1. POJAM RODITELJSKOG PRAVA
Roditeljsko pravo je skup dužnosti i prava koja su majci i ocu zakonom povjerena, kako bi ih
vršili u interesu maloljetnog djeteta. S obzirom na ovakvu sadržinu i cilj roditeljskog prava,
termin roditeljsko pravo, koji je kod nas već tradicionalno u upotrebi, nije adekvatan. Umjesto
njega je predlagan termin "roditeljsko staranje".
Međutim, termin "roditeljska odgovornost", koji je prihvaćen u Konvenciji o pravima djeteta
i u dijelu savremenog uporednog prava, više odgovara njegovoj sadržini: sa prava i obaveza
roditelja težište se prenosi, odnosno uglavnom je već preneseno, na odgovornosti roditelja.
Novi pristup u regulisanju odnosa roditelja i djece došao je do izražaja u Konvenciji o
pravima djeteta. U članu 18. Konvencije je sadržano načelo "da oba roditelja imaju
zajedničku odgovornost u podizanju i razvoju djeteta".
Roditelji su zajednički odgovorni za dijete, što znači da su obavezni preduzimati sve mjere i
aktivnosti radi zadovoljenja potreba i interesa djeteta. Interes djeteta tako postaje najvažniji
element u roditeljskom pravu, odnosno u odnosima roditelja i djece, element koji je
odlučujući u regulisanju ovih odnosa, kojeg su dužni uvažavati roditelji i svi organi koji
odlučuju u sporovima koji nastanu između roditelja međusobno, te između roditelja i djece.
U čl. 3/2 Konvencije govori se i o "dobrobiti" djeteta (države se obavezuju da djetetu
osiguraju "takvu zaštitu i brigu koja je nužna za njegovu dobrobit"). Titularima roditeljskog
prava majka i otac postaju rađanjem djeteta. Ovo pravo pripada jednom roditelju samo onda
kada drugi roditelj nije živ, ili nije poznat, ili mu je oduzeto roditeljsko pravo. Roditelji
roditeljsko pravo vrše sporazumno i ravnopravno. U vršenju roditeljskog prava roditelji su
samostalni, u odnose roditelja i djece niko nema pravo miješati se. Roditeljsko pravo je lično
pravo roditelja, priznato im upravo zbog prisutnog roditeljskog odnosa koji garantuje
najpotpuniju i najbolju zaštitu interesa djeteta. Roditeljsko pravo je u isto vrijeme i apsolutno
pravo roditelja: roditelji mogu otkloniti i isključiti svako drugo lice iz njegovog vršenja. Pošto
je roditeljsko pravo vezano za potrebu zaštite djeteta koja postoji za vrijeme njegovog
maloljetstva, to ono prestaje kad dijete dostigne punoljetstvo, odnosno kad postane sposobno
starati se o sebi, svojim pravima i interesima.
2. SADRŽAJ RODITELJSKOG PRAVA
Roditeljsko pravo se sastoji od:
dužnosti i
prava roditelja prema djeci, koja se tradicionalno dijele na:
ona koja se odnose na ličnost i
ona koja se tiču imovine djeteta.
2.1. DUŽNOSTI I PRAVA RODITELJA
2.1.1. Dužnosti i prava roditelja prema ličnosti djeteta
Sadržaj roditeljskog prava čine slijedeće dužnosti i prava koja se tiču ličnosti djeteta:
čuvanje,
vaspitanje,
obrazovanje,
zastupanje i
izdržavanje djeteta.
2.1.1.1. Čuvanje i vaspitanje djeteta
Ovo je najznačajnija obaveza i pravo roditelja. U prvom redu ovdje se radi o dužnosti
roditelja da štite svoju maloljetnu djecu i da se brinu o njihovom životu i zdravlju (čl. 84/1
PZ). Pod vaspitanjem se u pravnoj literaturi podrazumijeva staranje o djetetovom:
fizičkom, moralnom i intelektualnom razvoju odnosno
društveno, moralno i seksualno vaspitanje, odnosno
Obaveza obrazovanja no prestaje s punoljetstvom djeteta, već se, vezana s obavezom
izdržavanja, produžava i nakon punoljetstva, ako je to u skladu s mogućnostima roditelja.
2.1.1.3. Zastupanje djeteta
Roditeljima je ova dužnost, kao i ostale dužnosti i prava, priznata radi zaštite prava i interesa
djeteta. Dijete ima pravnu sposobnost, ali nije sposobno samo učestvovati u pravnom
prometu, jer nema poslovnu sposobnost. Stoga u njegovo ime i za njegov račun pravne
poslove zaključuju njegovi roditelji. Isto tako, u ime i za račun djeteta učestvuju u postupku
pred državnim organima. Pritom se radi o zastupanju djeteta po sili zakona, tako da su
roditelji zakonski (a ne ugovorni) zastupnici djeteta. Dužnost i pravo zastupanja djeteta
roditelji vrše do punoljetstva djeteta, odnosno do sticanja poslovne sposobnosti. Ipak, oni ne
mogu dijete zastupati u svim pravnim poslovima, niti je sasvim isključena mogućnost učešća
u pravnom prometu i samog maloljetnika. Naime, prema propisima radnog zakonodavstva,
lice koje je navršilo 15 godina i ima opštu zdravstvenu sposobnost, može zasnovati radni
odnos. Taj se odnos zasniva pismenom izjavom samog maloljetnika, bez učešća njegovih
roditelja. Roditelji ne mogu zastupati dijete u zaključenju pravnih poslova između djeteta i
roditelja, u sporu koji se vodi između djeteta i roditelja, kao i u drugim slučajevima kada su
njihovi interesi u suprotnosti. U tim slučajevima organ starateljstva mora djetetu postaviti
naročitog staraoca, pošto roditelj ne može objektivno zastupati interes djeteta (čl. 212/1). U
zastupanju djeteta roditelji su, u pravilu samostalni, ostavlja im se da sami cijene interes
djeteta i da odluče o zaključenju pravnog posla. Međutim, ova njihova samostalnost je
ograničena pri zaključivanju poslova koji se tiču otuđenja ih opterećenja vrijednijih stvari i
prava iz imovine djeteta radi zadovoljenja potreba djeteta: ove poslove roditelji mogu
zaključiti samo uz odobrenje nadležnog organa starateljstva.
2.1.1.4. Izdržavanje djeteta
Izvršavanje ove dužnosti i prava roditelja je predpostavka za vršenje svih ostalih prava i
dužnosti prema djetetu, pa zbog toga ono za dijete ima veliki značaj. Na njegovu važnost
ukazuje i to što ova obaveza ostaje i onda kada roditeljsko pravo kao cjelina prestane
punoljetstvom djeteta ili bude oduzeto roditeljima. Zbog većeg značaja ovog izdržavanja u
odnosu na izdržavanje ostalih članova porodice, ono se normira u dva dijela Zakona:
u dijelu koji reguliše dužnosti i prava roditelja (čl. 11) i
u dijelu (pod naslovom "Izdržavanje") koji se odnosi na izdržavanje članova porodice i
drugih srodnika, uključujući roditelje i djecu.
Konvencija o pravima djeteta (čl. 27) normira da država priznaje svakom djetetu pravo „na
životni standard primjeren fizičkom, mentalnom, duhovnom, moralnom i društvenom razvoju
djeteta.“ Ova obaveza nadživljava roditeljsko pravo, tj. ostaje i nakon punoljetstva djeteta:
ako se djeca nalaze na redovnom školovanju, roditelji su dužni, prema svojim mogućnostima,
osigurati im izdržavanje i nakon punoljetstva, a najdalje do navršene 26. godine života, osim
ako redovno školovanje nije u tom vremenu završeno iz opravdanih razloga (čl. 231/1 PZ).
