Smrtna kazna
Sadržaj
Uvod
str. 3
Smrtna kazna kao krivična sankcija
str. 4
Smrtna kazna je nedeljiva
str. 4
Smrtna kazna oduzima mogućnost kajanja i popravke
str. 5
Smrtna kazna je nepopravljiva i pogađa porodicu delikventa
str. 5
Smrtna kazna demorališe, izaziva sažaljenje, škodi ugledu države
str. 5
Smrtna kazna je surova, nečovečna i zasniva se na strahu
str. 6
Smrtna kazna kroz vreme
str. 6
Smrtna kazna u Srbiji i Jugoslaviji kroz istoriju do danas
str. 8
Način izvršenja smrtne kazne
str. 10
Argumenti za i protiv smrtne kazne
str. 13
Zaključak
s tr. 15
Literatura
str. 16
2
Uvod
Smrtna kazna je naziv za krivično - pravnu sankciju čije izvršenje za posledicu ima
smrt osuđenika. Jedna je od najstarijih institucija krivičnog prava, a dugo vreme je bila i
jedina kazna koju su drevna društva imala na raspolaganju. Smrtna kazna je u većini
slučajeva bila propraćena cirkuskim predstavama. Služila je za kažnjavanje krivaca, a
ujedno i za zabavu.
U raznim društvima i državama izvršava se na različite načine kao što je:
smrtonosna injekcija, struja, vešanje, giljotina, kamenovanje, itd.
Zbog nehumanog i necivilizovanog karaktera stvorili su se preduslovi za stvaranje
pokreta za ukidanje smrtne kazne, čiji su pioniri bili liberalni mislioci pod uticajem
prosvetiteljskih ideja o prirodnom pravu, koje je uključivalo i pravo na život.
Kasnije, razvojem društva u celini, došlo je do stvaranja alternativa smrtnoj kazni
kao što je doživotni zatvor. Što se statističkih podataka tiče smrtna kazna postoji u još 63
zemlje, dok je u Srbiji zakonom ukinuta od 26.02.2002. godine a promenjena je u
doživotnu kaznu zatvora od 40 godina. Iz dana u dan se događa značajan pomak u pravcu
svetskog ukinuća smrtne kazne. Pri tome najači uticaj ima EU koja zabranjuje svim svojim
članicama da imaju smrtnu kaznu, te je jedna od vodećih u svetu koja se aktivno i snažno
bori za ukidanje smrtne kazne. Na održanom Trećem svetskom kongresu protiv smrtne
kazne u Parizu, svi čelnici država su se složili da što pre treba doći do ukidanja smrtne
kazne kao moguće presude u zemljama u kojima je ona još uvek na snazi. Prvi svetski
kongres protiv smrtne kazne održan je u Strazburu i to je bilo prvi put u istoriji da se
organizovao tako veliki kongres koji se bavi samo smrtnom kaznom i rešavanjem tog
problema.
Lično sam protiv smrtne kazne jer je to varvarski način kažnjavanja koji nije
potreban, jer postoje i bolji i efikasniji načini kažnjavanja osuđenika. A i jako često se
događa da ljudi budu osuđeni na smrt a kasnije se nađu dokazi da nisu krivi za počinjen
zločin. Pa se postavlja pitanje, ima li država pravo oduzeti život ili ne?

4
3. Smrtna kazna oduzima mogućnost kajanja i popravke
Kajanje je etička suština savesti osuđenika koja mu daje mogućnost da ceni i
razlikuje, ubuduće, dobro od zla, moral od nemorala i da svoje življenje usmeri u duhu
časti i poštovanja zakona. Kajanje mora da stoji u osnovi popravke, i predstavlja moralnu
suštinu popravljanja. Sve kazne pružaju mogućnost krivcu da se pokaje i popravi. Izuzetak
je, i ovoga puta, smrtna kazna. Postoje dve vrste krivaca: oni koji se nakon izvršenja dela i
izdržane kazne poprave i pokaju i oni koji ostaju uporni protivnici bilo kakvog izmirenja sa
društvom i njegovim institucijama. Onima koji su voljni da se pokaju i poprave, smrtna
kazna oduzima šansu da to učine. Ona im ne dozvoljava da daljim časnim životom
nadoknade makar i delimično ono što su zgrešili.
4. Smrtna kazna je nepopravljiva i pogađa porodicu delikventa
Pri izricanju kazne sud često može, izreći kaznu i nevinom licu. Kada je greška već
napravljena, valja je ispraviti, međutim to kod smrtne kazne nije moguće.
Pravno i etički kazna treba da pogađa samo počinioca a ne i njegovu porodicu jer
porodica nije počinila krivično delo, pa ne treba ni da snosi negativne konsenkvence
izrečene kazne. Porodica prestunika trpi, ali ne neposredno nego posredno. Posredne
tegobe prestupnikove porodice su ponekad tolike da se mogu uporediti sa onima koje trpi i
on sam. Ponekad su čak i veće pogotovo kad se radi o dugoročnim zatvorskim kaznama
gde je konfiskovana imovina, pa porodica nema od čega da egzistira. Porodica lica nad
kojim je izvršena smrtna kazna trpi materijalne posledice duže nego kod zatvorskih ili
drugih kazni. Pored toga porodica okrivljenog i osuđenog doživljava i neku vrstu
građanske smrti, jer bivaju odbačeni od strane društva. Izloženi su preziru i progonima a
ovako ranjeni još teže podnose stalno atakovanje sredine na njihov mentalni, a nekada i
fizički integritet. Ove sankcije ostavljaju porodicu bez ugleda i javnog poverenja i ona biva
izopštena iz sredine u kojoj živi. Smrtna kazna daleko intenzivnije pogađa, kako
ekonomski tako psihološki i moralno, porodicu pogubljenog nego što to čine ostale kazne.
