SOCIJALNA KOMUNIKACIJA I INTERAKCIJA
Komunikacije se javljaju kad znakove proizvodi neko živo biće, na koje reaguje drugo živo biće.
Znakove mogu biti različiti, a zamjenjuju ili predstavljaju neke objekte. Znakovi su draži koje
zamjenjuju objekte, pojave ili zbivanja, a koje druga osoba opaža, shvata i reaguje na njih.
POJAM I VRSTE SOCIJALNE KOMUNIKACIJE
Znakovi se dijele na prirodne i vještačke. Prirodni znaci se prirodno javljaju u životu pojedinca, kao
što su izrazi lica, govor, ljudske tvorevine... Vještačke znakove su ljudi kontruisali kako bi im služili u
komunikaciji, to su brojevi, slova, morzeovi znaci... Po
Bileru
se znakovi važni za komunikaciju
mogu razvrstati u 3 grupe s obzirom na funkciju koju imaju u komunikaciji: znakovi čija je funkcija
reprezentacija, ekspresija i apelovanje. Znakovi reprezentacije se koriste da označe pojave i stvari i
nazivaju se simboli (jezik), dok su znakovi koji imaju funkciju ekspresije ili funkciju apelovanja izraz
nekog psihičkog stanja ili neke potrebe i zovu se signali, jer se proizvode namjerno.
Komunikacija
je kontakt između 2 ili više osoba u kojima se manifestuje emitovanje i primanje
znakova (simboli i signali). Razlika između pojmova komunikacija i interakcija je što se smatra da je
komunikacija uža od interakcije, jer je komunikacija uvijek uključena u interakciju jer u interakciji
postoji i emocionalno reagovanje i interpersonalne reakcije.
U međuljudskim odnosima se razlikuju verbalna i neverbalna komunikacija. Također postoje i
posredna komunikacija (ostvaruje se posredstvom sredstava obraćanja), masovna komunikacija
(komunicira se s većim brojem ljudi), jednosmjerna komunikacija (jedan pojedinac se obraća
drugome, a drugi nema priliku da se ispolji), uzajamna komunikacija (u njoj dolazi do povratnog
dejstva i različitih međusobnih interakcija).
Verbalna komunikacija
je zasnovana na riječima koje mogu biti rečene ili napisane. To je najčešći
oblik komunikacije, karakterističan za čovjeka.
Neverbalna komunikacija
se zasniva na pokretima i
drugim gestovima koji prate verbalnu komunikaciju. Ispoljava se u različitom naglašavanju pojedinih
glasova pri govoru, tempu govora, a ne na sadržaju izgovorenih riječi. Bez nje bi verbalna
komunikacija bila siromašna i nepotpuna. Pomoću neverbalne komunikacije se pružaju informacije o
tome da li druga osoba prati i s kakvom pažnjom, ono što sagovornik objašnjava; obezbjeđuje
sinhronizaciju komunikacije jer se gestovima ispoljava očekivanje ili nestrpljenje i najava uzimanja
riječi; ispoljavanje sličnosti ili razlika u stavovima osoba koje komuniciraju; pruža se povratna
informacija na dato saopštenje itd. Fizička privlačnost je jedan od faktora značajnih za komunikaciju,
pa čak i ljubavi. Poznato je da od fizičkog izgleda pojedinca zavisi izbor saradnika i stepen njegove
poželjnosti u radu i različitim drugim situacijama.
OBLICI I KARAKTERISTIKE PSIHOSOCIJALNE INTERAKCIJE
Društvena sredina u kojoj pojedinac živi utiče na formiranje i ponašanje pojedinca. Pojedinci svojim
ponašanjem djeluju na druge pojedince, grupe, organizacije i društvene sisteme. Tako dolazi do
međusobnih uticaja na neposredno ponašanje. Ovi uticaji mogu biti direktni ili indirektni.
Imitacija
je oblik psihosocijalne interakcije pod kojim se podrazumijeva pojava kad jedan
pojedinac reaguje na isti ili sličan način kako je to učinio pojedinac prije njega. Ona pretpostavlja
postojanje 2 osobe modela i sljedbenika. Model je pojedinac koji služi za oponašanje i kojeg
imitiraju, a sljedbenik je pojedinac koji oponaša. Postoje namjerna i nenamjerna imitacija.
