1.SAMOPOUZDANJE KOD DJECE
1.1
Pojmovno određenje
Pojam samopouzdanja
Često se naša djeca pitaju što čine i kako čine, promišljaju o sebi i postavljaju si pitanja
kakva su ona zapravo.Na taj način stvaraju sliku o sebi traje cijeli život, ali u period
školovanja je to najintenzivnije.
Postavljajući si ta i druga pitanja, djeca traže odgovore na njih i na taj način pokušavaju
stvoriti doživljaj svijeta, način komuniciranja sa svijetom i nastoje bolje razumjeti sebe.
Djeca se međusobno uspoređuju u vrtiću, školi, sportskim klubovima, s prijateljima,
unutar različitih skupina kojima pripadaju i tako spoznaju svoje vrijednosti i sposobnosti.
Vrednovanje sebe u odnosu na druge donosi im pozitivne, ali i negativne informacije o
njima samima i oni tačno znaju u čemu su jaki, a koje su im slabosti.
Samopouzdanje i samosvijest počinju razvijati baš kroz takvo vrednovanje samoga
sebe.
Zato je bitno da ova dva pojma ne poistovjećujemo jer oni se razlikuju i nemaju isto
značenje, iako su usko povezani. Važno je da ih razlikujemo, ali i da ih razvijamo kod
djece.
Samopouzdanje je vezano za djetetovo postignuće, dok je samosvijest vezana za
djetetovo postojanje.
Ali šta je zapravo samopouzdanje , a šta samosvijest
?
SAMOPOUZDANJE
je mjera za ono što smo sposobni učiniti, u čemu smo dobri ili
loši, što možemo, a što ne možemo postići, kakve su nam
sposobnosti i vještine.
SAMOPOUZDANJE
– vjerovanje , sigurnost u sebe , u svoje sposobnosti i mogućnosti
( Rječnik bosanskog jezika , 2007. str.156. )
SAMOSVIJES
T je znanje koje imamo o sebi i doživljaj toga tko smo, što mislimo o
. sebi takvom kakvi jesmo I kako se odnosimo prema tom znanju.
Samopouzdanje je svojevrsna zbirka „samo-percepcija“, odnosno uvjerenja i osjećaja
koje imamo sami prema sebi. Način na koji definiramo sami sebe izuzetno značajno
utječe na našu motivaciju, stavove i ponašanje, te se velikim dijelom odražava i na našu
sposobnost emocionalne prilagodbe
Samopouzdanje se također može definirati kao osjećaj sposobnosti kombiniran s
osjećajima voljenosti. Tako npr. dijete koje je sretno zbog nekog svog postignuća ,ali se
pritom ne osjeća voljeno će na kraju ipak iskusiti nisko samopouzdanje. Slično tome,
dijete koje se osjeća voljeno, ali je nesigurno u svoje sposobnosti također može iskusiti
taj osjećaj niskog samopouzdanja. Zdrav osjećaj samopouzdanja razvija se i javlja kada
se postigne određena emocionalna ravnoteža.
Samopouzdanje se gradi na niz načina, a kada gledamo kompleksnost ljudskog uma,
još uvijek ne razumijemo toliko toga vezanog uz načine na koji podsvijest radi i kako ona
zapravo kontrolira svaki dio naše osobnosti i karaktera.
Juul (2002) to opisuje ovako: ako dijete odrasta s jakom i pozitivno razvijenom
samosvijesti, ono će razviti sposobnost realno se odnositi prema svojem
samopouzdanju. Tijekom svog odrastanja, ali i u odrasloj dobi, ono će moći procijeniti
vlastitu sposobnost na različitim područjima, a da se pritom ne osjeća nesigurno ili tužno
zbog nedostatnosti u nekim svojim sposobnostima ili talentima. S druge pak strane,
dijete (ili odrasla osoba) s loše razvijenom samosvijesti bit će sklono izjednačavati ono
što jest s onim što može ili zna. Iskustvo nekog neuspjeha ili situaciju u kojem mu nešto
jednostavno ne polazi za rukom poistovjetit će s doživljajem vlastite manje vrijednosti.
Primjeri iz svakodnevnog života vrlo su česti: često susrećemo ljude koji su (objektivno
ili prema našem sustavu vrijednosti) vrlo sposobni, ali su oni sami izuzetno nesigurni u
sebe, što je jasni indikator njihovog slabo razvijenog osjećaja samosvijesti.
Čuveni danski obiteljski psihoterapeut Jesper Juul (2002, 2006) navodi razliku između
dva pojma: samopouzdanja i samosvijesti. U čemu je razlika?
Slikovito opisano, samosvijest predstavlja neku vrstu čvrstog unutarnjeg stupa, dok je
samopouzdanje neka vrsta skele koju osoba gradi oko sebe.
Samopouzdanje se odnosi na naše sposobnosti, talente i umijeće, odnosno na našu
spoznaju i uvjerenje u ono što znamo i možemo. To je uvjerenje da smo za nešto
sposobni, da smo u nečemu vrijedni, da smo nečim uspješno ovladali.
Samosvijest je pak naša vlastita svijest o tome tko smo i što smo, neovisno o tome što
znamo i možemo, odnosno to je osjećaj da smo neko i nešto u samima sebi.
1.3. FAKTORI KOJI UTJEČU NA GRADNJU SAMOPOUZDANJA
Samopouzdanje se gradi na niz načina, a kada gledamo kompleksnost ljudskog uma,
još uvijek ne razumijemo toliko toga vezanog uz načine na koji podsvijest radi i kako ona
zapravo kontrolira svaki dio naše osobnosti i karaktera.
Ono što znamo jest da je um djeteta do 7 godine u svom ključnom razdoblju i sve što
uđe u malu glavicu tada - tamo će i ostati. Ukoliko dijete u toj dobi proživi traumu sa
snažnim emocionalnim reakcijama, ona će se ukopati u psihu i postati dio osobnosti.
Veliku ulogu u razvoju djeteta i gradnji samopouzdanja imaju poruke i primjeri
okoline i ljudi koji okružuju dijete
.
Ono što trebamo znati jest da kada je dijete izloženo nizu negativnosti, to će se
reflektirati u onome što će dijete postati u odrasloj dobi. Ukoliko su okruženi ljudima koji
ih sputavaju i nabacuju im osjećaj manje vrijednosti, a to mogu biti čak i njihovi vlastiti
roditelji, kasnije će pokazivati niži stupanj samopouzdanja.
Osim utjecaja okoline i odraslih, ima i niz drugih faktora poput njihove društvene mreže
vršnjaka, psihološkog stanja uma, prehrane i dr. koji mogu utjecati na to kako djeca vide
svijet oko sebe i u kakvoj su interakciji s okolinom
.
Kod djece je razvoj samopouzdanja vrlo važan i bilo bi dobro kada bi ga razvili u vrlo
ranoj dobi jer će samopouzdanje ili manjak istog biti s njima do kraja života.
Roditelji su primarne figure u životu djece i od njih najviše zavisi kako će se dijete
socijalizovati. Ne može se zanemariti utjecaj drugih osoba iz okruženja, baka (nana )i
djedova, drugara, odgajatelja, učitelja i nastavnika, ali on nije primaran, jer na djecu
utiču samo osobe koje oni smatraju važnima
Svi roditelji žarko žele da im djeca budu sigurna, samouvjerena i puna samopouzdanja,
da imaju stav i pozitivno mišljenje o sebi, da sama rješavaju probleme i da ne posustaju
pred preprekama. Međutim, to nije tako jednostavno jer dječje samopouzdanje
umnogome zavisi upravo od roditelja.
I neuspjeh je koristan
da bi naučilo da se bori za svoje ciljeve, djetetu su neophodna i
neprijatna iskustva kao što su razočaranje i suočavanje s neuspjesima.Roditelji iz
najbolje namjere žele da se njihovo dijete ne muči, te ga štede i čine mnoge stvari
umjesto njega. Međutim, takvim ponašanjem ne čine mu dobro jer tako u djetetu
potkrepljuju samo osjećanje bespomoćnosti. Naučeno da raste bez frustracija i da dobije
ono što želi bez mnogo truda, dijete lako odustaje od svojih ciljeva kad
odraste.Vremenom postaje sve malodušnije i sve češće se razočarava u sebe i u svijet
oko sebe.
3.4 SAMOPOUZDANJE U UČENJU
Svako stanje zavisi od učenja.Ako su učenici u stanju nezainteresiranosti , naučit će vrlo
malo.Ako su učenici znatiželjni , naučit će mnogo.Motivirano stanje je najbolje da se
učenici pokrenu.Da bismo učenike motivirali , probudili im znatiželju , moramo im
ponuditi izazovne aktivnosti i stvoriti im očekivanja.
Kad je učenik motiviran , lako je učenika pripremiti na usvajanje znanja.Stanje
samopouzdanja slijedi stanje usvajanja znanja.Učenik nakon potvrde učenja i
postignuća mora se osjećati ponosno.Tada učenik zna da zna i zbog toga se dobro
osjeća.Samopouzdanje je potaknuto trima varijablama : modalitetom,frekvencijom i
trajanjem.Modalitet znači ili vizuelno , ili auditivno ili kinestetičko.Frekvencija označava
broj puta koliko je stanje doživljeno nakon početnog učenja.Trajanje znači dužinu
potvrde.Međutim , događa se da su mnogi učenici motivirani , ali ne usvoje potrebno
gradivo zato što im nije predstavljeno stilom učenja koji im odgovara.
STANJE SAMOPOUZDANJA
=
Motivacija
( znatiželja, izazov , anticipacija itd. )
+
Usvajanje
( vizuelno, auditivno I kinestečko )
Strategija učenja
+
Vjerovanje
( stanje vjerovanja I osjećaj povjerenja )
+
Frekvencija
+
Trajanje
3
.2 UČENJE I MOTIVACIJA
Bitan faktor u učenju je motiv.Najčešće je to doživljaj uspjeha i interesa, što olakšava
proces učenja.Motivacija povećava opštu aktivaciju nervnog sistema , a motivisana
osoba bolje organizuje gradivo , više misli o njemu ,češće ga ponavlja.Ljudi često
umjesto o motivaciji za učenje govore o namjeri tj.o voljnoj odluci da uče.
MOTIVACIJA je proces pokretanja aktivnosti radi ostvarivanja određenog
cilja,usmjeravanje aktivnosti na određene objekte i regulisanja načina na koji će se
postupiti. ( Psihologija,2005str.168.)
To je ponašanje ili niz aktivnosti koje izvodimo da bi došlo do cilja.Pojam motivacije
predstavlja pojam koji o buhvata sve psihološke faktore koji utiču na ponašanje ljudi.
Razmatranje motiva koji utiču na učeničko sticanje znanja korištenje talenta,povezivanje
s drugim ljudima na zadovoljavajući način i postanak slobodne ličnosti je takođe
motivacija ili podsticanje.
Motivi su neodvojivi od emocija.Uvijek se u toku motivacije javljaju osjećanja
zadovoljstva I nezadovoljstva..
Gradivo koje se želi usvojiti ,sve ono za što imamo interesovanje i volju što je povezano
sa pozitivnom emocijom i pažnjom , a zasniva se na mišljenju nazivamo motivacijom.
Jedan od faktora koji utječu na uspjeh u učenju je motivacija.Postoji unutrašnja I
spoljašnja motivacija.Učenik najbolje napreduje kad je motisan za učenje.
Unutrašnja je ona koja izvire iz zainteresiranosti za sam sadržaj koji traba da se
nauči.Smatra se da je to najbolji motiv za učenje.A veliki je pokretač i radoznalost.
Spoljašnji motivi učenja su svi oni koji ne proističu iz sadržaja gradiva, a to su npr.
osjećaj odgovornosti, želja da se dobije posao koji je na pomolu , povećanje lične
sposobnosti.
