je broj

kvestora sa 2 na 4 i određeno da se za kvestore mogu birati i plebejci

367.

pr.n.e. usvojen je zakon

leges Liciniae Sextiae

(nazvan po predlagačima) kojim su plebejci bili pripušteni konzulatu -

nakon toga došli su ubrzo i do ostalih magistratura



do sličnog pokreta došlo je i kod svećeničkih službi -

lex Ogulnia

300.

pr.n.e. povisila je broj augura od 4 na 9, a broj

pontifika od 4 na 8, odredivši da 4 pontifika i 5 augura moraju biti plebejci



završetak plebejske borbe tvori

lex Hortensia

287.

pr.n.e. kojim je zakonom bilo određeno da zaključci plebejskih

skupština obvezuju čitav narod, dakle i patricije i plebejce

* Magistratura

magistratus

je bila politička služba koje je njezin nosilac bio na ustavom predviđeni način ovlašten i dužan vršiti državnu

vlast u ime i kao organ rei publicae romanae, a istim izrazom označavao se i nosilac te službe

magistratska vlast označivala se izrazima

imperium

potestas

- imperium je sadržavao:

a) ovlast vojničkog zapovijedanja sa svim saveznim poslovima
b) ovlast jurisdikcije sa svim saveznim poslovima
c) pravo sazivati narodne skupštine i senat
d) pravo izdavati naredbe
e)

ius coercendi

- pravo prisiljavati na pokoravanje magistratskim odredbama

magistrati

cum imperio

bili su konzuli, diktatori i pretori, te izvanredni magistrati, a pred njima su u javnosti išli liktori, koji su

im krčili put i izvršavali tjelesne kazne

magistrati samo

cum potestate

bili su svi niži magistrati - oni nisu imali pravo vojničkog zapovjedanja niti ius coercendi u

onoj mjeri kao magistrati cum imperio

magistrati su se dalje dijelili na

više

(

magistratus maiores

- diktator, konzul, pretori, cenzori) i

niže

(

magistratus minores

kurulski edili, kvestori i vigintisexviri)

obilježja

rimskih magistratura:

1) bitno obilježje bijaše

kolegijalitet

i s njime spojeno pravo

intercesije

- pravo protivljenjem zapriječiti akte svoga kolege u

istoj magistraturi

2) magistrature su bile

besplatne

počasne službe, zbog čega je obnašanje magistrature faktično bilo moguće samo bogatim

slojevima građana, premda je pravno bilo dostupno svakom građanu

3) magistrat nije smio izvršiti nijedan važniji čin, a da nije prethodno ispitao volju bogova (

auspicia

)

4) rimski magistrati nisu morali imati nikakvu posebnu

stručnu spremu

za vršenje službe - ispočetka se tražio samo

patricijat, tj. puno građansko pravo, punoljetnost i muški spol - zato su mogli uza se imati savjet stručnjaka (

consilium

)

5) magistrati nisu mogli svoje funkcije prenositi na drugoga, ali su mogli imati

pomoćnike

, na koje bi prenosili izvršenje

pojedinih službenih poslova (mandiranje službene vlasti)

pojedine magistrature:

konzulat

- na dvojicu konzula prešla je uvođenjem republike bivša vlast rexa

njihova vlast je bila kolegijalna, što znači da je svaki od konzula imao jednaku vlast, ali je mogao svojom zabranom i

protivljenjem zapriječiti svaki službeni čin svog kolege

pripadala im je vrhovna vojnička, građanska i političko-upravna vlast, a od nje je odvojena vjerska vlast

u početku su konzuli vladali naizmjence po jedan mjesec, a kad su se poslovi umnožili, jedan bi upravljao gradom, a drugi

bi zapovjedao vojskom van grada - u slučaju rata bi obojica zapovijedali vojnim operacijama, svaki na svom sektoru
(

provincia

), a gradom bi upravljao

praefectus urbi

ili pretor kao zamjenik konzula

konzule su birale centurijatske narodne skupštine

diktatura

- u slučaju ratnih opasnosti ili unutarnjih nemira uspostavljala bi se opet jaka državna vlast u rukama jedne

osobe - diktatora, kojeg je na prijedlog senata imenovao jedan konzul, i to redovito između isluženih konzula

diktatoru su bili podređeni konzuli i ostali magistrati, a njegova je služba isprva bila veoma ograničena - mogla je trajati

najdulje do isteka službe konzula koji je imenovao diktatora, ali nikada dulje od 6 mjeseci

pretura

- pretoru je bilo povjereno civilno pravosuđe u glavnom gradu, ali mu je pripadao i

imperium

242. pr.n.e. uveden je i drugi pretor, tako da je sad jedan imao jurisdikciju samo u sporovima među rimskim građanima

(

praetor urbanus

), a drugi je vršio jurisdikciju među građanima i strancima, te među samim strancima (

praetor peregrinus

)

Sula je povisio broj pretora na 8, a Cezar na 16; pretore su birale centurijatske narodne skupštine

pučki tribunat

- isprva su postojala samo 2 pučka tribuna, a kasnije im je konačan broj iznosio 10

pučki tribuni mogli su svojim vetom zapriječiti svaki akt magistrata, imali su pravo sazivati plebejske skupštine, koje su ih

birale, te

ius coercitionis

- pravo kažnjavanja globama i zatvorom, čak i protiv patricijskih magistrata i samih konzula

cenzura

- svake 4., a kasnije svake 5. godine (to se razdoblje nazivalo

lustrum

) obavljao se

census

- popis građana i

procjena njihova imetka radi uvrštavanja u tribuse, razrede i centurije - tako sastavljene liste građana bile su temelj za
utvrđivanje prava glasa, vojničke dužnosti i porezne obveze

posao cenza obavljala su 2 cenzora, koji su se svake 5. godine birali u centurijatskim skupštinama, a njihova je služba

ograničena na 18 mjeseci, tj. na vrijeme potrebno za dovršenje poslova oko cenza

popisivanje građana vršilo se na Marsovu polju gdje bi građani pod zakletvom morali navesti svoje osobne i imovinske

podatke i vojni položaj

Lex Ovinia

cenzori imaju pravo imenovati senatore, a nedostojni senatori mogli su uz suglasnost obojice cenzora biti

brisani iz senata

edilitet

- plebejski edili su izvršivali tribunske kazne i podizali optužbe pred narodom, te su bili čuvari isprava važnih za

plebejce, dok su kurulski edili za razliku od plebejskih bili

magistratus populi Romani

, te su imali sudbenost u tržišnim

sporovima oko kupoprodaje robe i stoke

kurulski i plebejski edili su imali redarstvenu službu u Rimu i stanovito kazneno sudovanje, brinuli su se za opskrbu grada

žitom i za priređivanje javnih igara i svečanosti

kvestura

- ispočetka su postojala 2 kvestora, a kasnije im je broj povišen, prvo na 4, a potom i na više

oni su isprva pomagali konzulima kod izviđanja i sudovanja pri umorstvu, a u povijesno doba upravljaju državnom

blagajnom i financijama, i to dvojica u Rimu, a ostali u provincijama

vigintiviri

- ovim nazivom obuhvaćen je niz nižih služba koje su se razvile iz pomoćnih organa viših magistrata;

nadzornici zatvora, nosioci redarstvene i vatrogasne službe, kovači novca itd.

* Senat

on u doba republike postaje državni organ koji postepeno koncentrira najvišu vlast u rukama predstavnika rimske vladajuće
klase - imao je 300 članova, a uz patricije nalazimo sada u njemu i plebejce

u početku republike imenovali su senatore konzuli doživotno, no od

Lex Ovinia

postavljahu ih cenzori za razdoblje jednog

lustruma

senat se sastajao samo na poziv magistrata

cum imperio

, a kasnije i pučkih tribuna, te je bio samo savjetodavni organ

vrhovnih magistrata, no unatoč tome je u doba republike njegova važnost sve više rasla, jer je to bila trajna ustanova, dok
su se magistrati mijenjali svake godine

glasovanjem prihvaćeno mišljenje senata nazivalo se

senatus consultum

senat je koncentrirao u svojim rukama svu važniju unutrašnju i vanjsku politiku, te je utjecao na rad magistrata i narodnih
skupština, pogotovo na zakonodavnu djelatnost narodnih skupština (imao je pravo potvrđivati sve njihove zaključke,
ispitivati formalnu stranu po skupštini donesenih zakona i pravo da u pojedinim slučajevima oslobađa od zakonske obveze)

najvažniju djelatnost razvio je senat na području kulta i vjere, državnih financija, vanjske politike i vojničkih pothvata