Nenamjerna imitacija
se odvija na nesvjesnom nivou, a zasnovana je na bezuslovnim i uslovnim
refleksima. Specifičan vid nenamjerne imitacije je „zarazno zijevanje“ koje se javlja kod pojedinaca
kad vide da neko u društvu zijava.
Namjerna imitacija
je imitacija u kojoj pojedinac namjerno
oponaša nekoga, trudeći se da bude što vjerniji u oblačenju, šminkanju, govoru, gestovima ili
ponašanju osobe koju oponaša. Osim njih postoji i
pseudoimitacija
. U nekim situacijama izgleda da
ljudi djeluju pod uticajem imitacije iako to ponašanje nema nikakve veze s imitacijom.
Identifikacija
kao oblik psihosocijalne interakcije može biti najvažnija komponenta socijalne
interakcije jer je u pravilu
podsvjesna
, tj. individua ni sebi ni drugima ne priznaje da se na takav način
brani od svojih teškoća i osjećaja inferiornosti ili tako reaguje zato što se nalazi u kriznoj situaciji koju
ne može riješiti na uobičajene načine. Postoji i
svjesna identifikacija
kojom se pojedinci namjerno i
svjesno identifikuju s drugim pojedincima ili grupama, jer osjećaju da oni imaju ciljeve koji se
poklapaju s njihovim. Također postoji i
emocionalna identifikacija (empatija
), čija je osnovna
karakteristika mogućnost pojedinca da saosjeća u emocionalnoj situaciji drugog pojedinca.
Sugestiju
je ponekad teško razlikovati od imitacije ili identifikacije. I kod nje postoje 2 osobe
ona koja sugeriše i ona koja prima sugestije. To je proces komunikacije koji dovodi do prihvatanja
određenog sadržaja kod jednog pojedinca, iako ne postoji nikakav logičan, očigledan, a često ni
opravdan osnov za prihvatanje.
Simpatija i antipatija
su oblici psihosocijalne interakcije koji doprinose lakšem shvatanju
pojedinih postupaka ljudi koji su zasnovani na emocijama. Simpatija predstavlja emocionalnu
privrženost pojedincu ili socijalnoj grupi, pa čak i određenom sistemu ili ideologiji koja može postati
osnova za neke odgovarajuće akcije. Uloge grupa simpatija i antipatija: biramo sebi prijatelje,
procjenjujemo potupke i djelovanje drugih, zauzimamo stavove i podešavamo vlastitu aktivnost,
djelovanje pojedinca pod uticajem simpatije i antipatije u svakodnevnom životu može biti nezgodno
jer su to iracionalni elementi ponašanja i nisu pod direktnom kontrolom svijesti.
Socijalni pritisak
je poseban element klime koja vlada u određenoj grupi ili socijalnoj
zajednici i koja dovodi do toga da pojedinci ili članovi grupe doživljavaju neprijatnosti i osjećaju
opasnost ako se ne pridržavaju ili ne pokoravaju usvojenim normama i pravilima grupe. Za ostvarenje
socijalnog pritiska primjenjuju se sredstva uvjeravanja i sredstva prisile.
Sredstva uvjeravanja
su
sredstva koja ne sadrže elemente prisile, a koja mogu uticati na ponašanje ljudi i podsticati ih na
aktivnosti koje su korisne za grupu. Neka od njih su: molbe, savjeti, preporuke, nagrade i sl.
Sredstva
prisile
su ona sredstva kojima se socijalni pritisak jasno oblikuje, bez obzira da li je po svom
emotivnom izrazu pozitivan ili negativan. Za njegovo ostvarivanje se koriste obećanja, prijetnje i
kazne.
Facilitacija i inhibicija
su oblici psihosocijalne interakcije koji pozitivno ili negativno utiču
na aktivnost pojedinaca ili grupa. Prisustvo drugih za vrijeme obavljanja aktivnosti može olakšavati i
poboljšavati, ali i kočiti i otežavati ostvarivanje dobrih rezultata i uspjeha.
