297

PEDAGOGIJSKA istraživanja, 8 (2), 297 – 309 (2011)

UDK 37.01

Prihvaćen 12. listopada 2011.

Socijalna konstrukcija roditeljstva – implikacije za

obiteljsku pedagogiju

Barbara Kuševi

Filozofski fakultet Sveu

ilišta u Zagrebu

Odsjek za pedagogiju

Sažetak

U radu se roditeljstvo promatra kao socijalna konstrukcija, a ne kao biološka zadanost ili apsolutni odraz
stvarnosti. Unutar teorijskog okvira socijalnog konstruktivizma na samome se početku nastoji dekonstruirati
društvena uvjetovanost značenja pojma

roditelj,

nakon čega se problematizira uvriježeno shvaćanje majčin-

stva kao važnijeg pola roditeljstva. U nastavku rada se kao elementarni procesi socijalne konstrukcije rodi-
teljstva razmatraju norme o optimalnom broju, spolu i dobi roditelja, a završni dio donosi kritička promi-
šljanja o implikacijama koje shvaćanje roditeljstva kao socijalne konstrukcije ima za obiteljsku pedagogiju.

Ključne riječi:

roditeljstvo, obitelj, socijalni konstruktivizam, obiteljska pedagogija.

Uvod

Tijekom ljudske povijesti dominantno je, odnosno
gotovo jedino legitimno shvaćanje roditeljstva, bilo
ono u kojem se roditeljstvo percipira kao nešto

pri-

rodno, intuitivno, samorazumljivo, spontano

Bogom

dano.

Iako su različite društvene, medicinske i pravne

intervencije u roditeljstvo (zabrana tjelesnoga kažnja-
vanja ili različite tehnike medicinski potpomognute
oplodnje, da se spomenu samo neki oblici intervenci-
ja) svakako smanjile naglasak na prirodnost i sponta-
nost roditeljske uloge, i dalje postoje određeni aspek-
ti roditeljstva koji se predstavljaju kao posve

prirodni,

odnosno

biološki uvjetovani.

Tako se, primjerice, neri-

jetko ističe da je prirodno imati djecu u dvadesetima,
da je prirodno da dijete ima oca i majku, ili da je pri-
rodno željeti imati djecu, no pomnije razmatranje tih
tvrdnji ne samo da ne upućuje na valjanu argumen-
taciju zbog čega je to doista prirodno, nego čak i ma-
skira ulogu koju društvo sa svojim različitim diskur-
sima i mehanizmima u konstrukciji te „prirodnosti“
ima. Stoga će se u ovom radu suvremeno roditeljstvo
promatrati kao socijalna konstrukcija. U prvom di-

jelu predstavit će se teorijski okvir socijalnoga kon-
struktivizma, opsežnije razmotriti društvena uvjeto-
vanost značenja pojma

roditelj

i uvriježeno shvaćanje

majčinstva kao važnijeg pola roditeljstva, nakon čega
će uslijediti problematiziranje socijalne konstrukcije
roditeljstva u domeni

dobi, spola

broja roditelja.

su aspekti tek neke od dimenzija roditeljstva koje se
mogu promatrati kao rezultat društvenih konstruk-
cija, a izdvojeni su zbog svojih relevantnosti za naš
kulturni kontekst i sadašnji vremenski trenutak. To,
međutim, ne znači da se osim spomenutih nemaju
na umu i drugi mogući mehanizmi konstrukcije ro-
diteljstva, kao što su različita poimanja odgojnih vri-
jednosti u različitim kulturama, posebnosti roditelj-
stva s obzirom na različite socioekonomske slojeve ili
osobito društvena konstrukcija prihvatljivosti određe-
nih odgojnih postupaka roditelja. Kako namjera ovog
rada nije da bude iscrpan i potpun, već da posluži kao
poticaj za dalja promišljanja problematike, potonji će
aspekti ostati izvan okvira razmatranja.

