Poglavlje 12: Kultura i identitet 901

Od vremena kad je Gray pisao, radovi nekih rock

4. Kako implicira rečeno u prethodnoj točki, elitističko

glazbenika i drugih umjetnika prihvaćeni su dovoljno

razumijevanje kulture stoga ne razmatra mogućnost

ozbiljno da postanu temom znanstvene analize.

da je ukus možda jednostavno društvena tvorevina.

3. Dominic Strinati (1995.) tu kritiku dalje razvija, tvr-

Prema

Bourdieuu (1984.), ono što se naziva dobrim

deći da elitističke teorije kakva je Leavisova ne uspi-

ukusom

P°vezano je s

habitusom

određene društve-

jevaju opravdati svoje tvrdnje da je visoka kultura

sku

ine

- (Habitus se odnosi na navike, stilove ži-

superiornija. S toga stajališta, ne radi se samo o to-

vota

' ponašanje koje je tipično i blisko određenim

me da se

neki

dio popularne kulture shvati ozbiljno;

društvenim skupinama poput klasa. Za raspravu o

radi se o tome da oni koji je posebno vole, mogu

Bourdieuu vidi 11. poglavlje.)

svaki

proizvod popularne kulture smatrati velikom

Način života viših klasa potiče te klase da određene

umjetnošću.

kulturne proizvode, načine govora i tako dalje vred-

Strinati kaže kako se elitističko gledište temelji na

više

dru

oblici

sami

P°

sebi

nisu

P°

"skupu nepropitanih vrijednosti koje oblikuju percep-

čemu

superiorni, no budući da su povezani s privile-

ciju populame kulture među njezinim pristašama". On

iranim

klasama, dobivaju viši status. Niže klase ne-

nastavlja i kaže da

"elitistički

sudovi ne uzimaju oz-

kulturni kapital viših klasa - to

jest,

ne posje-

biljno ni alternativne interpretacije popularne kulture,

vrijednosti i ukus koji su nužni da bi ih privile-

one koje se mogu razviti sa stajališta koje nije stajališ-

irane

sku

ine

prihvatile.

Njima je teško uspjeti u

te elite, ni vrijednosti što ih imaju te alternative". Na

školovanju (koje se temelji uglavnom na kulturi viših

primjer, ako neki punker

misli

da je glazba Sex Pistolsa

klasa

)' P°P

eti

društvenoj

Ijestvici.

veća umjetnost nego Beethovenova glazba, ili pak

Iju-

5. Naposljetku, Leavis je možda pretjerao kad je tvrdio

bitelj dance glazbe smatra da je CD Protection skupi-

da društva razvijaju jedan tip masovne kulture. Ras-

ne Massive Attacka bolji od Mozartovih koncerata, u

prave o masovnoj kulturi proširile su se izvan

prilič-

krajnjoj crti nema načina da se odredi tko ima pravo.

no elitističke sfere književne kritike i počele su utje-

U pitanju je tek različit ukus, kao što među Ijubitelji-

cati i na neke sociologe. Medutim, kako ćemo vidje-

ma klasične i popularne glazbe ne postoje općeprih-

ti, taj način razmišljanja doživio je niz kritičkih

vaćeni kriteriji kako procjenjivati vrijednost glazbe.

primjedbi.

Masovna kultura

Tijekom 1950-ih u Americi je vladala velika

račun propadanja kulture. Zahvaljujući novoj tehno-

zabrinutost zbog utjecaja onoga što se nazivalo

logiji,

više nije trebalo obavljati većinu onoga repe-

masovnom kulturom. Radovi koji su proistekli iz

titivnog i dehumanizirajućeg manualnog rada koji je

te zabrinutosti bili su slični djelima pisaca poput

ljudima oduzimao toliko mnogo vremena. No prem-

Leavisa. Međutim, pitanja masovne kulture sežu

da im je omogućeno više dokolice, ljudi su se osje-

dalje od pitanja umjetnosti, glavne teme kojom su

ćali

manje ispunjeni nego prije. To stanje Rosenberg

se bavili radovi proistekli iz književne kritike. Ta-

opisuje na sljedeći, poprilično dramatičan način:

koder, pristup kritičara iz 1950-ih bio je u uspo-

redbi s Arnoldom i Leavisom malo manje elitisti-

Prije no što se može transcendirati, čovjekje one-

čan. Češće su bili radikalni, podržavali su druš-

čovječen. Prije no što

može duhovno uzdignuti,

tvene promjene, a nisu bili konzervativci, koji te-

umrtvljenje. Sloboda muje dana, a zatim ugrablje-

že povratku u izgubljeno "zlatno doba", kadje vi-

na. Bogat i raznolik život kojije mogao voditi sada

soka kultura još bila najutjecajnija. Za prirajer tog

standardiziran... Masa raste. Sličnijismojedni

pristupa uzet ćemo dvojicu autora, Bernarda Ro-

drugima nego ikada prije; i više nas muči osjećaj

senberga i Dwighta Macdonalda.

zarobljenosti i osamljenosti.

Rosenberg, 1967., str. 5

Bernard Rosenberg - masovna

kultura U Americi

Tehnolog.ja i masovna kultura

----------------------------------------------------------------

Sto je, dakle, bilo krivo za to žalosno stanje stvari?

Propadanje kulture

Prema Rosenbergu, glavni je krivac bila tehnologi-

Bernard Rosenberg (1957.) iznio jejedan od najoš-

ja. I u komunističkim zemljama (poput SSSR-a) i u

trijih napada na masovnu kutluru u Americi. Prem-

kapitalističkim zemljama (poput SAD-a) tehnologi-

da je životni standard u američkom društvu viši ne-

ja novih medija omogućila je razvoj masovne kul-

go ikad, dokazivao je Rosenberg, to se postiglo na

ture. Pojedinci su raspolagali znatnim slobodnim

902 Poglavlje 12: Kultura i identitet

vremenom, a tada su u taj slobodan prostor stupili
masovni mediji (na primjer film, radio i jeftina po-
pularna književnost). "Sapunice", kriminalistički
romani i popularni časopisi bili su oblik standardi-
zirane i nezahtjevne zabave. Cak su na fakultetima
oni, koji su svoj predmet uspijevali pojednostavniti
i približiti, postajali popularni.

Rosenberg je posebno oštro napao popularne

knjige o samopomoći, koje ljude obećavaju naučiti
onim vještinama koje su prijeko potrebne za uspjeh
uz vrlo malo muke. Niz knjiga te vrste obećavao je
da će čitatelja naučiti kako "upotrijebiti maštu za
nove načine prodaje" ili "kako se radi bolje prodaje
osloniti na 'unutarnju snagu'". Rosenberg komenti-
ra kako je "uspjeh još božica američkoga društva.
Opskrbljivači masovnom kulturom izjavljuju kako
se i on može postići putem pasivne apsorpcije."

Prema Rosenbergu, dakle, ljude se više nije po-

ticalo da misle svojom glavom i bili su u opas-
nosti da postanu nekritička masa kojom se lako
manipulira. Rosenberg je upozorio da "u najgo-
rem slučaju, masovna kultura prijeti ne samo pri-
mitivnim ukusom nego i ogrubjelim osjetilima,
utirući tako put totalitarizmu".

Poput nekih drugih pripadnika njegova narašta-

ja, Rosenbergje mislio da je uspon fašizma u Nje-
mačkoj u 1930-ima bio moguć samo zato što je
Njemačka bila postala masovnim društvom, u koje-
mu je Hitler mogao iskoristiti pasivnost stanovniš-
tva i manipulirati njime putem masovnih medija.

Dvvight Macdonald - "Teorija
masovne kulture"

Dwight Macdonald razvio je argumentaciju sličnu
Rosenbergovoj, no on je svoje poglede podrobnije
razradio.

Tipovi kulture

Macdonald razlikuje pučku umjetnost, visoku
kulturu i masovnu

kulturu.

Pod pučkom umjetnošću razumijeva "kulturu

običnih ljudi" u predindustrijskim društvima. Nas-
tala je "odozdo i bila je spontan, autohton izraz
naroda, koji oni sami oblikuju, uvelike bez pomo-
ći visoke kulture, u skladu s njihovim potrebama"
(Macdonald, 1957.). Pučka kultura nije proizvela
veliku umjetnost, ali na svoj ograničeni način ima
stanovitu vrijednost i, ako ništa drugo, ona je
autentična. Nastala je iz izvornih zajednica u ko-
jima su ljudi jedni s drugima bili u interakciji.

Visoku kulturu Macdonald nije tako izrijekom

definirao i njezino je značenje uzimao gotovo kao
samorazuraljivo. Medutim, u primjere visoke kulture
Macdonald nije ubrojio tek klasična djela velikih
slikara, glazbenika i književnika (na primjer, Leo-
narda da Vincija, Beethovena i Shakespearea). U ka-

tegoriju visoke kulture uvrstio je i djela avangard-
nih umjetnika 20. stoljeća (izraz avangarda odnosi
se na umjetnike koji u svom području stvaraju iz-
vorna i provokativna djela). U avangardu Rosenberg
uključuje slikara Picassa, pjesnika Rimbauda, skla-
datelja Stravinskoga i pisca Jamesa Joycea. Visoka
se kultura shvaća kao proizvod velikih pojedinaca
koji su sposobni stvoriti djelo koje se sviđa manjini
koja može procijeniti djelo takva kalibra.

Masovna se kultura veoma razlikuje i od pučke i

od masovne kulture. Ono gotovo da nema nikakvu
vrijednost. Njezin je cilj svidjeti se najnižem zajed-
ničkom nazivniku. Ništa ne provocira i nema ništa
važno za reći. Ona ne izražava izvornu kulturu na
način na koji to čini pućka kultura, niti postiže in-
trinzičnu umjetničku vrijednost visoke kulture. To je
jednostavno standardiziran, komercijalan kič što ga
radi stjecanja profita biznis nameće masama. (Kičje
njemačka riječ za popularnu kulturu. Obično se rabi
u negativnom smislu, pokazujući kako je ono što
opisuje glupo i bezvrijedno.) Macdonald kaže:

Masovna

kultura nameće odozgo. Proizvodeje

tehničari, a plaćaju biznismeni; njezinu publiku čine

pasivni konzumenti, koji sudjeluju samo zato što

odlučuju hoće li kupiti ili ne. Gospodari kiča, ukrat-

ko, iskorištavaju kulturne potrebe masa kako bi iz-

vukli profit i/ili održali svoju klasnu vladavinu.

Macdonald, 1957., str. 60

Poput teoretičara elitne kulture, npr. Leavisa, Mac-
donald je držao masovnu kulturu prijetnjom viso-
koj kulturi. Kao i Rosenberg, držao je da masovna
kultura donosi sa sobom rizik totalitarizma. Mac-
donald je mislio da su masovno društvo i masov-
na kultura omogućili komunističku vladavinu u
Sovjetskom Savezu i da su olakšali Hitlerov dola-
zak na vlast. Na kocki nije bila tek kultura, nego i
politički nadzor. Dapače, u skladu s marksističkim
pogledima, Macdonald smatra da masovna kultura
može biti orude vladajućih klasa.

Problem

masovne

kulture

Zašto je masovna kultura bila takav problem?
Macdonald o tome iznosi niz tvrdnji:

1. On je vjerovao da će

loša kultura

istisnuti

dobru.

Ljudi lakše razumiju masovnu kulturu. Ona zahtijeva
manji umni napor pa potkopava visoku kulturu.
Macdonald kaže:

Ona ugrožava visoku kulturu već samom svojom

sveprisutnošću, time štoje brutalna i prekomjerna.

Više klase, kojeje najprije koriste da bi zaradile na

priprostom ukusu masa i politički dominirale, nak-

raju doživljavaju to da njihovu vlastitu kulturu na-

pada, dajoj čakprijeti uništenjem, upravo ono

sredstvo koje su nepromišljeno upotrijebili.

Macdonald, 1957., str. 61-62

904 Poglavlje 12: Kultura i identitet

če važnost kreativnosti stvaralaca te kulture (pi-
saca, slikara, filmskih redatelja i tako dalje). Gans
priznaje da visoka kultura posvećuje veću pozor-
nost "apstraktnim društvenim, političkim i filo-
zofskim pitanjima i temeljnim socijetalnira pret-
postavkama češće, sustavnije i intenzivnije nego
što to čine druge kulture".

Međutim, i popularnije se kulture bave moral-

nim pitanjiraa i obraćaju pozornost na neke teme,
na primjer zaradivanja za život, koje visoka kul-
tura zanemaruje.

Viša srednja kultura

Viša srednja kultura odnosi se na višu srednju
klasu, pripadnike visokoobrazovnih profesija i ru-
kovodioce, koji nemaju osobito znanje o umjet-
nosti i književnosti visoke kulture niti su u nju
uključeni.

U usporedbi s onima na koje se odnosi visoka

kultura, te ljude manje zanimaju inovativna
glazba, književnost ili likovna umjetnost. Oni od
književnih djela traže više zapleta. Žele da junaci
u njihovim knjigama postižu svoje ciljeve u nad-
metanju s drugim ljudima. Vole neka djela pisa-
ca poput Normana Mailera i Arthura Millera i či-
taju časopise kakvi su

Harper, New Yorker

Vo-

gue.

Pripadnici više srednje kulture također vole

broadwayske kazališne predstave i inozemne fil-
move.

Mnoge žene koje toj kulturi pripadaju zani-

maju oslobodenje žena i kulturni proizvodi nje-
govih zagovornika. Prema Gansu, kultura više
srednje klase odbacuje sve što je previše ekspe-
rimentalno ili previše apstraktno, a na drugoj
strani odbacuje i sve što se smatra previše
"prostim" ili populističkim. Gans je smatrao da
je zbog ekspanzije visokog obrazovanja to kul-
tura koja u Americi (u doba kad je pisao) najbr-
že raste.

Niža srednja kultura

Niža srednja kultura jest "dominantna kultura
ukusa" u SAD-u. Ona privlači ljude na nižim pro-
fesionalnim razinama, na primjer pedagoge, te
one na administrativnim radnim mjestima. Tu
kulturu ukusa manje zanimaju umjetnost, ozbiljan
film, književnost i tako dalje nego druge dosad
prikazane kulture ukusa. Medutim, njezini su
sljedbenici spremni gledati televizijske serije
snimljene na temelju filmova iz više srednje
kulture (na primjer

M.A.S.H),

čitati časopise po-

put

Cosmopolitana

ili pak romane Harolda Rob-

binsa.

Ta kultura ukusa želi sadržaje koji se lako ra-

zumiju i u kojima se raože uživati. Ispunjavaju li
te kriterije, ljudi koji pripadaju toj kulturi prihva-
tit će elemente visoke kulture. Oni će, na primjer,

posjedovati reprodukcije popularnijih djela slikara I
poput Van Gogha ili Degasa (posljednji je poznat j
po slikama balerina).

Gans je dokazivao kako se niža srednja kultura

sve više dijeli na različite skupine. U njoj se uo-
čavaju tradicionalni i progresivni dio. Tradiciona-
listi su prigovarali otvorenom razgovoru o spol-
nosti u kulturi niže srednje klase, dok su ga
progresivisti odobravali.

Niža kultura

Niža je kultura "kultura starije niže srednje klase,
no uglavnom kvalificiranih i polukvalificiranih
radnika u tvornicama i uslužnom sektoru, te po-
lukvalificiranih 'bijelih ovratnika'". Oni odbacuju
sve što pretendira na visoku kulturu i najviše od
svega naglašavaju sadržaj.

Vole priće s moralnim poukama o pojedina-

čnim i obiteljskim problemima, te filmove s
mnogo akcije. Muški je junak u filmovima niže
kulture:

siguran u svoju muškost, stidljivs "dobrim"žena-

ma i seksualno nasrtljivs "lošima". Radi ilisam ili

s "kompanjonima" istoga spola, njegovuspjeh

ovisi djelomice o sreći i sudbini i sumnjičavje

prema državi i svakom institueionaliziranom

autoritetu.

Gans, 1974., str. 91

Gans za primjer navodi Clarka Gablea i Johna
Waynea. Masovni mediji igraju važnu ulogu u
prijenosu niske kulture. Pripadnici te kulture
ukusa gledaju televizijske programe kakavje,
primjerice,

Beverly Hillbillies,

vole

rock

country

glazbu i tabloide sa senzacionalističkim teksto-
vima.

Kvazipučka, niska kultura

Kvazi pučku, nisku kulturu Gans opisuje kao
"mješavinu pučke kulture i komercijalne niske
kulture iz razdoblja prije Drugoga svjetskog rata".
Ona je ukus mnogih "plavih ovratnika" i seoske
sirotinje. Opisuje se kao "jednostavnija inačica
niske kulture, s istim... naglaskom na melodrama-
ma, akcijskira komedijama i dramama s moral-
nom poukom". Medu njima su populame komedi-
je, stari vesterni i sapunice.

Dob i etnička pripadnost

Uz tih pet zasebnih klasno utemeljenih kultura
Gans razmatra i kulture koje se temelje na dob-
nim ili etničkim skupinama.

Prema Gansu, kulture mladih postojale su i

prije 1960-ih, no tada su postale raznolikije i ut-
jecajnije. Neke su kulture mladih bile cjelovite, a
druge

djelomične kulture.

Pod cjelovitim kultura-

ma Gans podrazumijeva čitav jedan način življe-
nja izvan raatićnog društva, dok djelomične kul-
ture uključuju ukuse skupina koje ostaju unutar
matičnog društva.

Cjelovite kulture

Gans uočava pet glavnih tipova cjelovite kulture:
kultura droge i glazbe; kultura komune; politič-
ka kultura, podijeljena na mnoge skupine, kojima
je zajednička želja za svrgavanjem američkog ka-
pitalizma; religijska kultura, utemeljena na reli-
gijskim sljedbama ili kultovima poput Jesus frea-
ks; te neodadaistička kultura, koja se bavi ekspe-
rimentiranjem mješavinom umjetničkih, društve-
nih i političkih ideja. Premda te cjelovite kulture
mladih nisu imale mnogo sljedbenika, bile su vrlo
uočljive i izazivale su veliku zabrinutost pripadni-
ka matične kulture.

Djelomične kulture

Djelomične je kulture Gans shvatio kao djelomič-
ne inačice cjelovitih kultura. U njihovu je slučaju
vjerojatnost komercijalne eksploatacije ranogo ve-
ća i bliže su ukusima matičnog društva. No, s cje-
lovitim kulturama dijele kritičko stajalište o kon-
vencionalnim načinima života i sklonost radikal-
noj glazbi i drugim umjetničkim oblicima.

Premda su američki crnci oduvijek imali vlastitu

kulturu, kaže Gans, crnačka kultura više se istakla
u 1960-im godinama. Zahvaljujući pokretu za gra-
đanska prava, araerički su crnci potaknuti da se
ponose svojom kulturom i da proizvode više svoje
glazbe, televizijskih emisija, filmova i tako dalje.

Naposljetku, Gans raznatra etničke kulture.

Svaka je useljenička skupina donijela sa sobom
vlastitu kulturu, no čini se da su djeci rođenoj u
Americi one manje važne nego prvim useljenici-
ma. Međutim, Gans je uočio da u nekim skupina-
ma, na primjer među Talijanima i Poljacima, et-
nička kultura oživljava.

Hijerarhija ukusa
Gansu je bilo posve jasno da te kulture nisu oštro
odijeljene. Pojedinci su mogli odlučiti konzumirati
kulturne proizvode iz različitih kultura ukusa, a
neke vrste kulturnih proizvoda mogle su biti omi-
ljene u različitim kulturama ukusa. Unatoč tome,
smatrao je da postoji opća struktura ukusa.

U hijerarhiji ukusa visoka se kultura nalazi na

vrhu, a ostale ispod nje. No, Gans ne misli da se ta
hijarhija temelji na vrijednosti i uglavnom je proiz-
vod razlika u klasnoj pripadnosti, statusu i moći
onih koji pripadaju različitim kulturama ukusa. Ta-
ko se visoku kulturu i višu srednju kulturu smatra
boljima jer su to kulture najviših klasa i najmoćni-
jih skupina u američkom društvu. Te se skupine
mogu lakše fmancirati i štititi svoje kulture.

Poglavlje 12: Kultura i identitet 905

Gans primjećuje kako se seksualno eksplicitan

materijal proizvodi i u visokoj kulturi (na primjer
u

Uliksu

Jamesa Joycea) i u niskoj kulturi (na

primjer poraografski filmovi i časopisi).

Godine 1973. Vrhovni sud SAD-a donio je

odluku da je pomografski materijal prihvatljiv ako
ga opravdava "neka društvena vrijednost". Tako je
seksualno eksplicitna visoka kultura mog-la i dalje
nesmetano postojati, dok se pornografija niske
kulture zakonski kažnjava.

Zaključak

Gans je zaključio napadom na kritičare masovne
kulture zato što dragima pokušavaju nametati
vlastite vrijednosti. On dokazuje da sve različite
kulture koje je razmotrio ispunjavaju potrebe svo-
je publike za informacijama i zabavom. U plura-
lističkom i demokratskom društvu sve su one vri-
jedne poštovanja.

Međutim, Gans nije uspio potpuno izbjeći vlas-

tite vrijednosne sudove. Dao je naslutiti da se u
nekim pogledima visoka kultura može smatrati
superiomom drugim kulturama. Na primjer, viso-
ka se kultura može baviti brojnijim aspektima ži-
vota jer je njezina publika bolje obrazovana od
publike drugih kultura. Tako će visoka kultura
propitivati filozofska pitanja, dok niska kultura to
ne može. Također, visoka kultura može biti spo-
sobnija pružiti ljudima odgovarajuće informacije
kako bi im pomogla riješiti i osobne i društvene
probleme.

Evaluacija
Gans nije sarao iznio oštru kritiku teorije masov-
ne kulture nego je takoder razvio vlastitu kon-
fliktnu teoriju kulture i ukusa. Njegovo djelo je
veliki napredak u teorijama masovne kulture zato
što priznaje i uočava da različite kulture mogu
biti korisne različitim publikama, te zato što priz-
naje da postoji pluralnost kultura, a ne tek dvije
kulture.

Gans uočava važnost prinosa klase, etniciteta i

dobi kulturnoj raznolikosti. Njegov rad u nekim
pogledima naviješta postmoderne teorije kulture,
koje naglašavaju pluralnost i raznolikost (vidi str.
916-921). Međutim, neki smatraju da on zadržava
neke elemente elitizma. Tvrdeći kako visoka kul-
tura ipak ima neke prednosti pred drugim kultu-
rama, Gans ne uspijeva potpuno izbjeći sudove o
tome koje su kulture valjanije.

Na empirijskoj je razini Gansovo djelo zanim-

ljiv prikaz američkih kultura tijekom 1970-ih. Da-
kako, taj se prikaz ne može primijeniti na različita
društva u različitim razdobljima; osim toga, ne-
dostatak je njegova rada možda to što ne iznosi
iscrpnu argumentaciju o tome zašto različite sku-
pine imaju različite ukuse.

Znak defmira Saussure kao "kombinaciju nekog
pojma i zvukovne slike". Dakle, znakovi imaju
dva dijela. Na primjer, znak "drvo" sastoji se od
sljedećeg:

Pojam

drveta - vrsta objekta koji nazivamo drve-

tom.

Zvukovna slika

drveta. Nije posrijedi fizički zvuk,

kao kad netko kaže "drvo", nego "psihološki otisak
toga zvuka". Riječ "drvo" možemo izgovoriti samo u
sebi, tako da nas nitko ne čuje, a sposobnost da to
učinimo znači da je zvukovna slika psihološki feno-
men, a ne fizički zvuk koji se čuje pri izgovaranju

riječi.

Saussure nadalje upotrebljava riječ označeno za
pojam, a riječ označitelj za zvukovnu sliku. Ozna-
čeno i označitelj zajednički tvore

znak.

Odnos između označitelja i
označenoga

Saussure je dokazivao da je odnos između ozna-
čitelja i označenoga proizvoljan. Nema nikakva
nužnog razloga zašto bi se određeni označitelji
rabili za pojedine pojmove. To dokazuje činjenica
da različiti jezici imaju različite riječi da bi ozna-
čili pojam drveta. On kaže: "Ništa neće spriječiti
povezivanje bilo koje predodžbe s bilo kojim ni-
zom zvukova."

Premda označitelj nije ni u kakvoj nužnoj vezi s

označenim, ljudi ne mogu odlučivati o tome ko-je
će riječi koristiti da označe određene pojmove.
Dakle, pojedinac ne može odlučiti nazivati drvo
psom a da ga dragi i dalje razumiju. Znakovi se
prenose s koljena na koljeno. Saussure komentira
kako "nijedno društvo zapravo ne poznaje niti je
ikad poznavalo ikakav drugi jezik osim onog koji
nastaje kao proizvod naslijeđen od prethodnih
naraštaja".

Zato smatra da su jezici društveni fenomen

koji je zajednički pripadnicima neke društvene
skupine i koji oni prenose na svoju djecu. On je,
prema tome, uglavnom nepromjenjiv - ima ten-
denciju da se učvrsti i ne mijenja. Saussure prih-
vaća da su tijekom duljeg razdoblja neke promje-
ne u jeziku moguće.

Međutim, čak i tada se obično radi tek o ma-

njim pomacima u značenju pojedinih ozna-
čitelja.

Langve

parole

Saussure ne misli da je jezik tek zbirka nepoveza-
nih označitelja. Označitelji se definiraju drugim
označiteljima. Na primjer, označitelj "životinja"
pomaže definirati označitelja "pas".

Nadalje, jezik se može upotrebljavati jedino

ako postoje neka pravila koja određuju kako se
različiti označitelji međusobno povezuju da bi

Poglavlje 12: Kultura i identitet 907

prenijeli ideje. Stoga svaki jezik ima strukturu
koja se sastoji od gramatičkih pravila, riječi,
značenja koja povezuju riječi i tako dalje.

Tu ukupnu strukturu Saussure naziva langue.

Razlikuje ju od parole, koja se odnosi na aktual-
nu upotrebu jezika.

Rečenice u ovoj knjizi, riječi što ih studenti so-

ciologije izgovaraju u predavaonici, razgovori u
kafiću i u kući - sve su to primjeri parole. Da bi
parole bio moguć, mora postojati neki langue.
Saussure to uspoređuje sa šahom.

U šahu se jezik sastoji od pravila koja određuju

početni smještaj figura, pokretanje figura, uzima-
nje supamičkih figura, pobjeđivanje itd. Parole se
sastoji od stvarnih poteza koje odabere određeni
igrač.

Lingvistika

Za Saussurea, lingvistika uključuje ispitivanje pa-
role primjera upotrebe jezika - kako bi se razum-
jelo strukturu jezika ili langue koji se nalazi u te-
melju. Jezik bi trebalo proućavati kao integriran
sustav s vlastitom logikom i strukturom.

Ne bi ga se smjelo gledati kroz njegove veze s

izvanjskom zbiljom. Tako bi znak "pas" trebalo
gledati kroz njegov odnos s drugim znakovima,
na primjer "životinja" i "lajanje", a ne preko
njegova odnosa s konkretnim bićem koje opisu-
je.

Saussure stoga ističe da ljudi doživljavaju svi-

jet kroz znakove koji imaju određena značenja, a
ne na izravan materijalni način.

Taj aspekt Saussureova rada John Storey ova-

ko opisuje:

Funkcijajejezika organizirati i konstruirati naš

pristup zbilji. Stoga iz toga takođerslijedi da različi-

tijezici zapravo proizvode različito mapiranje zbilje.

Kad Europljanin gleda snježni krajolik, on ili ona vi-

disnijeg. Eskim koji promatra isti taj snježni krajolik

vidjet

će

u njemu kudikamo vise, jer Eskimi za opis

snijega imaju

više

od pedeset riječi. Prema tome,

Eskim i Europljanin koji stojejedan kraj drugog i

promatraju prizor vidjet

će

zapravo dva posve razli-

čita pojmovna sklopa.

Storey, 1997., str. 70-71

Evaluacija

Saussure je praktički utemeljio dvije discipline,
semiologiju i lingvistiku. Međutim, njegovu su ra-
du upućene neke kritičke primjedbe.

Norman Fairclough (1989., prikazano u Stri-

nati, 1995.) tvrdi da Saussure previše naglašava
stupanj u kojem članovi nekog društva dijele isti
jezik. Fairclough također tvrdi da Saussure za-
nemaruje važnost moći. Moćniji članovi društva
mogu svoj jezik pokušati definirati kao superior-