SKRIPTA IZ SOCIOLOGIJE

generacija 2014/2015

1.Emil Dirkem: od mehaničke do organske solidarnosti

Emil Dirkem se nadovezao na rad Ogista Konta, ali je postao daleko značajniji autor od njega. Neki
sociolozi smatraju da je upravo Dirkem najvažniji teoretičar u istoriji sociologije.
Dirkem govori o dvije vrste solidarnosti: mehaničkoj i organskoj. Njegova grand teorija osvjetljava
problem istorijske transformacije primitivnih (mehaničkih) društava u moderna (organska) društva.
Ključni pojam razlikovanja ove dvije solidarnosti nalazi se u

podjeli rada

Pripadnike društva koje karakteriše

mehanička solidarnost

povezuje činjenica da svi obavljaju

istovjetne poslove (npr. lov ili sakupljanje plodova). Bliže rečeno, ljude u primitivnim društvima na
okupu drži

nerazvijena podela rada

, ili još bolje rečeno, njeno odsustvo. S druge strane,

savremena društva karakteriše organska solidarnost, tu se javlja razvijena podjela rada u kojoj ljudi
sve više obavljaju specijalizovane poslove (npr.jedni peku hljeb, drugi prave cipele...) tako da
solidarnost proizilazi iz različitih poslova koje ljudi obavljaju, da bi ljudska zajednica funkionisala i
preživjela, potreban je doprinos većeg broja ljudi. Na ovaj način je Dirkem zamišljao istorijski
preokret od mehaničke ka organskoj solidarnosti. Njegov model se razlikuje od Kontovog kod kog
imamo prolazak kroz tri faze: teološku, metafizičku i pozitivističku. Glava razlika izmedju Dirkema
i Konta je u tome što je Kont imao na umu promene u idejnoj sferi tačnije u načinu kako ljudi
nastoje da objasne svijet oko sebe, a Dirkem u materijalnoj, tj. način na koji dijelimo i obavljamo
naše poslove.

Dinamička gustina (društva):

Dinamička gustina društva tj.njeno povecanje je jedan od glavnih uzroka smjene mehaničke
solidarnosti organskom solidarnošću. Ona predstavlja broj ljudi i učestalost njihove interakcije.
Za dinamičku gustinu važna su dva činioca:

1.Sam broj pripadnika društva (koji se neprekidno uvećava)
2.Povećanje interakcije (međudejstvovanja) koja se odvija između većeg broja pripadnika
društva.

-Dirkem uvodi drugi činioc je smatra da porast stanovništva sam po sebi nije dovoljan da
prouzrokuje promene u podeli rada, jer pojedinci i manje skupine ljudi mogu živjeti relativno
odvojeno jedni od drugih a ipak nastaviti da obavljaju različite vrste poslova, međutim potrebno je
da se poveća interakcija između većeg broja pripadnika društva , jer kada sve veći broj ljudi češće
stupa u interakciju, dinamička gustina društva će porasti i dostići tačku u kojoj dolazi do istorijskog
prelaska iz mehaničke u organsku solidarnost.
Postavlja se pitanje: Zašto povećanje dinamičke gustine društva dovodi do potrebe za drugačijom
podelom rada? -Odgovor je jednostavan: što u društvu ima veći broj ljudi, intenzivnije je
takmičenje oko upotrebe oskudnih resursa, kao što su npr: zemljište, voće, divljač... Pošto se svi
takmiče oko svega, rastu društveni neredi i sukobi. Sa uspostavljanjem razvijene podjele rada
dobijamo podjelu odgovornosti u raspolaganju resursima, pa to vodi smanjenju sukoba i jača
harmoniju u društvu. Uspostavljanje specijalizacije dovodi do sve veće efikasnosti i produktivnosti.

Kolektivna svijest:

Kolektivna svijest predstavlja vjerovanja i osjećanja koja su zajednička članovima neke grupe,
plemena ili društva. Dirkem razlikuje

kolektivnu svijest

mehaničkih od

kolektivne svijesti

organskih društava.
On smatra da u malim društvima (npr.skupine) koja su povezana mehaničkom solidarnošču,
kolektivna svijest utiče na svakoga i predstavlja veliki značaj za zajednicu. Ljudima su kolektivne
predstave veoma važne i one djeluju veoma snažno pa će ljudi vjerovatno postupati u skladu sa
njima. Takođe, ono što je važno napomenuti je i to da su kolektivne predstave veoma čvrste i
najčešće su povezane sa religijom.

*Napomena: SJETITE SE OVDE BEŠIĆEVOG

PREDAVANJA O TOTEMU...

Da je to u primitivnim religijama sveta biljka ili životinja koja se

strogo poštuje kao plemenski duh zaštititnik i napravite paralelu sa tim

prate predavanja i hvataju bilješke. Takođe, ona je tu i da nas spriječi da igramo fudbal u prostoriji
dok traje predavanje.

-Nematerijalne- to su društvene činjenice koje nemaju materijalnu formu, a i one su takođe
spoljne i prinudne.

Najpoznatiji primjer nematerijalnih društvenih činjenica u sociologiji su

norme

vrijednosti (napomena:

ovde će biti navedeno samo ukratko o njima, više u pitanju koje

se bavi potpuno normama i vrijednostima). Naime, mi smo spriječeni da igramo fudbal u amfiteatru
dok je predavanje u toku i zbog nepisanih i široko prihvaćenih pravila koja definišu ponašanje na
faksu. Takođe, naučeni smo da visoko cijenimo i vrijednujemo obrazovanje pa nas i to spriječava da
radimo bilo šta što bi se moglo smatrati njegovim nepoštovanjem. Zbog toga su nematerijalne
društvene činjenice prinude, a spoljne su zato što su mnoge od njih usađene u pojedinca u procesu
socijalizacije npr.
Pored Dirkema, još veliki broj sociologa se bavio društvenim činjenicama, samo je zamjenjen taj
zastario izraz. Sada se koriste termini

društvena struktura

(materijalne društvene činjenice) i

društvene ustanove

(nematerijalne društvene činjenice)

Anomija:

Anomija je

- stanje u kojem pojedinci ne znaju šta se od njih očekuje i prepušteni su samima

sebi, bez jasnog i sigurnog uporišta. Karakteristična je za organska društva.

Naime, i

mehanička i organska solidarnost suočeni su sa određenom vrstom problema. Dirkem se više
interesuje za probleme i više ga brinu

probemi vezani za organsku solidarnost

i pitanje njihovog

rješavanja. Organsku solidarnost prati nekoliko problema, ali Dirkema najviše zanima

anomija

koju on posmatra kao patološku pojavu, čim nagovještava da ona može da se izliječi.

Anomija

najčešće javlja u trenucima slabljenja kolektivne svijesti koja je karakteristična za organska društva.
Npr. šetate putem i naiđete na izgubljenu ovcu. U dobro uređenom društvu kod kog je razvijena jaka
kolektivna svijest, potražićete pastira i vratiti mu ovcu. Nasuprot, u anomičnom društvu, sigurno
ćete pokupiti ovcu i pobjeći sa lica mjesta. Prema Dirkemu do takvog ponašanja dolazi jer u
anomičnim situacijama ljudi ne znaju šta se od njih očekuje i prepušteni su sami sebi, bez sigurnog
uporišta. Recimo, mehanička društva ne mogu imati problem sa anomijom jer dobro poznaju
vjerovanja zajednice i potpuno im je jasno kako treba da se ponašaju u svakoj situaciji.

-Koncept anomije

odigrao je ključnu ulogu u Dirkemovom dijelu "Samoubistvo"

Dirkem navodi 4 vrste samoubistva:

1) Anomično-

Dirkem je tvrdio da su ljudi skloniji samoubistvu ako ne znaju šta okolina od

njih očekuje.U takvom sličaju ljudi počinju da se ponašaju nekontrolisano i rade sve što
požele što uskoro rezultira štetnošću za pojedince i dovodi do samoubistva, pogotovu

anomičnog.

Najčešći uzrok povećanoj stopi anomičnog samoubistva je

socijalni

poremećaj, odnosno poremećaj u stepenu regulacije ponašanja pojedinaca.

2) Egoistično:

kada ljudi nisu čvrsto integrisani u zajednicu i kada su prepušteni sami sebi,

osjećaju se beskorisnim i beznačajnim. U tom slučaju većina ljudi osjeća moralnu obavezu
da izvrši samoubistvo.

3) Altruističko:

kada su ljudi prejako integrisani u zajednicu, vjerovatno će u većem broju

izvršavati samoubistva, jer ih grupa podstiče, čak i prisiljava na takvo ponašanje
(npr.terorističke grupe)

4) Fatalističko:

u situacijama prevelike regulacije (npr. ropstvo) ljudi su obično toliko utučeni

i pritisnuti nedostatkom slobode da češće sebi oduzimaju živote nego pod normalnim
okolnostima.

Iz navedenog vidimo da je Dirkemova teorija samoubistava prema tome zasnovana na dva
kriterijuma:

1.stepenu regulacije

(nizak stepen regulacije vodi ka anomičnom samoubostvu, a visok stepen ka

fatalističkom samoubistvu.

2.stepenu integrisanosti u kolektiv

(nizak stepen integrisanosti vodi ka egoističnom samoubistvu,

a visok stepen integrisanosti ka altruističkom ubistvu)

2.Karl Marks: Od kapitalizma do komunizma

Ljudski potencijal:

-Predstavlja početnu tačku Marksove teorije. U kapitalističkim i pretkapitalističkim društvima ljudi
ni izbliza nisu imali takav potencijal. U pretkapitalistikim društvima ( npr. u kamenom dobu ljudi su
bili previše zauzeti pronalaženjem hrane i skloništa da bi razvijali takve kapacitete. Iako u
kapitalističkom društvu ljudi lakše mogu da dodju do hrane i skloništa, represivna i eksploatatorska
uloga tog sistema sprečava najveći broj ljudi da žive život u skladu sa svojim potencijalom.
Prema Marksu, ljudi su za razliku od životinja obdareni sposobnošću da svoju svijest povežu sa
djelanjem, tako npr. ljudi mogu da planiraju šta će uraditi, da se prilagode preprekama koje im stoje
na putu i usaglašavaju svoje aktivnosti i stavove sa drugim ljudima. Međutim, Marks smatra da bi
ljudi nestalo ako bi se sav njihov potencijal sveo samo na razmišljanje. Oni moraju

da djelaju.

pordazumijeva da prirodu prilagođavaju svojim potrebama kako bi preživljeli. Ljudi prisvajaju
djelove prirode, to su i nekad radili ali na jedan primitivniji i neefikasniji način, tako da nisu mogli
da razviju svoje kapacitete, pogotovu kapacitet razmišljanja. U kapitalizmu, ljudi se malo bave
pokušajem da izraze svoje kreativne kapacitete u procesu aproprijacije prirode. Umjesto toga, oni su
usredsređeni na posjedovanje stvari i zaradu novca kako bi stekli te stvari. Marks nije u načelu
odbacivao kapitalizam. On je bi važan za njega zato što je omogućio tehnološke i organizacione
inovacije koje su neophodne za uspostavljanjekomunističkog društva. Tek će u komunizmu, po
Marksu, ljudi po prvi put biti slobodni i moći da izraze svoje pune kapacitete

Otuđenje:

Sama činjenica da ljudi aproprijacijom iz prirode moraju uzeti ono što im je potrebno,

proizilazi logički da ljudi moraju da rade.

Rad je pozitivan proces u kojem ljudi upotrebljavaju

svoje kapacitete i dalje ih šire u proizvodnim aktivnostima.

Rad koji većina ljudi u kapitalizmu

obavlja ne omogućava im da izraze svoj ljudski potencijal. Prema Marksu, umjesto da se izraze
kroz rad, ljudi se u kapitalizmu od njega otuđuju.

-Otuđenje (alijenacija) predstavlja slom prirodne povezanosti ljudi s njihovim proizvodnim
aktivnostima, proizvodima koje proizvode, radnicima s kojima ih proizvode i sposobnostima
koje bi potencijalno mogli da razviju.
1)

Umjesto da radnici samo izaberu svoje proizvodne aktivnosti, te aktivnosti za njih biraju njihovi

vlasnici tj. kapitalisti. Kapitalisti odlučuju šta i kako će se radi i nude radnicima (po Marksovoj
terminologiji

proleterijatu)

nadnicu. Ako proleterijat prihvati nadnicu onda mora da obavlja posao

na način na koji kapitalisti to od njih zahtjevaju, a nadnica iznosi toliko koliko je dovoljno da
zadovolji osnovne potrebe. S obzirom na to da kapitalisti kontrolišu proizvodne aktivnosti, radnici
su odvojeni od njih i nesposobni da se u njima izraze.

Druga stvar koju posjeduju kapitalisti je

proizvod.

Kada ga radnici proizvedu, i kada je spreman

da izađe na tržište, on ne pripada radnicima, nego kapitalistima koji ih mogu upotrijebiti za lične
potrebe ili raditi sa njim šta god žele ali najčešće ga prodaju kako bi uvećali svoj profit. Radnici koji
su ga proizveli ne mogu ga upotrijebiti za spostvene potrebe osim ako ga ne kupe na tržištu. Najveći
broj radnika uopšte ne razumije koji je njihov doprinos finalnom proizvodu. Oni rade za pokretnom
trakom i obavljaju veoma specifične zadatke.

Treća stvar, radnici su obično odvojeni jedni od drugih. Prema Marksu, ljudi su inherentno

socijalni. Kada bi bili prepušteni sami sebi, i mogli sami da odlučuju, oni bi odlučili da sa ostalim
radnicima u saradnji proizvode ono što im je neophodno za život. U kapitalizmu, radnici čak i kad
rade sa drugim radnicima, svoje zadatke obavljaju samostalno, a ljudi koji se nalaze oko njih
predstavljaju samo strance koji obavljaju slične izolovane zadatke.
Umjesto da kroz svoj rad izraze pun ljudski potencijal, ljudi se sve više od njega udaljavaju, oni se
sve manje ponašaju kao ljudi, a sve više kao tovarne životinje ili mašine. Samim tim, kako se
odnosi s drugim ljudima i prirodom postepeno prekidaju, njihova svijest postaje sve manje akrivna i
potpuno uništena.

Posledica kapitalističkog načina proizvodnje jeste masa otuđenih radnika

koji su nesposobni da izraze svoje suštinske ljudske kvalitete.

vjerovao da je komunizam sistem koji omogućava ljudima da izraze svoju promišljenost,
kreativnost i društvenost koje su uvijek postojale kao mogućnost, ali koje su u prethodnim
sistemima bile potiskivane i uništavane.

3.Maks Veber: racionalizacija društva

Veberova misao bila je veoma složena. Iako je nastala na početku 20- og vijeka, ona je ugrađena u
temelje savremene sociologije. Njegov najznačajniji koncept koji je ugrađen u temelje savremene
sociologije je sve veća racionalizacija zapadnog društva, a taj koncept se zasniva na Veberovoj
teoriji djelanja, pogotovo racionalnog djelanja.

Društveno djelanje:

Veberova teorija društvenog djelanja godinama je privlačila veću pažnju od teorije racionalizacije,
koja se danas smatra središnjom tačkom Veberove orijentacije. Onaj koji je doprinijeo
popularizaciji cjelokupne evropske sociološke teorije pa i Veberove teorije u Americi bio je Talkot
Parsons.

Ponašanje i djelanje:

Sama Veberova teorija djelanja zasniva se na razlikovanju

ponašanja

djelanja

. I ponašanje i

djelanje odnose se na svakodnevne ljudske aktivnosti. Glavna razlika između ponašanja i djelanja
sastoji se u tome što je

djelanje

posledica svjesne namjere

, a

ponašanje

nastaje bez prethodnog

razmišljanja

. Ponašanje je vrlo usko povezano sa bihejviorizmom, tj. teorijskim pravcem koji je

odigrao vrlo važnu ulogu u razvoju socioloških teorija svakodnevnice, a koji se uglavnom povezuje
sa psihologijom. Primjer ponašanja po Veberu ( sklanjanje ruke s vrele ringle ili otvaranje
kišobrana kada počne kiša), zato što su obje radnje nesvjesne, i više mehaničke. S obzirom na to da
Vebera ponašanje nije previše interesovaalo, on je svoju pažnju usmjerio na djelanje koje
podrazumijeva da se između stimulusa i reakcije na stimulus odvija misaoni proces ( posledica
svjesnje namjere u prevodu), približnije Vebera su interesovale samo radnje kojima su akteri
pripisivali neko značenje i smisao.
Veberova definicija

djelanja

glasi:

“Djelanje je ljudsko ponašanje (bilo spoljašnje ili unutrašnje

činjenje, uzdržavanje od radnje ili trpljenje), ako onaj ili oni koji djelaju povezuju s njim
neko subjektivno značenje.”...

A definicija

društvenog djelanja

”Društveno djelanje je takvo djelanje koje se po smjeranom

značenju dovodi u vezu s ponašanjem drugih”

Veberova definicija sociologije glasi:

“Sociologija je nauka koja hoće da razumije i tumači

društveno djelanje i time objasni ono što je uzročno u njegovom toku i njegovim
posledicama”.

Na teorijskom nivou, Vebera je interesovalo djelanje jedne osobe, ali ga je u praksi daleko više
interesovalo djelanje dvije ili više osoba. Tačnije, kada je Veber govorio o kolektivima npr.
kalvinistima ili kapitalistima on je tvrdio da se oni mogu posmatrati samo kao rezultat djelanja
dvoje ili više pojedinaca.

Po Veberu je kolektiv skup pojedinačnih aktera i djelanja.

Vrste djelanja:

Veber je razlikovao 4 vrste djelanja:

1. Afektivno
2. Tradicionalno
3. Vrijednosno- racionalno
4. Ciljno- racionalno

1.Afektivno djelanje-

(koje Vebera nije nešto pretjerano zanimalo) je djelanje koje je uzrokovano

emocijama, pa je samim tim i neracionalno djelanje. Primjer afektivnog djelanja: (kada ošamarite
djete u naletu bijesa)

2.Tradicionalno djelanje

- koje je takođe neracionalno javlja se kada neka osoba djela po navici ili

u skladu sa običajima. Primjer tradicionalnog djelanja: (crkveno krštenje ili krsna slava)
S obzirom na to da se Veber donekle zanimao za tradicionalno djelanje koje je povezano sa