SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
FAKULTET ELEKTROTEHNIKE I RAČUNARSTVA
Metodika i prikazivanje rezultata znanstvenog rada
SITUACIJSKI UZROCI AGRESIJE
SPOLNOST I AGRESIJA
Seminarski rad
lipanj, 2005.
SADRŽAJ
1. UVOD.......................................................................................................2
2. RASPRAVA.............................................................................................3
3. ZAKLJUČAK...........................................................................................7
4. LITERATURA..........................................................................................8
1
takvo ponašanje moguće je prilagoditi situacijskim čimbenicima. Ukratko,
agresivno je ponašanje moguće mijenjati.
Nekoliko je važnih situacijskih uzroka agresije (Aronson i sur, 2002).
Neki proizlaze iz tjelesnih osjeta (tjelesna nelagoda), kao što su bol, vrućina,
vlaga, zagađen zrak i neugodni mirisi, dok drugi nastaju iz neugodnih
socijalnih događaja. Neugodan doživljaj frustracije, koja se javlja kada smo
spriječeni postići neki cilj, po nekim autorima glavni je uzrok agresije. To je
glavna postavka prije spomenute teorije frustracija-agresija. Ako promislimo i
prisjetimo se primjera iz svakodnevnog života čini se da je uistinu tako. Mislim
da će ljudi koji doživljavaju tjelesnu nelagodu, ili se nađu u neugodnoj
socijalnoj situaciji, prije reagirati agresivno, nego u odsutnosti te iste nelagode.
Naravno, u obzir se trebaju uzeti i individualne razlike, kao i druge stvari
vezane uz nelagodnu situaciju (npr blizina cilja, neočekivanost frustracije, da li
djelujemo pojedinačno ili kao dio grupe).
Kada su u pitanju spolne razlike, uvriježeno je mišljenje da su muškarci
agresivniji od žena. Maccoby i Jacklin (1974, prema Aronson i sur, 2002) su
pokazale da su dječeci agresivniji od djevojčica. Kemijska istraživanja
pokazuju da razina testosterona (muški spolni hormon) utječe na agresivnost
(više testosterona dovodi do agresivnijeg ponašanja). Ipak, istraživanja spolnih
razlika su složenija nego što se čini. Primjerice, iako studije pokazuju da su
dječaci skloniji otvorenoj agresiji, djevojčice su sklonije izražavati svoje
agresivne osjećaje skrivenije – ogovaranjem, klevetanjem ciljane osobe (Dodge
i Schwarz, 1997, prema Aronson i sur, 2002). Ja bih se pak priklonila
uvriježenom mišljenju, da su muškarci agresivniji spol. Maccoby i Jacklin
(1980) provele su meta-analizu 32 istraživanja s ovom tematikom, pri čemu su
ustanovile da su se dječaci u 24 studije pokazali agresivnijima, u 8 studija nije
bilo razlike među spolovima, dok ni u jednom istraživanju nije zabilježena viša
razina agresije kod djevojčica u odnosu na dječake.
3