* Narodne skupštine

skupštine čitavog naroda, patricija i plebejaca, zvale su se

comitia

- ovisno o tome da li je narod u skupštinama bio

raspoređen i glasovao po kurijama, centurijama ili tribusima, razlikuju se

comitia curiata

centuriata

tributa

skupštine samih plebejaca zvale su se

concilia plebis

- sazivali su ih plebejski magistrati, a plebejci su ovdje bili

raspoređeni i glasovali su po tribusima (zato

concilia plebis tributa

)

contio

je bila skupština u kojoj se narod sakuplja također na poziv magistrata, ali ne radi glasovanja i stvaranja odluka

nego samo zato da nešto čuje ili sasluša

comitia curiata

(kurijatske skupštine) su u republikansko doba izgubile svako političko značenje - u njima su se obavljali

još samo akti s religioznim značenjem (arogacija, pravljenje oporuka)

na politički život i upravu države utjecao je narod preko ostalih triju vrsta narodnih skupština:

comitia centuriata

smatrahu se najvišom vrstom skupštine

narod je bio poredan po centurijama, sastajale su se izvan grada na Marsovom polju, a sazivali su ih i predsjedali im samo
magistrati s imperijem (konzul, pretor, diktator) nakon prethodno obavljenih auspicija - unutar centurija glasovali su
pojedinci, da bi se dobio glas centurije, a zatim su se pozivale centurije da predaju svoje glasove prema razredima

nakon brojenja predanih glasova magistrat bi proglasio rezultat glasovanja, jer bez takvog svečanog proglašenja nije
zaključak skupštine imao vrijednosti - zakon bi stupio na snagu objavom rezultata glasovanja, ukoliko nije samim zakonom
bila predviđena

vacatio legis

- kasniji rok njegova stupanja na snagu

u sadržaju zakona razlikovala su se 3 dijela:

praescriptio

- uvod zakona - tu je označen predlagač zakona, datum i mjesto skupštine, centurija odnosno tribus koji je

prvi glasovao, čak i građanin koji je u toj jedinici prvi glasovao

rogatio

- sam sadržaj zakona, koji je odgovarao magistratovu prijedlogu

sanctio legis

- sadrži pravne posljedice za onoga tko prekrši zakon - s obzirom na vrstu sankcije razlikovali su se leges

perfectae, leges minus quam perfectae i leges imperfectae

comitia tributa

- narod je bio sakupljen po tribusima i glasovalo se po tribusima - svi građani upisani u tribuse glasovali su

jednako i istodobno, bez obzira na svoje veće ili manje bogatstvo

postupak oko sazivanja i glasovanja je bio analogan onome kod centurijatskih skupština, ali su se skupštine sastajale
unutar grada - na Forumu

izgradnja

brodovlja

u vrijeme puskih ratova dovodi do procvata rimske pomorske trgovine i proširenja trgovačkih veza po

svim obalama Sredozemlja, a u samom Rimu počeli su se sve više naseljavati obrtnici, trgovci i stranci kojima je
proizvodnja i prodaja robe bilo glavno zanimanje i vrelo prihoda

D) Razvoj prava i pravna vrela u prvom razdoblju

* Običajno pravo - Leges regiae

u gentilnom uređenju društveni se život regulira stanovitim običajima, tj. pravilima ponašanja - takvi običaji nemaju još
karakter prava postavljenog i sankcioniranog po državi, no s pojavom države i prava neki od tih običaja dobivaju sankciju
države i pretvaraju se time u norme prava, tj. pravne običaje koji sačinjavaju običajno pravo

staro civilno pravo ovog doba bilo je uglavnom običajno pravo, a i sam Zakonik XII ploča bio je uglavnom samo kodifikacija
dotadašnjeg običajnog prava

zakoni su, za razliku od običajnog prava, opća pravna pravila koja je propisao nadležni zakonodavni organ u državi

* Zakonik XII ploča

Zakonikom XII ploča zapravo počinje povijest rimskog privatnog prava - taj je zakonik i jedina kodifikacija koja je nastala u
Rimu - do druge kodifikacije rimskog prava (Justinijanova) došlo je nakon tisućljetnog razvoja, ali sada već u Bizantu

Zakonik XII ploča nastao je u toku staleške borbe plebejaca i patricija polovinom

st.pr.n.e.

zakonik se zvao

lex duodecim tabularum

jer je bio urezan na 12 mjedenih ploča i javno izložen na rimskom Forumu (sve

dok nije izgorio kad su Gali zapalili Rim

390.

