Smrtna kazna
2
Sadržaj
Uvod
3
Smrtna kazna kao krivična sankcija
4
Djeljivost smrtne kazne
4
Smrtna kazna - mogućnost kajanja i popravke
5
Smrtna kazna-nepopravljiva i pogađa porodicu delikventa
5
Da li smrtna kazna demorališe, škodi ugledu države?
5
Smrtna kazna je nečovječna, i zasniva se na strahu
6
Smrtna kazna kroz vreme
6
Smrtna kazna kod nas kroz istoriju do danas
8
Način izvršenja smrtne kazne
10
Argumenti “za” i “protiv” smrtne kazne
14
Zaključak
16
Literatura
17

4
Smrtna kazna kao krivična sankcija
Smrtna kazna je najteža krivična sankcija, za koju se smatra da je jedna od
najstarijih institucija krivičnog prava, odnosno da je dugo vremena bila jedino sredstvo
koje su drevna ljudska društva imala na raspolaganju u svrsi očuvanja reda i zakona. Ona
ima mnoge elemente koje druge kazne nemaju pa se stoga razlikuje od ostalih. Prema
stavovima nekih naučnika, smrtna kazna ne odgovara ni jednom zahtevu nauke krivičnog
prava:
1. Ona je bez dejstva, jer je statistika pokazala, da se nije povećao broj krivičnih
dela tamo gde je ona ukinuta.
2. Ona ne zastrašava, jer nikada nije zadržala ni jednog krivca da ne izvrši delo
zbog koga je osuđen na smrt.
3. Ona nije moralna, jer proizvodi užasne scene pri izvršenju.
4. Ona nije potrebna, jer ima drugih sredstava da se spreče krivična dela.
5. Protivi se cilju popravke.
6. Nema postupnosti i proizvoljna je u primeni.
7. Nepopravljiva je.
Što se motiva tiče,
„
smrtna kazna, taj ostatak varvarskih vekova, je anahronizam,
istorija je osuđuje, porota je primenjuje, pravda i humanost je odbacuju, statističko
iskustvo pokazuje da je ona nekorisna i bez dejstva, ali povrh svega toga ona je
nepopravljiva, što je dovoljno da je ljudska pravda ne primi.”
Na taj način, smrtna kazna sa svojim atipičnostima i odsustvom analogije, sve se više
udaljava od ostalih kazni i čini kategoriju sui generis.
Djeljivost smrtne kazne
Opšti zahtjev koji treba da ispunjava svaka kazna jeste da ona bude djeljiva, tj. da
je moguće njeno stepenovanje, jer kazna je samo onda pravedna kada je moguće
objektivno odmjeriti kako bi odgovarala težini počinjenog djela i stepenu odgovornosti
počinioca. Smrtna kazna ovaj kvalitet nema.
Smrtna kazna, bez obzira što je vrsta tjelesne kazne, i bez obzira što nominalno
pripada kategoriji krivičnih sankcija, nije djeljiva zbog čega će sud, u ne malom broju
slučajeva, doći u situaciju da podjednako kazni smrću pokušaj krivičnog djela ili čak
pripremne radnje, gde se ove radnje tom kaznom štite, kao i beskrupuloznog teroristu koji
zatruje gradski vodovod i prouzrokuje smrt više hiljada nedužnih lica. Pošto trovač
gradskog vodovoda ne može biti streljan onoliko puta koliko je njegov postupak odneo
života, niti može biti umoren smrtnom kaznom sa pooštrenjima, jer je izbačena iz upotrebe,
zbog nedeljivosti smrtne kazne dolazi se u anahroničnu situaciju o istom krivično-pravnom
tretmanu obojice delinkvenata. Kod nje nema nikakve postupnosti ili prelaza izuzev ako se
prelazom ne smatra prelaz iz života u smrt. Između nje i najteže vremenske kazne postoji
ogroman kvalitativan jaz.
Subotić, M. D. Smrtna kazna, Beograd, 1908, str 24.
Subotić, M. D. op. cit. str 24.
5
Smrtna kazna - mogućnost kajanja i popravke
Kajanje je etička suština savesti osuđenika koja mu daje mogućnost da cijeni i
razlikuje, ubuduće, dobro od zla, moral od nemorala i da svoje življenje usmjeri u duhu
časti i poštovanja zakona. Kajanje mora da stoji u osnovi popravke, i predstavlja moralnu
suštinu popravljanja. Sve kazne pružaju mogućnost krivcu da se pokaje i popravi. Izuzetak
je, i ovoga puta, smrtna kazna. Postoje dve vrste krivaca: oni koji se nakon izvršenja dela i
izdržane kazne poprave i pokaju i oni koji ostaju uporni protivnici bilo kakvog izmirenja sa
društvom i njegovim institucijama. Onima koji su voljni da se pokaju i poprave, smrtna
kazna oduzima šansu da to učine. Ona im ne dozvoljava da daljim časnim životom
nadoknade makar i delimično ono što su zgriješili.
Smrtna kazna-nepopravljiva i pogađa porodicu delikventa
Pri izricanju kazne sud često može, izreći kaznu i nevinom licu. Kada je greška već
napravljena, valja je ispraviti, međutim to kod smrtne kazne nije moguće.
Pravno i etički kazna treba da pogađa samo počinioca a ne i njegovu porodicu jer
porodica nije počinila krivično delo, pa ne treba ni da snosi negativne konsenkvence
izrečene kazne. Porodica prestunika trpi, ali ne neposredno nego posredno. Posredne
tegobe prestupnikove porodice su ponekad tolike da se mogu uporediti sa onima koje trpi i
on sam. Ponekad su čak i veće pogotovo kad se radi o dugoročnim zatvorskim kaznama
gde je konfiskovana imovina, pa porodica nema od čega da egzistira. Porodica lica nad
kojim je izvršena smrtna kazna trpi materijalne posledice duže nego kod zatvorskih ili
drugih kazni. Pored toga porodica okrivljenog i osuđenog doživljava i neku vrstu
građanske smrti, jer bivaju odbačeni od strane društva. Izloženi su preziru i progonima a
ovako ranjeni još teže podnose stalno atakovanje sredine na njihov mentalni, a nekada i
fizički integritet. Ove sankcije ostavljaju porodicu bez ugleda i javnog povjerenja i ona
biva izopštena iz sredine u kojoj živi. Smrtna kazna daleko intenzivnije pogađa, kako
ekonomski tako psihološki i moralno, porodicu pogubljenog nego što to čine ostale kazne.
Da li smrtna kazna demorališe, škodi ugledu države?
Jedan od zahtjeva koji svaka kazna treba da ispunjava da bi opravdala svoj cilj,
jeste da ne demorališe onoga kome je izrečena. Ovaj zahtjev ispunjavaju sve kazne sa
izuzetkom smrtne. Smrtna kazna nikada nije ni popravljala ni zastrašivala, ona samo
demoralizatorski deluje kao na osuđenika tako i na javnost, jer su se za vrijeme izvršenja
tjelesnih i smrtnih kazni dešavale nečuvene scene. Smrtna kazna osim što demorališe, ona
traumatizuje, čak šta više ona čoveka obogaljuje.
Izvršenje smrtne kazne često izaziva sažaljenje prema osuđeniku, a takođe erupciju
neljudskih instikata kako kod pojedinaca, tako i kod mase. Poznati su podaci da se kod
javnih egzekucija na kojima se skupi velika masa sveta željna spektakla, dešavale čudne
stvari. Uglavnom se dolazi da bi se iskalio bes prema osuđeniku i solidarnost sa državom
koja ga ubija. Međutim nakon egzekucije ta ista masa koja je došla puna ubilačkog naboja i
željna linča, odlazi pokunjena i nesrećna serviranim prizorom nasilne smrti. Ona sada te
iste osuđenike čiju je glavu tražila ne gleda kao kriminalce nego kao žrtve. Oni ponekad
postaju mučenici, nekada ih proglase svecima, a drugi pak dolaze na hodočašće kod
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti