Nevenka Mitrić
Sudija Osnovnog suda u Banja Luci

RUŠLJIVI ( relativno ništavi, oborivi) UGOVORI 

1.UVODNE NAPOMENE

  Ugovor je svaka saglasnost volja dvaju ili više lica kojom se postiže neko 

pravno dejstvo. Pravno dejstvo se može sastojati ili u zasnivanju pravnog odnosa ili 
ili u izmjeni nekog postojećeg pravnog odnosa ili najzad u njegovom ukidanju. Po 
svojoj teorijskoj izgrađenosti, množini oblika i primjeni u praksi najznačajniji su 
obligacioni ugovori , a među njima praktično najvažniji su oni kojima se stvaraju 
obligacije, te su ugovori i izvor obligacije.

Ugovore poznaju i druge grane prava, a prije svega stvarno, porodično, nasljedno, 

radno, međunarodno i dr. prava. Međutim, ugovori u obligacionom pravu (za razliku od 
drugih ugovora) predstavljaju izvor obligacija. Svaki obligacioni ugovor pretpostavlja 
učešće   najmanje   dvije   strane.   Te   se   strane   u   teoriji,   a   i   u   praksi,   obično   nazivaju 
ugovornim stranama. Pored ovog naziva, za označenje ugovornih strana upotrebljavaju se 
i termini: kontrahenti,ugovornici, strane ili stranke.

Ugovor je zaključen kada su se ugovorne strane sporazumjele o bitnim sastojcima 

ugovora 

(essentialia negotii

). Međutim, Zakonom nije definirano šta je to bitan sastojak 

ugovora. Nesporno je da bitni sastojci zavise od tipa ugovora. Tako nije nevažno da li se 
radi o prodaji ili zajmu, poklonu ili posluzi, itd.Najkraće (i najjednostavnije) rečeno, bitni 
sastojci ugovora su oni minimalni sastojci neophodni za postojanje ugovora.
Bitni sastojci ugovora mogu biti objektivno i subjektivno bitni. 

Objektivno bitni 

sastojci određuju se pravnim propisom, odnosno zakonom (npr. 

prema čl.454. predmet i cijena su bitni sastojci ugovora o prodaji ili kod ugovora o 
zajmu to je obaveza zajmodavca da preda zamjenljivu stvar u vlasništvo zajmoprimca,uz 
obavezu ovog posljednjeg da vrati istu količinu i kakvoć

u). 

Subjektivno bitni 

sastojci ugovora određuju se voljom stranaka. To su oni sastojci 

ugovora koji, gledano uopćeno, ne predstavljaju uslov nastanka ugovora. Međutim, za 
jednu od ugovornih strana ti uslovi mogu predstavljati važan sastojak, bez kojeg ta strana 
ne želi zaključiti ugovor. Ovdje je bitno da se o tim uslovima ugovarači slože i da ih kao 
bitne ugovore. 

Pored bitnih, postoje još i prirodni, kao i slučajni (sporedni, uzgredni) sastojci 

bligacionih ugovora.

                                                                                       1

  

 U slučaju spora samo se objektivno bitni sastojci ugovora ne dokazuju, dok 

postojanje subjektivno bitnih sastojaka ugovora mora dokazati ona strana koja se 
na njih poziva.

Sudska praksa:

Da bi rok za isplatu cijene u ugovoru o prodaji bio smatran bitnim elementom ugovora 
(fiksni pravni poslovi), mora kao takav biti izričito ugovoren

1

.

Karakteristika   je   obligacionih   ugovora   da   ugovorne   strane   svoja   prava   i 

obaveze koje za njih iz ugovora proizlaze mogu odrediti kako to njima najbolje 
odgovara. To znači da se ovi ugovori temelje na načelu dispozitivnosti.

2. OSNOVNA NAČELA UGOVORNOG PRAVA

Na   samom   početku   Zakona   o   obligacionim   odnosima   (čl.   1   –   25.)   nalaze   se 

osnovna načela

 

obligacionog prava. Neka od tih načela su karakteristična za obligaciono 

pravo, a neka su od značaja za cjelokupno građansko (civilno) pravo. Sva načela nisu 
istog  načaja i  domašaja.  Jedna su  šira i  spadaju  u  pravne standarde  čiji sadržaj  nije 
određen i ostavljeno je sudu da izvrši konkretizaciju u svakom pojedinačnom slučaju 
(npr. avjesnost i poštenje). Druga su uža i traže konkretizaciju u drugim odredbama 
zakona (npr. zabrana prouzrokovanja štete).

Osnovna načela predstavljaju istorijsku konkretizaciju pravnih ideja u pravnoj 

svijesti određenog društva.. Najvažnija načela u stvaranju obligacionih odnosa  su:

Sloboda uređivanja ugovornih odnosa

 

Ugovorne strane imaju slobodu ugovaranja i svoja prava i obavezemogu da urede 

onako kako njima najbolje odgovara. Taj ugovor ne smije biti protivan Ustavu, 
prinudnim propisima te moralu društva (čl. 103. u vezi sa čl.10. ZOO).

- Savjesnost i poštenje

Na području obligacionih odnosa savjesnost i poštenje poznato je još u rimskom

pravu kao “

bona fides

”, a u početku se najviše primjenjuje kao protivteža pretjeranom 

formalizmu prvobitnog privatnog prava. 

U našem Zakonu o obligacionim odnosima, u članu 12, normirano je načelo 

savjesnosti i poštenja, gdje se kaže da su učesnici obligacionih odnosa dužni da se 
pridržavaju načela savjesnosti i poštenja prilikom zasnivanja, kao i prilikom ostvarivanja 
prava i obaveza iz tih odnosa. Iz same norme je vidljivo da Zakon obavezuje obje 
ugovorne strana, kako povjerioca tako i dužnika, na međusobno savjesno ponašanje. Šta 
se tačno podrazumijeva pod ovim načelom u Zakonu nije pobliže određeno, nego je to 
prepušteno ocjeni sudije u svakoj konkretnoj situaciji. Ali to ne znači da Zakon ovo 
načelo na posredan način ne reguliše. Ovo bi, prije svega, bio slučaj onda kad ugovorne 
strane imaju dužnost obavještavanja druge ugovorne strane o promjenama nastalim nakon 
zaključenja ugovora

.

Sudska praksa:

                                                                                       2

background image

Želiš da pročitaš svih 10 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti