SKRIPTA ŠKOLSKA PEDAGOGIJA 2
Obrazovni sistem i njegove specifičnosti
Odrednice školskog sistema
Odgojno obrazovni sistem je obuhvatniji jer uključuje i školske sisteme.
Odgojno-obrazovni
sistem je
skup raznih stupnjeva i vrsta školske nastave (osnovne, srednje, više i visoke, opće i
specijalne) te obuhvata organizirane programe i procese obrazovanja i stručnog
osposobljavanja koji se nalaze izvan same školske nastave u užem smislu koje nazivamo
izvanškolsko obrazovanje.
Za Pastulovića
odgojno-obrazovni sistem se može definirati
kao društveno-radni sistem
kojim se nastoje postići edukacijski ciljevi.
Evropski obrazovni sistemi razlikuju školsko, postškolsko i predškolsko obrazovanje,
izvanškolsko obrazovanje, samoobrazovanje (samoučenje) i obrazovanje putem modernih
medija komunikacija i informacija.
Sistem čini kompleks elemenata koji se nalaze u uzajamnom odnosu.
Temeljne karakteristike sistema:
- relativna cjelovitost (jedinstvenost) u odnosu na okruženje u kojem djeluje i u odnosu na
druge sisteme;
- jedinstvo (mnoštva) elemenata koji čine njegovu unutarnju strukturu, odnosno elemente
strukture (kompleksnost elemenata);
- međusobna povezanost, uzajamnost i uvjetovanost elemenata sistema (posebno je izražena u
društvenih sistema i sistema živih organizama)
- dinamizam među elemntima koji imaju karakter regulacije ili samo regulacije unutarnjih
odnosa što se označava i kao dunkcionisanje sistema (funkcionalnost);
- sistem postoji u određenom okruženju pa se on mora određivati ne samo s obzirom na svoje
unutarnje već i i na vanjske determinante (veze, odnose, utjecaje, međusobna djelovanja)
- svaki se sistem može modelirati, a vjernost i preciznost modela u odnosu na ono što
predstavlja (stvarnost) zavisi od stupnja njegove proučenosti i spoznatosti;
- na određenom stupnju proučenosti sistemom se može upravljati, njegov dinamizam se može
samoregulirati; može se prognozirati (daljnji razvoj) i ostvariti željeno ponašanje sistema, a
time i ostvariti unaprijed postavljeni zadaci
Pedagoški sistemi po tipu su otvoreni, iako je dugo vremena postojala tendencija da se školski
sistemi i škola proučavaju zatvoreni.
Školski sistem
možemo odrediti
(u najširem smislu
) kao sistem koji obuhvaća sve odgojno-
obrazovne institucije od predškolskih do visokoškolskih;
U užem smislu
pod
školskim sistemom
se podrazumijeva sistem osnovnih i srednjih škola.
O sistemu školstva možemo govoriti kad postoje međusobno povezane škole (različitih
podstupnjeva i sadržajnih usmjerenja) između kojih je uspostavljen dinamičan i elastičan
odnost.
Svaki školski sistem ima svoje strukturne komponente u koje idu:
- predškolski odgoj namjenjen djeci od rođenja do polaska u školu
- školovanje namjenjeno učenicima od prvog razreda osnovne škole do završetka srednje
škole koje, s obzirom na vrstu i cilj, različito traje; i postškolsko obrazovanje koje obuhvaća
više i visoke škole, te institucije za obrazovanje odraslih
Prema
načinu upravljanja
razlikujemo (dominantno)
centralizirane
i dominantno
decentralizirane
(konfederativne) školske sisteme.
Za
centralizirani
način upravljanja karakteristično je da središnja vlast ima nadležnost nad
obrazovnom politikom u zemlji, određuje vrstu i mrežu škola, programe, satnice koje su
jedinstvene za cijeli državni teritorij, propisuje metode, imenuje nastavnike i određuje visinu
njihove plaće. Privatno školstvo u domeni je središnje vlasti jer ona određuje programe rada.
Centralizirani školski sistemi dominiraju u zemljama kontinentalne Europe.
Decentralizirani šk. sistem:
Na lokalnoj (okružnoj i regionalnoj) razini provedbu državne
politike izvršavaju upravna i pedagoška tijela. Ovakav školski sistem dominira u zemljama
anglosaksonsog kulturnog utjecaja. Vlada određuje samo opće okvire djelovanja, a
organizacija i uprava školskih institucija prepuštena je vlastima na nižim razinama:
razina središnje vlasti
na nacionalnoj razini - osigurava odgojno-obrazovne norme, određuje
nacionalnu politiku školskih zgrada itd.
razina regionalne vlasti
- osnivaju rad škola i brinu se za školske prostorije, materijalno-
tehnčku opremljenost škola..
razina školske ovlasti
- donose odluke o unutarnjoj organizaciji škole i nastave, odlučuju o
sadržaju nastave, metodama rada i slično.
Decentralizirani šk. sistemi pružaju široke mogućnosti uključivanja roditelja u rad škole tj. u
odabir najboljih programa i vrsta škole za njihovu djecu.
Temeljem
kriterija razvijenosti zemlje
u svijetu razlikujemo: školske sisteme visoko
razvijenih zemalja, sisteme zemalja u razvoju i sisteme nerazvijeni zemalja.
Školski sistemi visoko razvijenih zemalja (karakteristike)
: razgranata mreža svih tipova i
vrsta škola, veliki obuhvat populacije institucionalnim obrazovanjem, mali postotak
nepismenosti, široke mogućnosti za uključivanje u neki oblik formalnog ili neformalnog obr.,
sistem privatnih i alternatinvnih škola. Visoko razvijene zemlje nastoje imati prioritet u
obrazovanju odrnosno pronaći najbolja riješenja jer znaju da prevlast u području obrazovanja
znači i prevlast u politici, vojnoj tehnologiji, ekonomiji i drugim važnim faktorima za
uspostavljanje svjetskog poretka.
Zemlje u razvoju (karakteristike):
imaju relativno razvijenu mrežu obrazovnih institucija,
pronalaze različite mogućnosti poboljšanja školskog sistema, izražena je tendencija otvaranja
privatnih i alternativnih škola, poduzimaju akcije za što veći obuhvat djece i mladih za
formalnim oblicima obrazovanja.
Školski sistemi u nerazvijenim zemljama (karakteristike):
slaba razvijenost predškolskih
ustanova, mali obuhvat djece obaveznom školom što se odražava na veliki broj nepismenih,
male mogućnosti obrazovanja odraslih, prijevremeno napuštanje škola, malen obuhvat ženske
populacije stanovništva.
Prema
kriteriju zahtjevnosti
(kognitivnog postignuća učenika) i
selektivnosti
u svijetu
postoje
izrazito selektivni školski sistemi
(škole)
i manje selektivni
. U selektivnim
školskim sistemima (Engleska, Japan, Francuska) visoko se vrednuje postignuće i shodno
tome su strogo selektivni. U Engleskoj se vrši selekcija već u 11-toj godini života učenika
koja se zasniva na utvrđivanju QI za svakog učenika i na toj se osnovi učenici raspoređuju u
različite tipove škola.
U manje selektivnim školskim sistemima (npr Švedska) polazi se od opredjeljenja da svaki
učenik mora imati u školi mogućnost stjecanja znanja i vještina koje su najpovoljnije za
njegov razvoj i nabolja moguća osnova za zapošljavanje, za privatni život i za učešće u životu
zajednice.
Zajedničko im je da nastoje bolje organizirati službe profesionalnog informiranja i
savjetovanja uz periode opservacije radi većeg zadovoljavanja individualnih potreba
polaznika na osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj razini.
Reforme školskih sistema
S obzirom na strukturu školskog sistema može se govoriti o reformi osnovne škole (njenih
sadržaja, organizacijske forme, reformi nastave); reformi srednjoškolskog obrazovanja te
reformi višeg i visokog.
Uspješnost reforme ovisi o preciziranju cilja- što se reformom želi postići; u vezi s
postavljenim ciljnom treba razraditi strategije njene provedbe te predvidjeti pozitivne efekte i
eventualne negativne posljedice.
U osmišljavanju i provođenju reforme važne su sljedeće radnje koje ne predpostavljaju
hijerarhijski slijed već spiralnu povezanost:
- analiza realiteta (okruženja)
- promišljanje koncepata i strategija i predviđanje rezultata
- organizacija i akcija
- projekcija
- transformacija (promjena)
ALTERNATIVNE ŠKOLE
Razlog nastajanja alternativnih škola je opće nezadovoljstvo školom i njenom organizacijom
razlogom.
Za gotovo sve kasnije pokušaje reformiranja i inoviranja škole veoma je inspirativan J.J.
Rousseau koji je u Emilu analizirao mnoga specifična uputstva za odgajanje Emila, a zadatak
odgoja je onaj društvene naravi.