5. Smrtna kazna demorališe, izaziva sažaljenje, škodi ugledu države
Jedan od zahteva koji svaka kazna treba da ispunjava da bi opravdala svoj cilj, jeste
da ne demorališe onoga kome je izrečena. Ovaj zahtev ispunjavaju sve kazne sa izuzetkom
smrtne. Smrtna kazna nikada nije ni popravljala ni zastrašivala, ona samo demoralizatorski
deluje kao na osuđenika tako i na javnost, jer su se za vreme izvršenja telesnih i smrtnih
kazni dešavale nečuvene scene. Smrtna kazna osim što demorališe, ona traumatizuje, čak
šta više ona čoveka obogaljuje.
Izvršenje smrtne kazne često izaziva sažaljenje prema osuđeniku, a takođe erupciju
neljudskih instikata kako kod pojedinaca, tako i kod mase. Poznati su podaci da se kod
javnih egzekucija na kojima se skupi velika masa sveta željna spektakla, dešavale čudne
stvari. Uglavnom se dolazi da bi se iskalio bes prema osuđeniku i solidarnost sa državom
koja ga ubija. Međutim nakon egzekucije ta ista masa koja je došla puna ubilačkog naboja i
željna linča, odlazi pokunjena i nesrećna serviranim prizorom nasilne smrti. Ona sada te
iste osuđenike čiju je glavu tražila ne gleda kao kriminalce nego kao žrtve. Oni ponekad
5
postaju mučenici, nekada ih proglase svecima, a drugi pak dolaze na hodočašće kod
njihovih grobova. Za osećaj sažaljenja nije potrebna samo vizuelna impresija, dovoljno je i
samo saznanje da je kazna izvršena. Kazne se izvršavaju tajno, međutim ni tajno izvršenje
nije garancija da pogubljen osuđenik ne izaziva snažan osećaj sažaljenja i saučešća sa
njegovom sudbinom.
Smrtna kazna škodi ugledu pravnog poretka čiji je sastavni deo, kao i ugledu
države koja poseduje takvu presudu kao što je smrtna kazna. Kod neospornog fakta da
postoje sudske zablude, više škodi ugledu prava i dostojanstva države, ako jedan nevin
bude osuđen i pogubljen, nego ako je stotine krivaca izmaklo pravdi. Nakon ovakvog
pravnog incidenta, država priznaje svoj poraz, a pravo kao njen instrument svoju
nedovršenost, neefikasnost i pravnu ranjivost. Time ono prestaje biti garant zaštite prava
svojih podanika, ono postaje dželat. Kazna smrti nema opravdanje a neminovne sudske
zablude predstavljaju snažan moralni šamar državi i njenom pravosuđu.
6. Smrtna kazna je surova, nečovečna, i zasniva se na strahu
Smrtna kazna bez obzira na humanizaciju i demokratizaciju savremenih društava, i
nadalje je ostala surova i nečovečna. Mere koje preduzimaju države u pravcu
„humanizacije” njenog izvršenja, ne znače ništa. Ona ostaje ono što u suštini i jeste, jedna
surova državna presija na pojedince, koja osuđenika obesčovečava da bi ga nakon toga
ubila. Što se god preduzimalo u tom pravcu, suštinski ništa ne menja jer ona i dalje ostaje
Magna Carta državnog poriva za destrukciju i uništavanje.
Kad se govori o surovosti države misli se na bol koji ona izaziva kod osuđenika,
koji je bitan jer je intenzivan kao i duševna patnja koja prethodi izvršenju kazne a počinje
od saopštavanja presude pa traje do njene realizacije.
Smrtna kazna se zasniva na strahu jer predstavlja ceremonijalno uzimanje života
što ovom načinu umiranja daje mračnu i patološku dimenziju. To predstavlja dodatni strah
samom faktu smrti. Smrtna kazna je i sa ovog stanovišta nemoralna jer država koristi
prirodne ljudske slabosti da bi postigla određene ciljeve. Ono što karakteriše smrtnu kaznu
isto je odvaja od drugih krivičnih sankcija, u sistemu prava jeste kvalitativno drugačiji
osećaj straha. Kod smrtne kazne sve što je propisano da će se desiti, dešava se sa
apsolutnom sigurnošću i tačnošću. Zato se bolesni strah kod osuđenika na smrt ne može
uporediti sa bilo kakvom drugom emocijom slične vrste kod ostalih krivičnih sankcija.
7. Smrtna kazna kroz vreme
Smrtna kazna je krivična sankcija koja se pojavila sa nastankom države i društva i
koja je predstavljala odgovor na kriminalno ponašanje. Prošla je kroz nekoliko faza:
smrtna kazna u starom, srednjem i novom veku.
Smrtna kazna u državama starog veka bila je relativno retko zastupljena i zaprećena
u slučaju izvršenja dela protiv države i kulta, ubistava, krivokletništva, lažnih optuženja.
Kazna je izvršavana mačem ili spaljivanjem, dok je državnim velikodostojnicima bila
ostavljena „privilegija” da izvrše samoubistvo. Smrtna kazna u Egiptu, tj. Hamurabijevom
zakoniku, jednom od najstarijih sačuvanih pisanih dokumenata, bila je predviđena u preko
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti