Sa one strane dobra i zla- Fridrih Nice
UVOD U ETIKU FILOZOFSKI FAKULTET
1
1. UVOD
U ovom seminarskom radu na temu “S one strane dobra I zla” cuvenog nemackog filozofa
Fridriha Ničea odradićemo detaljnu analizu samog dela ali I pisca. Nakon detaljnijeg upoznavanja sa
ličnošću pisca I njegovom biografijom prelazi se na analizu dela “S one strane dobra I zla”. U
nastavku se objasnjava povezanost literature “S one strane dobra I zla” I “Genealogije morala” koja u
svom sadrzaju detaljnije objasnjava ono sto je u prethodnoj zapoceto. Jer I sam Niče je zeleo citaocu
pojednostaviti svoje misli koliko god to bilo moguce, mada su retki oni koji su u potpunosti shvatali
njegova razmisljanja. Tako cete na kraju naici na misljenja drugih poznatih filozofa I mislilaca koji su
duboko analizirali samo delo ali licnost pisca.
Ovim radom se tezi da se citaocu sto je krace I bolje moguce pojednostavi samo delo aili I da se
citaoc upozna sa misljenjem cuvenog I daleko kritikovanog nemačkog filoyofa Fridriha Ničea.
Ovaj seminarski rad rađen je u decembru 2015. Godine u Kosovskoj Mitrovici iz predmeta Uvod u
etiku, kod profesorice Brankice Popovic, Filozofskog fakulteta, Univerziteta u Prištini.
UVOD U ETIKU FILOZOFSKI FAKULTET
2
2. BIOGRAFIJA PISCA
Fridrih Niče rodio se 15. oktobra 1844. u Rekenu, blizu Licena, u Saksoniji, kao sin lokalnog
protestantskog paroha. Kad mu je bilo četiri godine, umro mu je otac, pa su napustili selo i prešli u
Naumburg. Godine 1858. stupio je u čuvenu srednju školu u Pforti, a 1864. godine upisao se na
univerzitet u Bonu. Prvobitnu svoju nameru da se posveti teologiji ubrzo je napustio i prešao na
klasičnu filologiju. Kad je njegov profesor klasične filologije Ričl prešao iz Bona u Lajpcig, Niče je
pošao s njim. Tamo se 1865. prvi put upoznao sa spisima Šopenhauerovim, koji je imao presudan
uticaj na formiranje njegovog duha. Godine 1868. on se upoznaje sa Rihardom Vagnerom, čovekom
koji predstavlja jedan od najkrupnijih doživljaja njegova života, s čijim je imenom Ničeovo vezano
nerazdvojno. Godine 1869. on biva izabran za vanrednog profesora klasične filologije na univerzitetu
u Bazelu i pre doktorske habilitacije. Te iste godine, 17. maja, pada i njegova prva poseta Tribšenu,
gde je Rihard Vagner živeo sa svojom porodicom. Te posete, koje su neobično zbližile ta dva čoveka i
inspirisale Ničea za Rođenje tragedije, ostavile su duboka traga na Ničeu i u istoriji ljudskih odnosa
važe kao značajna pojava. Deset dana posle prve posete održao je Niče svoje pristupno predavanje
„О utakmici kod Homera". Već iduće godine izabran je za redovnog profesora.
U to vreme pada francusko-pruski rat i Niče odlazi u dobrovoljce kao bolničar. Godine 1871.
pojavljuje se Ničeova prva knjiga, Rođenje tragedije iz duha muzike, u kojoj Niče, na njemu samo
svojstven način, objašnjava smisao apolonskog i dionizijskog fenomena u presokratovskoj Grčkoj i
tumači grčki smisao tragedije. Godine 1872. Niče i Vagner su u Bajrojtu. Godine 1873. objavljuje on
svoja prva dva Nesavremena razmatranja: „О koristi i šteti od istorije" i „David Straus". Tu mladi Niče
baca rukavicu Nemačkoj svoga vremena i objavljuje rat koji ga je uistinu skupo stao. U „Davidu
Strausu" on napada filistarski i samozadovoljni duh Nemačke sedamdesetih godina. Koliko ga je s
jedne strane trenutno inspirisala nemačka volja za pobedom u francusko-pruskom ratu, toliko su ga
duboko sada zabrinuli plodovi nemačke pobede. Niče, koji je duboko germanski duh, osećao je
Nemačku kao zemlju koja nema osećanja za kulturne vrednosti i bio je zbog toga veoma zabrinut.
Koliko je u Šopenhaueru nalazio nemačkog vaspitača i učitelja, a u Vagneru nemačku realizaciju
umetničkoga duha, toliko je isto strahovao od onoga što na drugoj strani stvara i hoće Bizmarkova
Nemačka. Te iste godine napisao je Niče svoj fragment o filozofiji u tragično doba Grčke, kojim
dopunjuje i upotpunjuje svoju raspravu o smislu antičke umetnosti. Naredne godine pojavljuje se
njegov treći Nesavremeni, „Šopenhauer kao vaspitač", koji uistinu predstavlja jedan zadatak ijedan
program; 1878. on objavljuje četvrti Nesuvremeni, „Rihard Vagner u Bajrojtu", koga je Huston Stjuart
Čemberlen nazvao najboljim delom o Rihardu Vagneru. Pismo kojim Vagner zahvaljuje za spis
poslednje je njegovo pismo Fridrihu Ničeu. Iste godine dolazi poznanstvo s Paulom Reom, piscem
dela О poreklu moralnih osećaja, i prijateljstvo s njim zamalo što se nije svršilo tragično. Zatim duže
odsustvo od profesure, zima u Sorentu i bavljenje s Vagnerom u Sorentu. Godine 1878. ugledao je
svet prvi deo aforizama Ljudsko, suviše ljudsko, kada i Vagnerov Parsifal. To je bilo prvo ukrštanje
mačeva između Ničea i Vagnera. Iz iste je godine i Ničeovo poslednje pismo Vagneru. Te godine
snalazi ga duga bolest, duševna depresija, i pojavljuje se drugi deo Ljudsko, suviše ljudsko. Spis
Putnik i njegova senka izišao je naredne godine, kad je došlo i do konačnog napuštanja univerziteta.
Godina 1881. donosi nam Zoru, koja sadrži u slici mnoga bitna shvatanja potonjeg Ničea i predstavlja
vrlo važan preokret. Kruna te reakcije od romantizma, pod uticajem naučnih studija, data je u Veseloj

UVOD U ETIKU FILOZOFSKI FAKULTET
4
U Ničeovom filozofskom stvaranju
obicno se isticu tri perioda. U prvom periodu Nice je pristalica
Sopenhauerove filozofije (pre svega njegovog voluntarizma) i Vagnerovih muzickih shvatanja
(Rodjenje tragedije iz duha muzike, 1872; Nesavremena razmatranja, 1873). U drugom periodu Niče
je blizak pozitivizmu, prirodoslovlju (Ljudsko, suvise ljudsko, 1878-1880; Jutarnja rumen, 1881). Treci
period odlikuje se isticanjem metafizickog elementa, postepenom razradom ucenja o volji za moć
(Vesela nauka, 1882; Tako je govorio Zaratustra, 1883-1885; S one strane dobra i zla, 1886;
Genealogija morala, 1887; Antihrist, 1888; Sumrak idola, 1889; Volja za moc, 1901, Putnik i njegova
senka).