g.pr.n.e.)

izvorni tekst Zakonika nije sačuvan, pa se na temelju sačuvanih fragmentarnih navoda nastoji rekonstruirati tekst -
uobičajene današnje rekonstrukcije dijele sadržaj Zakonika po pločama ovako:

›

I-III – civilni postupak

›

IV – obiteljsko pravo

›

V – tutorstvo i nasljedno pravo

›

VI – vlasništvo i pravni poslovi

›

VII - susjedovni i međašni odnosi

›

VIII - delikti

›

IX - ius publicum

›

X – ius sacrum

›

XI i XII – nadopune k ostalim pločama

stari pisci smatrali su Zakonik općenitom i potpunom kodifikacijom cjelokupnog prava - ona jest općenita, ali ne može se
reći da je potpuna, jer mnoge temeljne ustanove privatnog prava nisu dodirnute ili su spomenute tek mimogred

Zakonik je bio uglavnom kodifikacija dotadašnjeg običajnog prava; najviše odredaba ima s područja privatnog prava, a
najmanje, kao kod svih primitivnih naroda, s područja ugovornog obveznog prava

rimski povjesnici nastoje prikazati Zakonik kao veliku pobjedu plebejaca kojom su oni stekli važna prava, no zapravo je
samo dokrajčeno samovoljno tumačenje prava u korist patricija - on je prvi pokušaj da se zakonom utvrde neka opća pravila
koja su dosad živjela samo u običajnom pravu i u sudskoj praksi kojom su rukovodili isključivo patriciji i svećenici

Zakonik XII ploča ostao je na snazi sve do Justinijanove kodifikacije, jer u cjelini nije bio nikada ukinut

* Pontifices i počeci pravne znanosti - Interpretatio

u primitivno doba se nije još strogo razlikovalo božansko (

fas

) od ljudskog prava (

ius

), a tumačenjem prava su se bavili

svećenici (

pontifices

) - oni su vodili kalendar i time određivali dane za vršenje pravosuđa, čuvali su formulare za pravne

poslove i za sudsko postupanje - privatnici su se zbog toga u svojim pravnim stvarima morali obraćati svećenicima za
savjete i mišljenje

njihova se djelatnost sastojala iz djelatnosti koju označujemo sa

respondere

(kao čuvari formulara priopćavali bi ih onima

koji su se zbog toga obraćali na njih za savjet) i

cavere

(pomagali su strankama pri sklapanju pravnih poslova)

svojim tumačenjem (

interpretatio

) svećenici su razvijali postojeće pravo, a naročito Zakonik XII ploča - tako je

interpretatio

postala izvorom civilnog prava, jer se njome nisu samo tumačile pojedine riječi, nego su se sužujućim ili proširujućim
tumačenjem pravnih pravila i formulara takva pravila i formulari primjenjivali na uži ili širi krug slučajeva nego što je u tim
pravilima ili formularima bilo predviđeno

pravo stvoreno interpretacijom Zakonika XII ploča zove se

ius civile

u užem smislu - ono zajedno sa zakonskim pravom (

ius

legitimum

) i starim običajnim pravom sačinjava

ius civile

u širem smislu

kao čuvari prava pontificies su uživali najjači položaj u staro doba dok je sve pravo bilo običajno - stvaranjem Zakonika XII
ploča došlo je do prvog jačeg ograničenja njihove vlasti, jer je sada materijalno pravo bilo opće poznato, a odlučni udarac
monopolu pontifika je zadan

300

. pr.n.e. kada je

Flavius

objavio zbirku formulara i procesualnih legisakcija (

ius Flavianum

)

u to su vrijeme i plebejci došli do svećeničkih služba, pa je pravo prestalo biti tajnom svećenika, pogotovo kada je

Tiberius

Coruncanius

prvi počeo pravnu nauku širiti putem pravne poduke i davanja responsa među laicima

2. OD KRAJA DRUGOG PUNSKOG RATA DO OSNIVANJA CARSTVA (201. - 27. pr.n.e.)

A) Političke, gospodarske, socijalne i kulturne prilike

* Ustavno ustrojstvo Rima

to je razdoblje koje obuhvaća posljednja dva stoljeća republike

unatoč ogromnom proširenju države, koja se već pretvarala u velevlast, Rim je i nadalje zadržao političko ustrojstvo gradske
države - temelj ustavnog ustrojstva sačinjavahu i dalje magistrati, senat i narodne skupštine