Jednako tako, rad ne problematizira različite kri-

tike sociokonstruktivističkog pristupa kao isključi-
vog i jednostranog pogleda na društvenu zbilju, koji u

298

B. Kuševi

: Socijalna konstrukcija roditeljstva – implikacije za obiteljsku pedagogiju

PEDAGOGIJSKA istraživanja, 8 (2), 297 – 309 (2011)

objašnjavanju problematike roditeljstva ne uvažava u
dovoljnoj mjeri međudjelovanje bioloških i okolinskih
činitelja te suviše apostrofi ra različite društvene me-
hanizme kojima se određeni članovi društva markira-
ju kao čudni i neprilagođeni ili se čak stavljaju izvan
zakona. Autorica ovog rada tu kritiku sociokonstruk-
tivističkoga pogleda na roditeljstvo smatra zasebnom
temom koja bi narušila teorijsku perspektivu samog
rada te ju stoga ostavlja izvan svojih razmatranja, ima-
jući na umu potencijalnu opasnost da se ta razmatra-
nja također shvate jednostranima.

Na kraju ovog uvoda potrebno je naglasiti kako

socijalna konstrukcija stvarnosti nije tema kojom se
pedagogija dosad bavila. Međutim, u domeni rodi-
teljstva ona je za pedagogiju značajna iz barem dva
razloga. Prvi je činjenica da mehanizmi socijalne
konstrukcije roditeljstva duboko utječu na dinami-
ku odnosa unutar obitelji, na odnos članova društva
prema članovima obitelji, kao i na društvenu podrš-
ku koju u odgojnim nastojanjima obitelji

dobivaju

od društva, što sve mogu biti iznimno značajni či-
nitelji u ostvarenju kvalitetnoga obiteljskog odgo-
ja. Drugi je – važnost promatranja roditeljstva kao
socijalne konstrukcije, a nalazi se unutar pedagogi-
je kao znanosti. Naime, uočavanje i razumijevanje
mehanizama socijalne konstrukcije roditeljstva za-
htijeva i određene pomake u grani obiteljske peda-
gogije, kako na sadržajnoj, tako i na metodologijskoj
razini. Te implikacije za obiteljsku pedagogiju raz-
matraju se u zaključnome dijelu rada.

Socijalni konstruktivizam – novi

pogled na društvenu zbilju

Teorija socijalnoga konstruktivizma inicijalno se
razvila kao alternativa strukturalnofunkcionalnom
shvaćanju socijalnih problema, pristupu koji je sma-
trao da socijalni uvjeti postoje neovisno o osobama
koje ih interpretiraju (Miller i Holstein, 2006). Me-
đutim, njegove začetke moguće je pronaći već u pro-
svjetiteljstvu, u kojem je potraga za istinom predstav-
ljala snažan kontrast srednjovjekovnom razdoblju i
njegovu dogmatskom nepropitivanju istine (Burr,
2003). Iako je moguće izdvojiti mnoga imena koja su
pridonijela oblikovanju socijalnoga konstruktivizma
kao cjelovitog pristupa (Vico, Husserl, Schütz, He-
idegger, Gadamer, Habermas, Vigotsky, Mead, Wi-

ttgenstein, Bateson, Garfi nkel, Goff man, Giddens,
Foucault i dr., prema Lock i Strong, 2010), općeni-
to je prihvaćeno da je pojam u akademsku raspra-
vu uveden šezdesetih godina prošloga stoljeća ra-
dom Bergera i Luckmanna (Hibberd, 2005). Oni su
u knjizi

e Social Construction of Reality

(Berger i

Luckmann, 1966) pažnju usmjerili na procese pre-
ma kojima je bilo koje „znanje“ u ljudskome druš-
tvu postalo socijalno ustanovljeno kao „stvarnost“.
Drugim riječima, usmjerili su se na analizu socijal-
ne konstrukcije realnosti, pri čemu je središnje pi-
tanje bilo usmjereno na to kako subjektivna znače-
nja postaju objektivne činjenice.