Od pravila o dužnosti izdržavanja djeteta do njegovog punoljetstva odstupanje postoji i u
smislu prestanka ove obaveze i prije punoljetstva, a nezavisno od prestanka roditeljskog
prava. Naime, maloljetnik stariji od 15 godina, koji radi i ostvaruje prihode, dužan je
doprinositi za svoje izdržavanje, vaspitanje i obrazovanje (čl. 87/3 PZ), što za roditelje znači
oslobođenje od obaveze izdržavanja.
2.1.2. Dužnosti i prava roditelja prema imovini djeteta
Maloljetno dijete može imati vlastitu imovinu, posebnu u odnosu na imovinu roditelja. Iako
takve situacije nisu česte, zakonodavac nije propustio regulisati dužnosti i prava roditelja
prema imovini djeteta. Ove dužnosti i prava se odnose samo na onu imovinu koju je dijete
dobilo nasljedstvom, poklonom ili po drugom zakonskom osnovu (čl. 279.PZ), dok imovinom
koju je dijete steklo radom ono samostalno raspolaže (uz ograničenje da mora doprinositi za
svoje izdržavanje, vaspitanje i obrazovanje.). Prema imovini maloljetnog djeteta roditelji
imaju slijedeće dužnosti i prava:
upravljanje,
korištenje prihoda i
raspolaganje.
2.1.2.1. Upravljanje imovinom djeteta
Upravljanje dječijom imovinom se sastoji u aktima koje roditelji zajedno i sporazumno
preduzimaju radi očuvanja, unapređenja i uvećanja imovine djeteta. U. zakonu se naglašava
2.1.3.1. Određivanje ličnog imena djeteta
Lično ime, kao lično pravo građana, sastoji se od imena i prezimena (čl. 2. Zakona o ličnom
imenu R BiH - u daljem tekstu ZLI). Roditelji sporazumno određuju lično ime djetetu (čl. 3/1
ZLI), a ako jedan roditelj nije u životu, ili je u nemogućnosti vršiti roditeljsko pravo, ili je
nepoznat, lično ime određuje drugi roditelj (čl.3/4 ZLI). Dijete dobija prezime prema
prezimenu jednog ili oba roditelja, ukoliko roditelji ne odrede da dijete nosi neko drugo
prezime (čl. 3/2 ZLI). Znači, dijete ne mora nositi prezime roditelja, već može imati i neko
drugo, koje odrede roditelji. Ako odluče da dijete nosi njihovo prezime, moguće su različite
situacije: a) ako roditelji imaju zajedničko prezime, i dijete će dobiti to prezime; b) ako je
svaki od roditelja pri sklapanju braka zadržao svoje prezime, dijete može dobiti prezime
jednog od njih ili prezime sastavljeno od prezimena oba roditelja. Lično ime se mora prijaviti
nadležnom matičaru u roku 2 mjeseca od rođenja djeteta (čl. 9. ZMK), što je dovoljno dug
period za razmišljanje i izbor imena i prezimena djeteta.
2.1.3.2. Određivanje prebivališta djeteta
Prebivalište je mjesto gdje se lice nastani sa namjerom da u njemu stalno živi. Za njegovo
određivanje su važna dva elementa:
nastanjenje u jednom mjestu i
namjera stalnog zadržavanja u njemu.
Kako dijete ne može imati ni izraziti ovu namjeru, ono ne može ni imati samostalno
prebivalište, već mu se ono određuje prema prebivalištu roditelja.
2.2.
Dužnost i prava djeteta
Dužnosti roditelja su u korelacionom odnosu sa pravima djeteta: svaka od navedenih dužnosti
roditelja je u isto vrijeme pravo djeteta. U tom smislu dijete ima pravo da ga roditelji čuvaju i
vaspitaju, obrazuju, zastupaju i izdržavaju i da se staraju o njegovoj imovini. Pored prava,
dijete ima i određene dužnosti prema roditeljima. One su uglavnom određene u čl. 9. PZ, koji
normira da su djeca dužna starati se o svojim roditeljima, prema njima se odnositi s