Facilitacija
je oblik
psihosocijalne interakcije kad prisustvo drugih izaziva olakšanje i poboljšava aktivnost pojedinca, a
inhibicija
je oblik interakcije kad prisustvo drugih izaziva kočenje i pogoršavanje u realizaciji
aktivnosti.
MEĐULJUDSKA PRIVLAČNOST
Međuljudska privlačnost je sklonost ili predispozicija vrednovanja druge osobe u pozitivan način. Ova
definicija znači da postoje implikacije na to što osoba misli, kako se osjeća i ponaša prema nekome ko
je privlači, ali ona ne pruža nikakvu oznaku raspona vaza u koje se ljudi upuštaju, niti obuhvata
raspon intenziteta osjećaja koje ljudi imaju prema drugima. Levinger smatra da odnos između 2 ljudi
prolazi kroz 4 razine. Na 1. razini ne postoji kontakt između njih, oni čak i ne znaju jedno za drugo.
Na 2. razini oni postaju svjesni jedno drugog; to se događa prije bilo kakve interakcije. To je vrlo
važno jer faktori poput fizičke privlačnosti, percipirane sličnosti stavova isl. određuju hoće li doći do
interakcije i stvaranja veze. Ako svaka osoba osjeća da su okolnosti dobre, one napreduju na 3. razinu,
razinu površnog kontakta. Ovdje svaka osoba saznaje nešto o drugoj u terminima takvih stvari kao što
su sviđanje i nesviđanje, uvjerenja, vrijednosti itd. 4. razina, uzajamnost, tiče se razvoja veza. Levin to
opisuje kao kontinuum koji se proteže od poznanstva (manje preklapanje) do duboke i trajne ljubavi
(potpuno jedinstvo). Izravni pristup najbolje psikazuje Byrneova skala međuljudskih presuda. Ta skala
mjeri kako jedna osoba vidi drugu u terminima inteligencije, općeg znanja, trenutnih aktivnosti i 3
mjere privlačnosti. Te 3 mjere privlačnosti su:
a) lični osjećaji sviđanja i nesviđanja, b) osjećaj o radu s drugom osobom, c) romantična privlačnost.
Što je viši rezultat na skalama koje mjere međuljudsku privlačnost, veća je privlačnost druge osobe.
Nenametljive (neizravne) mjere pružaju koristan dodatak izravnom pristupu ili ga mogu zamijeniti
kad je nepraktično primjeniti takav upitnik. Količina kontakta očima u koju se 2 ljudi upušta, količina
dodira i međuljudske udaljenosti su često dobre smjernice za to sviđaju li se dvije osobe jedna drugoj
ili ne.
POTREBA ZA DRUGIM LJUDIMA
Potpuna izolacija
- Najizrazitiji i najbolniji oblik izolacije je kad se pojedinac izolira ne samo
od drugih ljudi, već i od svojih senzornih podražaja. Bexton i sur. Su okupili ispitanike i platili im da
ne rade ništa koliko god dugo mogu. Ispitanici su razdvojeni u zasebne udobne prostorije i ukinuti su
im svi senzorni podrazaji (nisu mogli vidjeti, čuti, ni dodirivati), ostavljeni su nasamo dok nisu tražili
da ih se iz tih uvjeta vrati u normalan svijet. Učinci potpune izolacije su bili dramatični – uključujući
psihoze, halucinacije, dezorijentacije i konfuzne misli. Oni koji su najduže izdržali su sami sebi
postavljali mentalne zadatke poput igranja šaha u mislima. Ljudi su slabo pripremljeni za takvu
izolaciju jer se ljudski nervni sistem razvio tako da reaguje na promjene u okolinil. Uskraćivanje
rezultata rezultira tim da nervni sistem stvara podražaje u obliku halucinacija.
Socijalna izolacija
- 3 trenda karakterišu socijalnu izolaciju:
1. Prva reakcija većine ljudi je da je odvojenost od drugih nepodnošljiva. Ova bol se smanjuje i
često je prati povlačenje, opći osjećaj potištenosti i u ekstremnim slučajevima shizofrene reakcije.
2. Mislima ljudi i dok su budni i dok spavaju dominiraju drugi ljudi: oni misle, sanjaju i haluciniraju
o dtugim ljudima.
3. Razlike u sposobnosti savladavanja izolacije manje su povezane s razlikama u ličnosti, a više s
mjerom u kojoj su ljudi sposobni sami sebi postaviti ciljeve, organizovati život itd. Ljudi koji su u
tome uspješni, manje pate i manje je vjerovatno da će postati apatični.
Strah i afilijacija
- Schachter je pokazao da su ljudi kod kojih je izazvan strah preferirali
nazočnost drugih ljudi više nego da budu sami. On je ispitanicima u eksperimentu rekao da se taj
eksperiment tiče ispitivanja učinka elektrošokova. Polovica je svrstana u situaciju velikog straha, a
druga polovica u situaciju malog straha. Zatim je procjenio želju ispitanika za afilijacijom s drugim
ljudima. Većina ispitanika u situaciji velikog straha su preferirali čekanje s drugima, što nije slučaj s
ispitanicima u situaciji malog straha. Schachter je pretpostavio da strah uzrokuje afilijaciju kod ljudi
zbog 2 razloga: drugi ljudi izravno djeluju na smanjenje straha pružajući utjehu i smirivanje; pružaju
sredstvo kojim se može vrednosvati samog sebe i šta je prikladno osjećati i raditi u toj situaciji.
STVARANJE VEZA
Važni fakatori koji određuju s kim ćemo stvoriti vezu su fizička privlačnost, blizina, uzajamnost
sviđanja i sličnost stavova ili ličnosti.
Fizička privlačnost
– Fizički izgled osobe ima sažan uticaj na međuljudsku privlačnost.
Pretpostavlja se da ljudi stvaraju veze, posebno intimne, s ljudima sličnim po fizičkoj privlačnosti.
Ovo se zove pretpostavka o podjednakoj privlačnosti; znači da vrlo privlačni ljudi teže stvaranju veza
jedni s drugima, kao i umjereno privlačni, neprivlačni i ružni ljudi. To je primjer teorije pravednosti
koja kaže da ljudi dobiju ono što misle da zaslužuju u životu. Po ovoj teoriji da bi se veza stvorila i
trajala, svaka osoba mora drugoj pružiti dovoljno koristi da bi bilo vrijedno ostati zajedno.
Blizina
– Istraživanja pokazuju da stvaramo veze s ljudim koji su nam prostorno vrlo blizu i da
se jače veze stvaraju s onima koji žive blizu nas ili s nama rade, pohađaju školu ili fakultet. Blizina
moze biti stvarna fizička udaljenost koja postoji između 2 ljudi i funkcionalna udaljenost između 2
ljudi. Funkcionalna udaljenost je važnijaza stvaranje veza jer možemo nekome biti fizički blizu, a ipak
funkcionalno daleko.
Uzajamnost
– Do uzajmanosti dolazi: a) prvo otkrijemo da se nekome sviđamo, a zatim
uzvraćamo to sviđanje; ili b) sviđa nam se druga osoba, a zatim pretpostavimi, ispravno ili pogrešno,
da se i mi sviđamo toj osobi.
Sličnost
– Postoje 2 vrste sličnosti – sličnosti stavova i ličnosti. Sličnost stavova kao faktor
uticaja na međuljudsku privlačnost može poprimiti 2 oblika: možemo se vidjeti sličnijima onima koji
nam se sviđaju više od stvarne ličnosti; ili težimo tome da nam se sviđaju oni koje percipiramo kao
nama slične. Sličnost stavova između 2 osobe se povećava kako se povećava stepen privlačnosti.
Vjerovatnije će nam se sviđati oni koji dijele naše stavove o važnim, a ne o trivijalnim stvarima.
Novak i Lerner su pokazali da iako su ljudi preferirali interakciju s ljudima portretima sličnim sebi,
promjenili su svoje mišljenje nakon što su čuli da osoba dugo pati od emocionalnih poremećaja.
Reader i English su našli veći stepen sličnosti u ličnosti kod prijatelja nego kod stranaca. Cattell i
Nesselrode kažu da je vjerovatnije da će stabilni brakovi iskazivati sličnost ličnosti partnera, nego
nestabilni.
intimnosti. Teorija socijalne pentracije kaže da kako veza postaje intimnija, tako je označavaju
otkrivanja eće dubine i veće širine. Teorija se zove socijalna pentracija jer bliže veze pentriraju sve
dublje i dublje u privatni, socijalni i mentalni živor vlastitog ja.
INTIMNE VEZE
Sviđanje i prijateljska ljubav predstavljaju 2 ekstrema jednog kontinuuma. Sviđanje je osjećaj koji
imamo prema poznanivima. Prijateljska ljubav je osjećaj koji imamo prema onima čiji su životi vrlo
isprepleteni s našima. Prijateljska ljubav se odnosi na bliske prijatelje i bračne partnere. Strastvena ili
romantična ljubav je snažno emocionalno stanje koje se ne doživi često. To je stanje intenzivne
zaokupljenosti drugim. Ponekad su ljubavnici oni koji žude za svojim partnerima i za potpunim
ispunjenje. Ponekad su ljubavnici oni koji su u ekstazi jer su konačno stekli ljubav partnera i potpuno
ispunjenje. Stanje intenzivnog fiziološkog uzbuđenja. Ova vrsta ljubavi je kvalitativno različita od
prijateljske ljubavi jer uključuje i snažan fiziološki učinak i dominaciju jedne osobe mislima druge.
Prijateljska ljubav
– Dvije si teorije prijateljske ljubavi: teorija komplementarnih potreba i
teorija pravednosti. Kod
teorije komplementarnih potreba
osnovna ideja je da ljudi biraju partnera s
kojim će proživjeti cijeli svoj život kad ličnost tog partnera nadopunjuje ili komplementira njihovu
ličnost. Postoje 2 načela: ljudi vole i privlače ih oni koji najviše zadovoljavaju njihove potrebe; ljudi
preferiraju one čije potrebe nadopunjuju njihove više od onih čije potrebe su iste njihovim. 2 su načina
na koje neko drugi može nadopuniti potrebe neke osobe: razlika između potreba 2 ljudi može biti tek
razlika u stepenu potrebe; razlika u potrebama između 2 ljudi može biti istovrsna. Osnovna ideja
teorije pravednosti
je da su ljudi sebični i da djeluju tako da dobiju maksimum nagrade od drugoga uz
najmanju štetu za sebe. Pravedna i stabilna veza je ona u kojoj osoba osjeća da od drugoga dobija ono
što zaslužuje. Nepravedna veza je ona u kojoj jedan partner osjeća da od drugoga dobiva manje nego
što zaslužuje. Čini se da izbori partnera predstavljaju istančan kompromis između naše želje da
zgrabimo idealnog partnera i shvatanja da se na kraju moramo zadovoljiti onim što dobijemo.
Romantična ljubav
– Teorije romantične ljubavi su teorije Freuda i Maslowa.
Freud
je opisao
2 vrste ljubavi, što se temelji na njegovom stajalištu da svaka osoba ima 2 objekta ljubavi: samu sebe i
osobu koja se brinula za nju kad je bila mala. Ovo drugo rezultira tim da osoba traži zamjensku majku
u koju će se zaljubiti kad odraste – Freud to zove ovisna ljubav, i češće je prisutna kod muškaraca.
Prvo rezultira time da osoba traži sebe u drugima: voli drugog jer je taj drugi sličan tome kakva bi ta
osoba željela biti – Freud to zove narcistična ljubav i češće je prisutna kod žena.
Maslow
je
pretpostavio da postoje 2 vrste ljubavi
O
ljubav (ljubav iz oskudice) i
S
ljubav (stvarna ljubav).
O
ljubav postoji kad neka osoba voli drugu jer druga osoba zadovoljava njene potrebe nastale zato što
nečim oskudjeva. Ona je negativna i ne treba je smatrati pravom ljubavlju.
S
ljubav postoji kad osoba
voli drugu zato šro je druga osoba takva kakva je. Maslow tvrdi da nije vjerovatno da će ljudi koji su
nezadovoljni sobom ili nisu ispunili vlastite potrebe doživjeti
S
ljubav, ali je vjerovatno da će voljeti
drugu osobu zbog toga šta im ta osoba pruža. Dvokomponentni model ljubavi kaže da su potrebne i
misli koje se tiču percepcije socijalne situacije i osjećaji (fiziološko uzbuđenje) da bi se objasnila
ljubav.