3. O DELU
Još konkretnije upućivanje na ranije događaje u Predgovoru glasi ovako: "Prvi podstrek da
objavim nešto od svojih hipoteza o poreklu morala dala mi je jedna jasna, čista i mudra, čak starački
mudra, knjižica u kojoj sam se prvi put razgovetno suočio sa suprotnom i perverznom vrstom
genealoških hipoteza. Zapravo s njihovom engleskom vrstom, i koja me je privukla - s onom
privlačnošću koja ima sve što nam je suprotno, sve što nam je antipodno. Naslov te knjižice bio je
Poreklo moralnih osećanja; njen autor dr Paul Re; godina njenog pojavljivanja 1877. Možda nikad
nisam pročitao nešto što je – iz rečenice u rečenicu, iz zaključka u zaključak – toliko budilo u meni
protivljenje, kao što je bio slučaj s tom knjigom; pa ipak, pročitao sam je bez i malo zlovolje i
nestrpljenja."
Poznato je da je Paul Re u dve prilike imao vanredno važnu ulogu u Ničeovom životu: prvo,
mnogi naročito njegovom uticaju pripisuju Ničeu period okvalifikovan (prilično nesrećnim,
neadekvatnim izrazom) kao "pozitivistički", drugo, Re je bio krunski svedok, čak u izvesnom smislu i
škodljivi–neškodljivi saučesnik Ničeove kobne erotske frustracije koja je rezultat koji je u njemu
dokrajčila "afera" sa Lu Salomom. Znana je stvar da je "afera" i njen dovršetak izazvala potpuno
raspomamljen antisemitizam kod Ničeove sestre i drugih članova porodice, i znana je stvar da je Niče
s čudnom vehemencijom odbio pomisao da događaje u sebi preradi uz pomoć korišćenja jeftinih
antisemitskih šablona, i da je na dugo vreme prekinio odnose sa sestrom i porodicom. Međutim,
Ničeova manifestna biografija ne pruža nikakav oslonac za saznanje na koji način je ovu frustraciju on
preradio u samom sebi: znamo samo njegovu filozofiju, a ona nas odvodi na pitanje nisu li njegova
filozofija ili pojedini njeni motivi izvršili obradu ove frustracije (i kako se ova obrada može
vrednovati).
Pretpostavimo da je istina žena — kako? Zar se ne sumnja s razlogom da su se svi filozofi ukoliko
su bili dogmatičari, slabo razumevali u žene? Da su grozna ozbiljnost i nespretna nametljivost s
kojima su oni dosad obično prilazili istini bile nezgrapno i nepodobno sredstvo upravo za pridobijanje
žene? Izvesno je da se istina nije dala osvojiti — pa svaka vrsta dogmatike stoji danas beznadno
smrknuta i obeshrabrena. Ako uopšte još stoji! Ima, naime, podrugljivaca koji tvrde da je ona pala,
da svaka dogmatika leži na tlu, još više — da je svaka dogmatika na umoru. Ozbiljno govoreći ima
dobrih razloga za nadu da je svekoliko dogmatisanje u filozofiji, ma kako se pravilo svečanim,
UVOD U ETIKU FILOZOFSKI FAKULTET
5
konačnim i neprikosnovenim, bilo samo bezazlena detinjarija i početništvo; i možda je vrlo blizu
vreme kad će se opet, ko zna po koji put, shvatiti šta je zapravo bilo dovoljno da se položi kamen-
temeljac za tako uzvišene i bezuslovne filozofske građevine koje su dogmatičari dosad podizali —
neka narodna praznoverica od pamtiveka (kao ona o duši koja u vidu praznoverice o subjektu i
misaonom ja ni danas još nije prestala da stvara pometnju), možda neka igra reči, neka zabluda kojoj
je kumovala gramatika, ili neko veoma smelo uopštavanje vrlo uskih, vrlo ličnih, vrlo ljudskih, odviše
ljudskih činjenica. Možda je filozofija dogmatičara bila samo obećanje za naredne milenijume: kao
što je u još ranije vreme bila astrologija za čije je usluge utrošeno rada, novca, oštroumnosti i
strpljenja možda više nego ranije za bilo koju stvarnu nauku — njoj i njenim "nadzemaljskim"
pretenzijama imamo zahvaliti za monumentalni stil građevinarstva u Aziji i Egiptu.
Izgleda da sve velike stvari, da bi se s večnim zahtevima urezale u srce čovečanstvu, moraju
najpre proći svetom kao čudovišne i grozne nakaze: jedna od njih bila je dogmatska filozofija, na
primer vedanta-učenje u Aziji, platonizam u Evropi. Ne budimo nezahvalni prema njoj i pored toga
što se mora priznati da je dosad najgora, najmučnija i najopasnija od svih zabluda bila zabluda
dogmatičara: naime, Platonova izmišljotina o čistom duhu i o dobru po sebi. Ali sada kad je ona
savladana, kad je Evropa odahnula od ove more i u najmanju ruku može da uživa u jednom zdravijem
snu, sad smo mi, čiji je prvi zadatak budnost, naslednici sve one snage koja se razvila u borbi protiv
ove zablude. Istina se, nesumnjivo, morala postaviti na glavu i ono perspektivističko, osnovni uslov
svakog života, poreći da bi se o duhu i o dobru govorilo onako kako je to činio Platon; čak bi se
smelo, poput lekara, upitati: "Otkud takva boljka na najlepšem izdanku antičkog sveta, na Platonu?
Da ga nije pokvario opaki Sokrat? Da Sokrat ipak nije kvario omladinu? Da nije zaslužio svoju
kukutu?" — Ali borba protiv Platona, ili da kažemo to razumljivije, i za "narod", borba protiv
hiljadugodišnjeg hrišćansko-crkvenog pritiska — jer hrišćanstvo je platonizam za "narod" — urodila
je u Evropi divnim naponom duha kakvog na zemlji još nije bilo: tako zategnutim lukom može se
strela sad odapeti i na najudaljenije ciljeve. Istina, evropski čovek oseća taj napon kao nepodnošljivo
stanje; već dvaput je u velikom stilu učinjen pokušaj da se luk popusti: jednom pomoću jezuitizma,
drugi put pomoću demokratske prosvećenosti: ova je slobodom štampe i čitanjem novina mogla
zaista postići da duh sebe više ne oseća tako olako kao "muku"! (Nemci su pronašli barut — svaka
čast! Ali oni su to opet izravnali — pronašli su štampu.) A mi, pošto nismo ni jezuiti ni demokrati, čak
nismo dovoljno ni Nemci, mi dobri Evropljani i slobodni, veoma slobodni duhovi — mi je još i danas
imamo, svu tu muku duha i svu napetost njegovog luka! A možda i strelu, zadatak, ko zna? Cilj...
Fridrih Niče, “S one strane dobra I zla”- Genealogija morala, Dereta, Beograd, 2011.

UVOD U ETIKU FILOZOFSKI FAKULTET
7
pokolenjima. Nauka nas može poučiti, a mislim da nas i samo naše srce može poučiti, da ne tražimo
unaokolo imaginarnu podršku, da ne izmišljamo saveznike na nebu, već da pogledamo u svoje
napore ovde dole, da bismo od ovog sveta načinili pogodno mesto za život, a ne mesto koje su crkve
načinile od nje u svim ovim vekovima. Možda neka od ovih psiholoških projekcija može objasniti
poreklo religije. Međutim, dokaz te pretpostavke predstavlja ogroman zadatak. Pitanje porekla
religije ne mogu rešiti ni psiholozi ni filozofi. Ovo pitanje je u krajnjoj instanci problem istorije, a ne
psihologije ili filozofije. Psiholozi nas mogu snabdeti podacima o tome šta ljudska psiha može i želi da
projektuje. Oni mogu ponuditi mnoštvo mogućih psiholoških razloga zbog kojih čovek može izmisliti
religiju. Ali pokazati ono šta čovek može da uradi ne pokazuje ono šta je čovek zaista uradio. Pokazati
da je neki čovek mogao izvršiti ubistvo nije dovoljan dokaz da se on i osudi za ubistvo. Mada je
korisno znati da je osumnjičeni imao motiv za zločin, to ipak ne pokazuje da je on odista počinio taj
zločin.Dakle, mora nam biti jasno da navedeni argumenti ne predstavljaju dokaz Božjeg
nepostojanja. Oni mogu biti od koristi za jednog ateistu kome teisti prigovaraju da jedino moguće
objašnjenje religije predstavlja postojanje Boga. Takva tvrdnja bi se mogla jednostavno negirati
teorijama navedenim u ovom poglavlju.
Očigledno je da postoje i druga objašnjenja nastanka religije.U stvari, svi navedeni argumenti se
ne tiču pitanja Božjeg postojanja. Frojd, Marks i drugi nisu ni pokušali da dokažu nepostojanje Boga.
Njihovi argumenti počinju od pretpostavke da Boga nema. Oni se nisu bavili pitanjem: "Ima li Boga?"
Oni su se bavili pitanjem: "Zašto postoji religija?" (Ako zaista nema Boga, njihova razmišljanja bi
imala vrednosti za naše razumevanje čoveka i fenomena religije.) Problem teizam/ateizam se ne
bazira na tom pitanju. Zašto čovek veruje u Boga? Problem se ne svodi na pitanje zašto se ljudi plaše
problema svoje egzistencije, već više na pitanje zašto postoje ljudi koji razmišljaju, u svetu koji pati
zbog problema svoje egzistencije?Pokazati da ljudi žele Boga, nije isto što i dokazati bilo šta u vezi da
li ili ne takvo božanstvo postoji. Sve dok se ne dokaže princip da bilo šta što čovek želi da postoji, ne
može postojati, navedena objašnjenja se ne tiču problema Božje egzistencije. Ovde se radi o
psihološkim analizama koje počinju i završavaju na psihološkom nivou. One nas mogu naučiti mnogo
u vezi čoveka, ali one ništa ne govore u vezi Božjeg postojanja. Simptomatično je da mnogi uvaženi
mislioci danas baziraju svoje neverovanje ili agnosticizam na navedenim kritikama, bez obzira što te
kritike, u stvari, ne obuhvataju problem Boga. One su ponavljane toliko mnogo da su prerasle u
"ortodoksnu" dogmu. (Kritičari koji sebe smatraju liberalnim, nesputanim misliocima često kritikuju
hrišćane što se pridržavaju religioznih dogmi, no ispostavlja se da i nevernici imaju svoje
dogme.)Potrebno je naglasiti da klasični teizam ne bazira pitanje Božje egzistencije na fenomenu
religije. Za teiste je utešno da su se religioznim kontekstom zaštitili od usamljenosti, ali u okviru ovog
spora, religija služi samo kao potkrepljujući argument za njegovu veru, a ne krajnji dokaz Božjeg
postojanja. Kad bi ateisti mogli pokazati da jedini argument koji teisti mogu ponuditi predstavlja
fenomen religije, tada bi mogli zadati ozbiljan udarac teistima.Veoma je važno naglasiti, dalje, da ono
što Frojd i ostali nude predstavlja samo moguća, alternativna objašnjenja porekla religije koja se
razlikuju od onoga koje nude teisti. Jedna stvar je pokazati da čovek može fabrikovati religiozna
iskustva; sasvim je druga stvar pokazati da on stvarno tako i čini. Jedna je stvar tvrditi da ljudi mogu
izmisliti religiju zbog svojih psihičkih potreba; sasvim druga stvar je tvrditi da oni to zaista rade. Prvo
uključuje pitanje psihološke i intelektualne sposobnosti; dok drugo uključuje istoriju. Kada Frojd
govori o poreklu, on piše kao istoričar, a ne kao psiholog. Nama je poznata njegova kompetentnost
kao psihologa; njegova kompetentnost za probleme istorije, blago rečeno, još nije potvrđena.Kao što
ćemo videti, sve ove teorije čuvenih mislilaca imaju svoja ograničenja.
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti