PORTAL ZA PRAVNIKE I STUDENTE PRAVA U BIH

SOCIJALNO PRAVO

SKRIPTA

WWW.BH-PRAVNICI.COM

[email protected]

WWW.BH-PRAVNICI.COM

S O C I J A L N O P R A V O

POJAM I PREDMET SOCIJALNOG PRAVA

Socijalno pravo

, kao naučna i nastavno-pedagoška disciplina se još uvijek izučava u sklopu

Radnog  prava.  Socijalno  pravo  je  skup  pravnih  pravila  kojima  se  regulira  široko  područje
koje  obuhvata    socijalnu  sigurnost  ljudi.  U  pitanju  je  pravo  koje  fizičkom  licu  kao  nositelju
prava omogućuje da od nadleţnog organa zahtijeva odreĎena socijalna davanja, kojima bi
osigurao svoju socijalnu sigurnost.
U pravnoj teoriji socijalno pravo se definira u

objektivnom i subjektivnom smislu

objektivnom

smislu se označava kao skup pravnih pravila i normi kojima se regulira

socijalno osiguranje ljudi.
U

subjektivnom

smislu socijalno pravo se razmatra kroz ovlaštenje fizičkog lica da od

nadleţnog  organa  zahtijeva  da  mu  pruţi  odreĎena  socijalna  davanja,  kako  bi  otklonio  ili
ublaţio socijalni slučaj, odnosno zadovoljio stanje socijalne potrebe. U tom smislu socijalno
pravo ima slijedeća obiljeţja:
1. da je vezano za ličnost i da je neprenosivo,
2.  da  nema  definitivan  karakter  i  da  traje  dok  postoji  stanje  socijalne  potrebe  koje  ga  je
izazvalo,
3. da ima zadatak da stvori i odrţi uvjete ţivota i napredovanja u ţivotu onim licima koja se
nalaze u stanju socijalne potrebe,
4. da za svoj objekt ima mj

ešovita davanja socijalne naravi (npr. bolničke usluge i davanja).

Postoji podjela na

opća i posebna socijalna

prava.

Opće

socijalno pravo

ima za predmet socijalne potrebe, koje radnici, graĊani i ĉlanovi

njihovih obitelji zadovoljavaju i jedino mogu zadovoljiti putem sticanja i ostvarivanja
socijalnih prava.

Zajedničke karakteristike općeg socijalnog prava su:

1. normativni i socijalno-

politički ciljevi društva i njihova razrada u načelima općeg

socijalnog prava socijalnog prava,

2. izvori prava

– meĎunarodni i unutarnji,

3. socijalno-pravni odnosi,
4. organizacija i izvor financiranja socijalnih prava,
5.

specifična obiljeţja pojedinih oblasti i posebnih socijalnih prava, meĎusobni odnosi i
uticaji ovih podsistema u jedinstvenom normativnom sistemu socijalnih prava, te
njihova povezanost sa sistemom socijalnog planiranja i sistemom financiranja.

Iz ovog osvrta na opće socijalno pravo proizlazi da posebna prava predstavljaju razradu i
konkretizaciju obiljeţja općeg socijalnog prava.
Kao predmet socijalnog prava navode se

kolektivni javni, a ne pojedinačni privatni oblici

pomoći, osiguranja i sl. Osnovna svrha socijalnog prava je osiguranje ţivotne egzistencije
čovjeka, pomaţe mu da lakše prebrodi ili ublaţi stanje socijalne potrebe.
Socijalno osiguranje se definira kao n

astojanje da se načelo solidarnosti primijeni kao skup

mjera koje imaju za cilj da svakom pojedincu omogući postizanje slijedećih ciljeva:

da se odrţi u povoljnom zdravlju, ili da stanje svog zdravlja poboljša na najblaţi način
kad je ono loše ili postoji opasnost da se pogorša,

da prebrodi oskudicu koju trpi on ili članovi njegove obitelji – kad je njegova
spo

sobnost za zaraĎivanje umanjena ili čak uništena uslijed dogaĎaja neovisnih od

nje

gove volje, kao što je nesposobnost, nesretan slučaj i sl.

3. da uzme na sebe odgovornost zasnivanja obitelji, da izrodi djecu, da od njih stvori

tjelesno i normalno zdrave ljude, kao i da im pruţi obrazovanje koje su sposobni da
prihvate.

WWW.BH-PRAVNICI.COM

Osiguranje p

rovodi Zemaljska bratinska blagajna sa sjedištem u Sarajevu kao drţavna

institucija.Obvezno bolesničko osiguranje uvedeno je 1909g. U troškovima osiguranja
učestvuju radnici sa 2/3, a poslodavci sa 1/3, a u ovom dijelu učestvuju i u upravljanju
osiguranjem.
Na području

Srbije

uvedeno je osiguranje za rudare i osoblje drţavnih ţeljeznica, kao i za

vojna lica i drţavne činovnike.
U

Crnoj Gori

: Opći imovinski zakon iz 1888g. i Zakon o koncesijama iz 1911 predstavljaju

tragove osiguranja raznih socijalnih slu

čajeva.

SOCIJALNO OSIGURANJE STARE JUGOSLAVIJE

Zakonom o socijalnom osiguranju radnika iz 1922g. je:

predviĎeno obvezno osiguranje za sva lica čim stupe u radni odnos. Zakon počiva na
načelu obveznosti a u nekim slučajevima i na načelu dobrovoljnosti;

regulirani su svi rizici socijalnog osiguranja, osim rizika nezaposlenosti;

nositelj osiguranja bio je tadašnji ured za osiguranje radnika, koji je imao svoje
ispostave- mjesne organe;

sporove iz socijalnog osiguranja rješavali su posebni sudovi radničkog osiguranja;

osnovica za doprinos za sve grane socijalnog osiguranja bila je ista;

u upravljanju samoupravnim organizacijama socijalnog osiguranja sudjeluju radnici i
poslodavci na principu pariteta.

Ovaj zakon je imao nedostatke: izostavljanje rizika nezapos

lenosti, predviĎanje dosta strogih

uvjeta za sticanje pojedinih prava, kao i odgoda primjene propisa za dugoročna osiguranja
do 1. jula 1925.

RAZVOJ SOCIJAL

NOG OSIGURANJA NA PODRUĈJU

JUGOSLAVIJE POSLIJE II SVJETSKOG RATA

Već početkom 1945g, drţava uvodi jedinstveni drţavni nadzor nad ustanovama socijalnog
osiguranja i donosi prvi zakon iz ove oblasti

– Zakon o provoĎenju socijalnog osiguranja,

kojim je osnovan jedinstveni nositelj socijalnog osiguranja

– Središnji zavod za socijalno

osiguranje.
Socijalno

osiguranje nove Jugoslavije moţemo razmatrati kroz tri faze.

Prva razvojna faza

Zakonom o socijalnom osiguranju socijalno osiguranje postaje drţavno i drţava osigurava
osiguranicima prava iz socijalnog osiguranja. Osnovan je Drţavni zavod za socijalno
osi

guranje koji je zaduţen za provoĎenje osiguranja.

U pogledu financiranja socijalnog osiguranja, naveden je prvi put princip jedinstva od strane
drţave, a doprinose i dalje plaćaju osiguranici i poslodavci.
Staţ  predstavlja  osnovni  uvjet  za  ostvarivanje  prava,  umjesto  ranijeg  vremena  osiguranja.
Staţ osiguranja se svodi na vrijeme provedeno u tzv. faktičkom radnom odnosu, što znači da
je  bilo  dovoljno  da  se  lice  nalazi  u  nekom  radnom  odnosu  bez  obzira

da li je uplaćen

doprinos za socijalno osiguranje.
Osig

uranje provode drţavni organi uprave, odnosno resor socijalnog stanja, a za

priznavanje  raznih  prva  ovlaštena  su  bila  i poduzeća  i  ustanove.  Zaštita prava  osiguranika
sada  se  osigurava  u  upravnom  postupku,  a  protiv  rješenja  drugostupanjskog  organa
dopuštena je tuţba redovnom sudu.
U pogledu financiranja bilo je predviĎeno da se svi rashodi socijalnog osiguranja namiruju iz
budţeta,  što  znači  da  je  ukinuto  opterećenje  plaća  osiguranika  doprinosom  za  socijalno
osiguranje.

Druga razvojna faza

Ova  faza  započinje  1952g.  i  to  donošenjem  Uredbe  o  osnivanju  Zavoda  za  socijalno
osiguranje  i  o  promjenama  u  upravljanju  sredstvima  socijalnog  osiguranja.Republičkim  i
sreskim  zavodima  socijalnog  osiguranja  povjerava  se  provoĎenje  socijalnog  osiguranja  u

WWW.BH-PRAVNICI.COM

cjelini, oni odl

učuju po svim pravima iz zdravstvenog, mirovinsko-invalidskog osiguranja i

dječjeg doplatka.
Proširen je krug osiguranih lica, podijeljena su na osiguranike, članove njihovih obitelji i lica
osigurana za odreĎene slučajeve pod odreĎenim okolnostima.
Postoj

ala su i dva fonda pri zajednicama i to fond za kratkoročno i fond za dugoročno

osiguranje pri republičkim zajednicama.  Doprinose su plaćale organizacije, odnosno privatni
poslodavci i radnici.
U  sistemu  dugoročnog  (mirovinskog)  osiguranja  je  razraĎeno  novo  načelo  da  pravo  na
mirovinu  i  visina  mirovine  ovisi  od  duţine  ulaganja  u  mirovinske  fondove,  odnosno  od
doprinosa  osiguranika.  Mirovinski  staţ  dijeli  se  na  staţ  osiguranja  i na  poseban  staţ. Staţ
osiguranja razvrstava se na staţ osiguranja koji se uračunava u efektivnom trajanju i na staţ
osiguranja  koji  se  računa  s  povećanim  trajanjem.Poseban  staţ  dijeli  se  na  staţ  koji  se
računa u jednostrukom trajanju i na staţ u dvostrukom trajanju.

Treća razvojna faza

S obzirom da je mirovinsko-invalidsko osiguranj

e jedan od značajnih elemenata socijalne

sigurnosti, ova  materija  se ureĎuje  posebnim  zakonom  o osnovnim pravima  iz  mirovinsko-
invalidskog  osiguranja,  kao  i  republičkim  i  pokrajinskim  zakonima,  samoupravnim
sporazumima i društvenim dogovorima.
Federalnim zakonom o osnovnim pravima iz mirovinsko-invalidskog osiguranja regulirana su
bila  pitanja  kao  što  su:  uvjeti  za  ostvarivanje  prava,  način  na  koji  mogu  nastati  neki  od
utvrĎenih rizika, osnovna načela osiguranja, osnovni način financiranja, osnovne odredbe o
mirovinskom staţu, odnosi izmeĎu zajednica i dr.

SOCIJALNA POLITIKA

Socijalna politika se označava kao svjesna i organizirana djelatnost drţave, drugih subjekata
političke moći i društvenih institucija u odreĎivanju ciljeva, načela prioriteta, sredstava i
nositelja socijalne sigurnosti.
Kao začetak suvremene socijalne politike smatra se uvoĎenje općeg socijalnog osiguranja,

koje je danas u uskoj vezi sa sve većom afirmacijom

sigurnosti

blagostanja

kao posebnih

društvenih i političkih vrijednosti.

Sigurnost

podrazumijeva zaštitu ljudskog ţivota i poretka

političke zajednice od nasilnog ugroţavanja, dok se

blagostanje

odnosi na dostupnost

materijalnih sredstava za zadovoljenje osnovnih ljudskih potreba. U suvremenom svijetu
nastoji se uspostaviti

drţava blagostanja

, odnosno

socijalna

drţava.

Socijalna politika teţi da ostvari: ljudske potrebe, radne i ţivotne uvjete, osiguranje prilikom
različitih rizika i teškoća, osmišljavanje socijalnih promjena i ublaţavanje protuslovlja,
socijalne inovacije, poticanje i usmjeravanje socijalnog razvoja.
Ciljevi socijalne politike svode se na: 1. stvaranje i reprodukciju radne snage, 2. povećanje
produktivnosti rada.
Opći politički cilj socijalne politike je očuvanje socijalnog nivoa, postojeće vlasti i poretka

Faktori socijalne politike

Tu spadaju: 1. ekonomski

faktor; 2. demografski faktor i 3. socijalnopolitička doktrina.

Obim  socijalnih  davanja  i  uopće  politika  socijalnih  davanja  mora  biti  odraz
dostignutog  nivoa  društveno-ekonomskog  razvoja.  Aktivni  dio  stanovništva
predstavlja  i  nezaobilaznu  činjenicu  u  ţivotu  svake  zemlje,  a  posebno  u  njenom
ekonomskom i socijalnom ţivotu. U svakoj drţavi, koja proklamira da bude i drţava
blagostanja,  odnosno  socijalna  drţava  nastoji  se  uspostaviti  adekvatan  odnos
makroekonomske  i  razvojne  politike  i  socijalne  politike  radi  stvaranja  uvjeta  za
rješavanje osnovnih socijalnih pitanja društva.

Za socijalnu politiku posebno je značajna struktura po starosti, jer je ona u uskoj vezi
sa standardom ţivota. Logično se uočava da što je broj aktivnog stanovništva veći,
veće su i mogućnosti za izdavanje sredstava za socijalno osiguranje i socijalno
staranje.

WWW.BH-PRAVNICI.COM

Naša zemlja ima problem sa pitanjem izgradnje adekvatne politike. Nailazi na mnoge
teškoće, sve je to posljedica startne pozicije prije uključivanja u nemilosrdne kriterije

laissier

faire

, odnosno slobodne konkurencije u uvjetima djelovanja trţišnih zakonitosti, koji nemilice

ukidaju jedan po jedan osjećaj sigurnosti.

Redistributivni

model socijalne politike svojstven je suvremenoj drţavi blagostanja, što

treba  da  postane  i  naša  drţava.  Drţava  je  duţna  da,  bez  zadiranja  u  bit  ekonomskih  i
političkih  odnosa,  preraspodjelom  nacionalnog  dohotka  svim  graĎanima  jamči  osnovnu
socijalnu  sigurnost

, jednaku mogućnost zadovoljavanja ličnih i zajedničkih potreba i

osiguranjem specijalnih prava pruţi priliku da prema vlastitim sposobnostima učestvuju u
tekovinama općeg napretka društva.

Sredstva socijalne politike
Za

ostvarivanje i provoĎenje socijalne politike potrebna su odgovarajuća sredstva, bez

obzira koji je model u pitanju. Kao glavna sredstva socijalne politike se navode:

ustanove i druge organizacije socijalne zaštite,

kadrovi socijalne zaštite,

administrativno organiziranje i funkcioniranje socijalne zaštite,

financiranje socijalne zaštite,

zakonodavstv

o socijalne zaštite – socijalno pravo.

Vidovi socijalne politike
SU: 1. Socijalno osiguranje

– sigurnost koja treba da predstavlja opći sistem društva za

osiguranje graĎana,

Socijalna zaštita

, koja kao izraz i pojam obuhvata: socijalno staranje, razne

socijalne organizacije, socijalne pomoći, zaštita djece i materinstva, dječje domove i
vrtiće i dr.

SOCIJALNA POLITIKA U BOSNI I HERCEGOVINI

BiH bi iz oblasti socijalne polit

ike bila duţna da se stara o provoĎenju meĎunarodnih obveza,

a to ne moţe bez jasno definiranih prava i obveza u odnosu na svoje  entitete. Svaki entitet
moţe  zaključivati  sporazume  sa  drţavama  i  meĎunarodnim  organizacijama,  ali  samo  uz
pristanak parlamentarne skupštine BiH.

Socijalna politika u FBiH

Socijalna politika izričito se navodi u ustavnoj odredbi u kojoj je predviĎena

zajedniĉka

nadleţnost federalne vlasti i kantona.

To znači da se socijalna politika moţe zajednički

ureĎivati, ili odvojeno, ili od strane kantona koordinirano od federalne vlasti. Ipak, posebnom
ustavnom odredbom ustanovljeno je izričito da federalna vlast ima pravo

utvrĊivati politiku

i donositi zakone

koji se tiču svakog pitanja koja su uvrštena u zajedničku nadleţnost, što

se odnosi i na socijalnu politiku.
Kantoni,  kao  treći  nivo  organiziranja  vlasti,  u  oblasti  socijalne  politike  imaju  :  1.  pravo
utvrĎivati politiku, kao i FBiH, i 2. provoditi zakone iz ove oblasti, što nije u nadleţnosti FBiH.
U  cjelini  promatrano,  u  ovoj  oblasti  u  okviru  FBiH  imamo  dvije  socijalne  politike-  jednu
federalnu  i  jednu  kantonalnu.  Četvrti  nivo-  općinske  vlasti  nuţno  je  sagledati  u  okviru
federalnog  i  kantonalnog  zakonodavstva  o  lokalnoj  samoupravi.Ukoliko  zakonom  nije
drugačije  odreĎeno,  općina  ,  u  okviru  svog  samoupravnog  djelokruga,  prvenstveno
osigurava lokalne potrebe stanovništva u oblasti brige o djeci, obrazovanja i  odgoja, rada i
zapošljavanja i socijalne skrbi.

Odnos normativnih akata u oblasti socijalne politike

Budući  da  samo  federalna  vlast  ima  pravo  utvrĎivati  socijalnu  politiku  i  donositi  federalne
zakone iz ove oblasti , a kantoni imaju pravo samo utvrĎivati kantonalnu socijalnu politiku, ne
moţe  se  pitanje  odnosa  pravne  snage  odnositi  na  utvrĎivanje  pravne  snage  odnosa
federalnog i kantonalnog propisa iz ove oblasti, jer u skladu sa ustavnim principima, kantoni
ne bi mogli ni donositi materijalno-pravne propise iz ove oblasti.