Nakon Rousseaua nastaje značajan broj pristalica pedagoškog naturalizma koji su osnival
različite škole.
U Njemačkoj oko 1891. god. Nastaje pokret Odgojni domovi su selu čiji je cilj bio moralni i
nacionalni odgoj.
Šumska škola je bio pokret širom Europe za izgradnju škola izvan velikih gradova (Poljski
domovi na suncu, Pumska škola na Tuškancu) kao i čitav niz zahtjeva da se škola vrati
prirodi.
Herbar koji je razvijao koncept intelektualističke škole izazvao je brojne otpore. Kreatori
novih škola nastojali su da stvore školu bez stega i prinuda, školu bez drila, a afirmirati
subjekatski položaj učenika i nastavnika. Poznate su udruge učenika i studenata (Bahanti) koji
su putovali od sveučilišta do sveučilišta i slušali odabrana predavanja prema svojim
potrebama i prema tome kako su zadovoljni ponuđenim sadržajima i predavanjima. Poznati su
još pokreti ,,Ptice selice’’ te ,,Dom slobodnog djeteta).
Alternativna škola Lava Tolstoja u Jasnoj Poljani - protivi se dril-sistemu u Evropi, zalaže se
za slobodni odgoj. Osnovni je kriterij pedagogije (i škole) za Tolstoja samo jedan-slobodan tj.
Škole u kojoj će dolaziti do izražaja ljubav prema učenicima i briga o njihovu individualnom
razvoju.
Dewey ili Djui je reformu škole i nastave shvaćao kao ekperimentalnu u svojoj osnovi;
rješavanje problema postala je osnovna metoda u učionici. Učenici su pri riješavanju
određenog problema postavljali hipotezu, a testiranje hipoteze bio je zadnji korak u učenju
otkrivanjem. Dobra komunikacija u oviru bilo kakve socijalne grupe te između socijalnih
grupa jeste odlika demokratičnog društva koje Djui predstavlja u djelu Demokacija i
obrazovanje.Djui je insistirao na liberalnom i stručnom obrazovanju u društvu.
Alternativne škole su privatne, a finansiraju ih donatori, roditelji učenika ili različite udruge.
A. S. Neill - Summerhil u Safokliju u Engleskoj 1921. Neill je svoje ideje za stvaranje ‘’škole
koja odgovara djeteteu’’ najviše crpio iz ideja Rousseaua. Odsustvo straha je najljepša stvar
koja se može dogoditi djetetu, isticao je Neill. U Summerhillu se malo insistiralo na učenju,
bilo je važnije razvoj ličnosti i karaktera učenika. Sloboda je jedan od osnovnih principa
Summerhilla jer se samo u slobodi dijete može razvijati na prirodan i dobar način.jednom u
sedmici se održavao školski sastaak gdje se odlučivalo o svemu što je bilo važno za grupni
život, uključujući i kažnjavanje, sastanci su temeljeni na demokaciji. Kritike ove škole: škola
nije povezana sa realnim životom, suprotna je s načinom života u društvu, pojedinac se mora
uskladiti sa svijetom koji ga okružuje.
U Rose Valleyu je 1929. godine osnovana elementarna škola. Zanivanje rada u školi bilo je
temeljeno na psihološkim spoznajama razvoja djeteta. Osnivači škole bili su roditelji učenika.
Sav rad su naspojali približiti obrazovnim mogućnostima koje nudi obiteljski ambijent.
Učenici i nastavnici su živjeli u ambijentu koji je potpomogao misaone procese i istraživanje
je organizirano na prirodan način. Cilj rada u ovoj školi bio je osiguravanje okruženja u
kojem dijete može upotrijebiti svoje mišiće i razum. Rad učenika nije se ocjenjivao već su
uvedeni funkcionalni izvještaji koji su sadržavali podatke o razvoju učenika.
Sa sličnom idejom povezivanja škole i društvenog okruženja osnovana je i Dječja republika u
Bemposti u Španjolskoj 1958. god. Osnivač - katolički sveštenik Jesus Silva Mendez. Rad
ove škole je pokušaj da se u okvirima postojećeg društva povežu u obrazovanju proces
socijalizacije i zajedničkog rada. Nastava je organizirana prema dobi učenika u različitom
trajanju - za mlađe učenike 2 sata, a za starije 4 sata dnevno. Učenici nisu bili obavezni
pohađati stavove religije; svakodnevno su odlazili na proizvoljni rad ili na trening.