Iako danas ne postoji samo jedna „struja“ soci-

jalnoga konstruktivizma, već nekoliko njih, postoje
ideje koje ih povezuju. Kao jednu od tih ideja Lock
i Strong (2010) ističu interes za značenje i razumi-
jevanje koji su začeti u socijalnim interakcijama i
zajedničkim konsenzusom oko značenja simbolič-
kih formi. Konstruktivizam problematizira „očito“,
„stvarno“ i „razumljivo samo po sebi“, te „dovodi u
pitanje stajalište da je konvencionalno znanje teme-
ljeno na nepristranim opažanjima i da možemo lako
razlikovati subjekt od objekta, percipirano i stvarno“
(Ajduković, 2008, 397). Tako on, na primjer, propi-
tuje postoji li prirodna distinkcija između muškarca
i žene koja dopušta dihotomiju po spolu. Iako očite
razlike u konstituciji muškaraca i žena postoje, mo-
gućnosti moderne kirurgije otvaraju prostor i za pre-
ispitivanje tih podjela – socijalni konstruktivizam
smatra da bismo po istoj osnovi (razlike u konstitu-
ciji) ljude mogli dijeliti na visoke i niske (Burr, 2003).

S navedenim je usko povezana sljedeća značajka

zajednička svim konstruktivističkim promišljanjima,
koju navode Lock i Strong (2010), a to je problema-
tičan odnos socijalnoga konstruktivizma s esencijal-
nim karakteristikama svih ljudi. Naime, konstrukti-
visti su antiesencijalisti, te pretpostavljaju da je ono
što smatramo samoočiglednim vrstama (primjerice

čovjek, žena, biće, istina

) zapravo proizvod kompli-

ciranih diskurzivnih praksi (Gojkov, 2007). Iz toga
proizlazi problematičan odnos s realizmom i često
shvaćanje socijalnog konstruktivizma relativističkim.
Naime, dok realizam smatra da vanjski svijet postoji
neovisno o našim reprezentacijama putem percepcije,
jezika ili slike (čak i ako te reprezentacije nisu uvijek
najtočnije), relativizam smatra da je takva stvarnost

300

B. Kuševi

: Socijalna konstrukcija roditeljstva – implikacije za obiteljsku pedagogiju

PEDAGOGIJSKA istraživanja, 8 (2), 297 – 309 (2011)

za vrijeme trajanja braka ili 300 dana nakon njegova
prestanka. Zakon sadrži posebne odredbe o majčin-
stvu i očinstvu djeteta začetog uz medicinsku pomoć,
no te se odredbe odnose na proceduru

osporavanja

majčinstva ili očinstva i ne dopunjuju prvotno odre-
đenje pojmova. Naravno, zakon dopušta posvojenje,

poseban

oblik obiteljsko-pravnog zbrinjavanja i zašti-

te djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Međutim,
činjenica da se u obiteljskome zakonu kao majka

navodi žena koja ga je rodila

ili usvojila

upućuje na

to da u našoj zemlji za određivanje roditeljstva ključ-
nu ulogu ima biološka veza između roditelja i djece
(preuzeto iz Maleš i Kušević, 2011).

Važnost navedenog jezičnog aspekta nikako ne bi

trebalo umanjivati. Kao što, na primjer, uvriježenost
izraza

medicinska sestra

predeterminira spol osobe

koja se bavi tim poslom i na taj način pridonosi da-
ljem perpetuiranju feminiziranosti spomenutog po-
ziva, tako i etimološka veza pojma roditeljstva s

rađa-

njem,

biološkim činom, koji s preuzimanjem potpune

brige za razvoj novog bića ima malo ili nimalo veze,
potencira prirodne, biološke, genetske činitelje i ne-
gira činjenicu da je

roditeljstvo

socijalni čin.

U engleskom jeziku se u težnji da se ta biološka

veza manje naglašava prednost sve više daje glagol-
skom obliku

parenting,

koji veći naglasak stavlja na

radnje

roditelja, odnosno aktivnosti skrbi, kontrole i

poticanja razvoja djeteta (Hoghughi, 2004), a manji na
biološke veze između roditelja i djeteta. Hrvatski jezik
sličan uvriježen pojam zasad nema, mada bi njegov
pandan mogao biti „roditeljevanje“. Iako bi to bio po-
jam neusklađen s tradicijom hrvatskoga standardnog
jezika, njegova bi uporaba, barem u stručnim krugovi-
ma, mogla pridonijeti dekonstrukciji i demistifi kaciji
prirodnosti roditeljstva, koja suviše maskira činjenicu
da je dobar roditelj nešto što se ne postaje rađanjem
djeteta, već upravo

dobrim „roditeljevanjem“.

Pomak

u tom smjeru čini inovativno korištenje riječi

rodite-

ljevati

u najnovijem UNICEF-ovu priručniku

Knji-

žica za roditelje

(2011), u kojem se kao jedno od po-

glavlja nalazi

Uvodna riječ roditeljima o roditeljevanju

Socijalna konstrukcija maj

instva

Nakon osnovne semantičke i etimološke raščlambe
pojma roditeljstva dolazimo do činjenice da taj po-
jam hiperonimski obuhvaća sebi dva subordinirana
pojma –

majčinstvo

očinstvo,

pri čemu redoslijed

njihova navođenja nije slučajan. Povijesno gledano,
roditeljstvo je uvijek bilo glavna briga i posao maj-
ke. Prema tradicijskom modelu obiteljskih uloga,
majka je skrbila za djecu i kućanstvo, a otac je za-
rađivao sredstva za život. Rječnikom strukturalno-
funkcionalne teorije, majčina je uloga bila ekspre-
sivna, a očeva instrumentalna. Za takav je poredak
Parsons vidio biološko objašnjenje – žene su stvo-
rene za rađanje i prirodno je da skrbe o djeci, dok
muškarci, slobodni od rađanja i dojenja, prirodno
trebaju skrbiti za hranu, putovati ili ratovati (Garrett,
2009). Dakle, takva je podjela uloga

prirodna.

Pri-

tom je strukturalno-funkcionalni pristup samo je-
dan tip obitelji, nuklearnu obitelj (već i tada nika-
ko jedini tip), defi nirao kao normalnu obitelj (Boss
i Th

orne, 1989, prema Baca Zinn, 2000).

Međutim, u skladu sa svojim temeljnim postav-

kama, socijalni konstruktivizam odbija pretpostav-
ku da su majčinska praksa i značenje majčinstva na
bilo koji način prirodni, biološki, esencijalni i nei-
zbježni (Sardadvar, 2010). Umjesto toga, implicira
da su percepcija i iskustvo majčinstva u društvu re-
zultat socijalne konstrukcije, nešto što članovi druš-
tva čine kroz svakodnevne interakcije, diskurse i
socijalnu praksu, a ne nešto utemeljeno na objek-
tivnim promatranjima svijeta. U prilog toj tezi idu
različita istraživanja provedena u drugim kultura-
ma. Tako su Whiting i Edwards (1988, prema Am-
bert, 1994) pronašli društva u kojima majke iniciraju
vrlo malo skrbnog ponašanja, što ih je navelo na su-
gestiju da se postojeći stereotipi o prirodi majčinske
uloge revidiraju. Ista se autorica poziva i na praksu
multiplog roditeljstva, koja se javlja u brojnim agrar-
nim i sakupljačkim društvima u kojima skrb i nad-
zor nad djecom dijeli nekoliko žena unutar manje
zajednice, u kojima su svi članovi zajednice odgo-
vorni za djetetov razvoj ili su čak braća glavni izvor
skrbi i psihološke podrške (Le Vine i Le Vine, 1981;
Olson, 1981; Weisner i Gallimore, 1977; sve prema
Ambert, 1994). Ono što je za ovu problematiku za-
nimljivo jest činjenica da takvo roditeljstvo posta-
je problematično i „disfunkcionalno“ kad pojedinci
dosele u neku od zemalja koja roditeljstvo percipi-
ra kao glavnu dužnost i odgovornost jedne osobe,
uglavnom biološke majke. Ne čudi što pod takvim
utjecajem nezapadnjačke forme roditeljstva sve više
nestaju (Ambert, 1994).