Katolički sveštenik don Lorenzo Milani je u Barbiani u Italiji osnovao školu. Ova škola bila
je stvorena na idejama Ivana Ilića. Školu je pohađalo 26 dječaka i 3 djevojčice i svi su bili
smješteni u sveštenikovoj kući. Odabir sadržaja učenja vršen je prema interesu učenika i
praktičnoj koristi. Za svoj rad učenici nisu ocjenjivani.
Sveučilišni profesor pedagogije u Firenzi, Gastone Tassinari, koji je radio i na projektu u
Barbiani, započeo je pokret ,,Škola i kvart’’ 1968. Osnovni oblik rada jesu izvaškolske
aktivnosti koje su uključivale roditelje i učenike. Izvanškolske aktivnosti odvijale su se
krozvečernje škole, skupove u kvartul, roditeljske udruge i sl. Ovaj projekat imao je
socijalno-humanitarnu dimenziju jer je bio okrenut rješavanju životnih problema nižih slojeva
društva.
školskih ustanova ili nastavi određenog nastavnog predmeta. Pod nadzorom generalnog
inspektora sastavljaju se nastavni planovi i programi, vrši instrukcija kao i nadzor nad
školama Nedostaci ovakvog upravljanja manifestiraju se u:
- pomanjaknju jasnoća upravljačkih, praktičnih i pomoćnoh funckija
- neusklađenosti među upravljačkih tijela i brojnih službi koje se nerijetko podvostručuju i
međusobno nadmeću.
- stalan rast osoba i službi
Centralizacija u upravljanju školom posebno se negativno odražava na učenike odnosno na
njegovu uspješnost; učenik je na dnu hijerarhijske piramide i mora vratiti što je od učitelja
primio. U zemljama s ovakvim načinom upravljanja postoje tačno određeni kriteriji na
temelju kojih se procenjuje koliko je učenik dobivenog vratio na temelju čega se učenik
usmjerava u najbolju školu.
Decentralizirani način upravljanja predstavlja postojanje većeg broja samostalnih centara
odlučivanja tj. Lokalnih organa koji imaju pravnu vlast nad svojom djelatnošću. Primjer
decentraliziranog načina upravljanja susrećemo u Engleskoj. Središnja vlast određuje politiku
obrazovanja nastavnog kadra i bavi se istraživačkim djelatnostima u području obrazovanja.
Lokalne vlasti brinu se o osnivanju i razvoju škola, materijalno-tehničkoj i kadrovskoj osnovi
i razvoju školstva prema lokalnim potrebama
Mješoviti oblik upravljanja dominira u zemljama teritorijalne podjele. U upravljanju postoji
decentralizacija, a o obrazovnoj politici brine savezno minjstarsto obrazovanja.
Teorija kurikuluma: povjesni pristup
Teorija kurikuluma nastala je u Americi u prvoj povici 20 st. Ta se teorijska misao prenosi u
Europu 60. i 70. godina 20. st.
Riječ
kurikulum
potiče od
latinskog jezika
curriculum što znači tijek, slijed, kretanje do
najpovoljnijeg rezultata ili cilja, a u školskom smislu opseg znanja i vještia što se odnosilo na
7 slobodnih vještina i sedam viteških vještina.
U novom vijeku kurikulum se shvaća kao redoslijed učenja nastavnih sadržaja prema
godištima, što je poistovjećeno s pojmom nastavni plan i program.
Na razvoj kurikulumskog mišljenja utjecali su didaktičkom teorijom pedagoški klasici-
Wolfgang Ratke, Jan Amos Kornensky, Joha nn Heinrich Pestalozzi i Joha nn Friedrich
Herbart.
Kurikulum i nastavni plan i program
Nastovni plan
je školski dokument koji utvrđuje i donosi državna prosvjetna vlast. Njime se
određuje troje, koji će se nastavni predmeti i područja učiti u određenoj školi. kojim
redoslljedom (u kojem razredu) i u kojem vremenu {broj nastavnih sati tjedno ili godišnje).
Nastavni program
je školski dokument kojim se u sastavu propisanoga nastavnog plana
biraju i utvrđuju nastavni sadržaji uzimajući u obzir njihov opseg, dubinu i redoslijed
izučavanja u školi i školskoj godini. On je okvir za daljnje izvedbene i operativno
programiranje.
Definicije kurikuluma:
Tradicijski se
kurikulum definira
kao sadržaj odgoja i obrazovanja koji je određen
nastavnim planom i programom {Pastuović, 1999.)
