Sociologija religija

Predmet i zadaci sociologije religija

Na osnovu dostignuća opće sociologije razvila se i nova disciplina

sociologija religije

. Ona

spada u tzv. posebne sociologije. Riječ je o naučnoj disciplini koja proučava religiju
znanstvenim metodom.

Riječ je o neovisnoj disciplini, istina još nedovoljno razvijenoj, koja, empirijski i teorijski,
proučava religiju(e) kao društvenu pojavu.

Zadaci:

a) Iz samog naziva ,, sociologija religije” jasno je da je predmet njenog proučavanja

religija (kao društveni fenomen). Sociologija religije proučava utjecaj društva na
religiju i religije na društvo. Ni religija ni društvo nisu konstante pojave. I jedno i
drugo je promjenljivo, te utoliko zahvalno područje za sociologijske proučavanje tih
promjena. Sociologija religiju proučava, prije svega, kao socijalni fenomen dovodeći
je u vezu i objašnjavajući uz pomoć drugih društvenih pojava.

b) Sociologija religije prilazi religiji kao specifičnoj društvenoj pojavi koja se može

osobito izučavati. Zato se sociologija religije bavi

mjestom, funkcijom i ulogom

religije u životu pojedinca i društva

, njenim odnosom prema drugim oblicima

čovjekove svijesti i prakse. Nju interesiraju posljedice što ih vjerovanje ima na
djelatnosti vjernika, a ne interesira je samo vjerovanje kao takvo.

Sociolog proučava religiju kao društvenu stvarnost

onoliko koliko je ona dostupna

empirijskim istraživanjima, ali i međusobne odnose i utjecaj jedne religije i religijske
zajednice na drugu, kao i uzajamne veze između različitih religijskih iskustava, odnos
religijske iskustava i društvenih struktura (stranaka, slojeva, klasa, centara društvene
moći, itd.). Proučavaju se odnosi između pripadnika različitih religija i konfesija.

d) Religija se institucionalizirala, pa govorimo o kršćanstvu, islamu, budizmu, a

institucionaliziranje je pratilo njeno organiziranje u različite tipove religijskih
zajednica, a sve je to dostupno iskustvenoj evidenciji.

e) Religija i religijska zajednica ne uče samo kako da se čovjek odnosi prema

Nadnaravnom. Većina ih ima razvijeno svoje

socijalno-političko učenje

izneseno u

pisanim religijski autoritetima. Sociolog se baci proučavanjem tog učenja, porukama
koje religijske zajednice šalju svojim sljedbenicima, kako se oni odnose prema njima i
da li – kako i koliko – te poruke utječu na socijalno ponašanje sljedbenika date
religijske zajednice.

f) Institucionaliziranjem religijske grupe dolazi do diferenciranja statusnih uloga u njoj.

Izdvaja se poseban sloj s ,,posvećenom” ulogom koja se razlikuje od uloge običnih
vjernika. Oni se specijaliziraju za obavljanje različitih poslova u grupi. Najčešće
razvijaju religijsko znanje, vode obrede u skupu i sl.

g) Najizraženija sociologijska dimenzija religije je u

obredima

, osobito onim koji su

povezani sa socijalnim događajima – rođenjem, ženidbom, smrti, itd. Obredi
pretvaraju obično u sveto. Ustvari, obredi mogu biti javni, osobni i sveti. Religija bez

Sociologija religija

obreda bila bi mrtva. Sociolog upravo istražuje tu ,,folklornu”, obrednu stranu
religijskog života, da li i kakve šire društvene uloge ima neki od obreda.

h) Sociolog može proučavati

položaj vjernika u religijskoj grupi

, njegovu (ne)djelatnost

u njoj, kakav je njegov odnos prema drugim ljudima, kako i koliko religijsko
(ne)pripadanje utječe na njegove ideje, vrijednosti. Dakle

proučavaj značaj

(ne)sudjelovanja u religijskoj participaciji

građana.

i) Sociolog može proučavati

religijske motive migracija,

osobito u višekonfesionalnim

zajednicama   (migracije   grade   i   razgrađuju   višekonfesionalnost).   Sociolog   može
istraživati  koliko  struktura migranata  po  religijskoj  pripadnosti  (useljeni i  iseljeni)
utječe na promjene religijske strukture stanovništva.

Sociolog može istraživati za koji

tip naselja je izraženija religijska monolitnost

(obično se smatra da je to

karakteristično za seoska naselja i uže područne lokalitete). Ako je riječ o religijski
heterogenim naseljima, može se istraživati da li je riječ o

unimodalnim

(dominira

jedna religijska grupa),

bimodalnim

(dominiraju dvije religijske grupacije) ili

trimodalnim

(u kojima dominiraju tri religijske grupacije).

j) Sociolog religije može istraživati

utjecaj religija i religijskih zajednica na etnički i

nacionalni razvoj

. Jezik, a ponekad i religija, spada u dublja etnička obilježja. Bio je

primaran za formiranje mnogih zajednica, te je postao dominantan za etničke
identifikacije.

k) Sociologija religije baci se

proučavanjem modela odnosa između religijski zajednica i

države

. Poznati su modeli u kojima su religijska i državna zajednica bile ujedinjene, te

je religijska zajednica ujedno bila i državna zajednica. Danas je religijska zajednica,
kao institucija, izgubila mnoge od prijašnjih funkcija, U osnovi može se govoriti o tri
modela odnosa religijska zajednica – država: model državne religijske zajednice,
model priznatih religija i religijskih zajednica i model odvojenosti religijskih zajednica
od države, u kojem religijske vrijednosti nisu više i opće vrijednosti zajednice.

Kakav je odnos sociologije religije i teologije

Teologija za predmet proučavanja ima Boga, a sociologija društvo, iako jedna drugoj mogu
biti od velike koristi. Teologija se zasniva na vjerovanju u Nadnaravno čiju egzistenciju ne
možemo provjeravati znanstvenom metodologijom.

Dakle, teolog svoj pristup zasniva na vjerovanju a sociolog na provjeravanju onoga što u
realnosti postoji. Teolog o religiji najčešće govori u obliku idealnog modela, a sociolog u
obliku stvarnog modela, kakva ona u konkretnom životu jeste.

Mnogi smatraju da nemoć teologije počinje tamo gdje se javlja moć znanosti, gdje prestaje
znanje, počinje vjera.

U religijskim zajednicama već se javljaju začeci sociologijskih istraživanja i izučavanja
sociologije religije u njihovim visokoškolskim institucijama (na nekim od njih sociologija
religije je već uvedena u program studija). Naime, religijske zajednice se počinju baviti

Sociologija religija

prvobitni oblik religije bio kult duhova. Također, suprotstavio se naturalističkoj koncepciji u
objašnjavanju nastanka religije, po kojoj je obožavanje prirode i pojava u njoj bilo prvobitni
oblik religije.

Nasuprot animizmu i naturalizmu, smatrao je da su prvi oblici religijskog života bili
obožavanje bića nižih od čovjeka (zec, kengur, vuk), odnosno da je

totemizam

, ili

kult

životinja

, bio prvobitni oblik religije.

Za Durkheima religija je proizvod društva i društvo utječe na njeno oblikovanje i razvoj.

Max Weber

je u istraživanju religije vidio ključ za razumijevanje globalnih razlika između

istočnih i zapadnih društava. Po Weberu, europska kultura se razvila i oblikovala pod snažnim
utjecajem kršćanstva. Osobito su značajna Weberova istraživanja odnosa između religije i
proizvodnje. Usporednim izučavanjem više religija pratio je njihov utjecaj na gospodarski
život i organizaciju društva. Poznato je njegovo djelo ,,Protestantska etika i duh kapitalizma”
u kojem je iznio svoje osnovne ocjene o utjecaju protestantizma na nastanak i razvoj
kapitalizma.

Ustvrdio je da protestantske religije razvijaju radinost i štedljivost, a to vodi u bogatstvo.
Dakle, Weber se orijentirao na značaj ,,kulture religije”, na ono što ima utjecaja, prije svega,
na gospodarski razvoj.

Sociologijsko određenje pojma religije

Religija je oblik čovjekove kulturne djelatnosti i spada u oblast kulture.

Etimološki, pojam ,,religija” je nastao iz latinskog glagola

relegere

, što bi

značilo ,,održavati”, ,,brižno se odnositi”, izražavati poštovanja. Laktancije je izvodio
pojam ,,religija” iz latinskog glagola

religare

, što znači ,,vezati”, ,,povezati”. Tako religija

povezuje Boga i čovjeka, na određeni način i sljedbenike iste religije, ali još uvijek nikako i
pripadnike različitih religija međusobno.

Religija je stvar želja, nastojanja, čovjekovih težnji za prijatnim osjećanjima, za onim što se
nema (a želi se imati). Ludwing Feuerbach bi rekao da je religija stvar ,,nagona za srećom”.

Većina autora se slaže glede nekoliko elemenata bitnih za određenje religije koja dominira na
području Jugoistočne Europe:

Vjerovanje u Nadnaravno ili Vrhunaravno

. Ima religija koje počinju sa sviješću o

Nadnaravnom, ali ne i sve. Neki autori smatraju da je to minimum za definiciju
religije. Nadnaravno je često definirano raznim intelektualnim apstrakcijama. Ono nije
jednoznačno u svim religijama i svim razdobljima razvoja ljudskog društva. Po
Durkheimu, pojam koji je karakterističan za sve što je religijsko jest upravo pojam
Nadnaravnog. Vjeruje se da je Nadnaravno zainteresirano za čovjeka i da čovjek (na

Sociologija religija

primjer, preko molitve) može utjecati na Njega. Postoje simbolička sredstva
komunikacije s Nadnaravnim, kao što su obožavanje, molitva, obredi, žrtvovanje.

Pojam svetog

. Sveto je sve što označava specifičnost religije. Bez njega religija je

nezamisliva. Svetost bez Nadnaravnog ne postoji, niti Nadnaravno bez svetosti. I G.
Mensching i J.Wach su polazili od svetog kao bitnog elementa u definiranju religije.
Suprotno svetom,

profano

je stanje u kojem se svijet pokušava shvatit

ibez ,,nečeg”, ,,radikalno drugačijeg”, Nadnaravnog. Isključuje se vrednovanje
transcedentalnog, onostranog u životu čovjeka, zajednice ili društva.

Sakralno i sveto

. Sakralno i svjetovno su načini doživljavanja svetog i izražavanja

vjerovanja.  Svjetovni način  odnosa spram  pojma Nadnaravnog  isključuje divljenje
prema   njemu.   Uz   pojam   svjetovnog   vezan   je   i   pojam   sekularnog,   koji,   raznim
potiscima, ,,religijska” društva potiskuju.
Sveto   je   sve   ono   što   je   suprotno,   potpuno   različito   od   profanog.   Razlika   između
svetoga i nesvetoga nije fizičke, već simboličke prirode. Simbol, znak ,,otkriva” kako
je nešto sveto. Sveto je ono što čovjek ili društvo smatra svetim. Pojam ,,svetog”
varira od religije do religije, a katkad i od jednog do drugog naroda unutar iste religije.

Sistem vjerovanja, običaja i obreda

Vjerovanja

su najčešće iznesena u pisanim

religijskim autoritetima. Pripadanje religiji, u pravilu, podrazumijeva i participaciju u
vjerskoj praksi – običajima i obredima. To su sredstva pomoću kojih se želi utjecati na
Nadnaravno. Čovjek se najviše osjeća religioznim kad sudjeluje u običajima i
obredima.

Religijski običaji

su ustaljen način ponašanja vjernika u datim uslovima, koji se smatra

obaveznim.

Religijski obredi

su simboličke radnje koje se vrše po prihvaćenim pravilima, kroz

koje se izražavaju religijske ideje, predodžbe, osjećaji i pomoću kojih se želi utjecati
na Nadnaravno.

Obredi očišćenja

mogu biti povezani za rođenje, sklapanje braka, pokop. Može to biti

ritualno pranje (uzimanje abdesta kod muslimana), post kao vid očišćenja (pred velike
vjerske blagdane), seksualna suzdržljivost (za vrijeme dok žena ima mjesečnicu),
zavjet šutnje i izoliranosti (na primjer, pri ulasku u neku redovničku zajednicu).
Osobito su razvijeni

pogrebni obredi

. Mogu se obavljati prije, za vrijeme i nakon

pogreba.

Simboli

su sastavni dio svake religije, i vidljivi znak pripadnosti nekoj od religija. Oni

podrazumijevaju i specifičnu upotrebu riječi, radnji, obreda, glazbe, igre. Čak i tišina u
obrednoj radnji može imati simboličko značenje. Sklapanje ruku u molitvi, pokreti
koje čine muslimani tokom klanjanja, ritualno pranje i slično, imaju simbolični
karakter.

Religijske zajednice

čine različiti ljudi koji moraju prihvatiti konsenzus oko osnovnih

pravila ponašanja. Vremenom one postaju institucionalizirane religijske grupe koje se
bave zadovoljavanjem religijskih potreba i funkcija. Religijske zajednica razvija

Sociologija religija

ptica ili životinja, na koju grupa gleda s posebnim strahopoštovanjem, uvažavanjem i
poštovanjem.

U razvoju prvobitne religijske svijesti susrećemo se i s

animizmom

(anima=duša). Glavni

zastupnik animističke koncepcije bio je Edward Tylor. Njegovim stajalištima priključit će se i
Freud. Po toj teoriji, ljudi su vjerovali da je cjelokupna priroda nastanjena dušama. Vjerovalo
se da u svijetu postoje ,,duhovi” koji upravljaju raznim događajima. Animizam je bio
vjerovanje u postojanje nematerijalnih snaga i mogućnost čovjekova općenja s njima. Za
pojavu animizma vezano je vjerovanje u postojanje duha, duše, koji mogu egzistirati
odvojeno od materijalnog tijela.

Jedan od oblika, ili viši stupanj u razvoju religije, koji karakterizira vjerovanje u bogove je

teizam

(grčki theos=bog).

Teizam dijelimo na:

1. Politeizam – etapu u razvoju religije koju obilježava vjerovanje u više bogova (bog

neba, rata, ljubavi, mira, itd.), a da se to ne smatra lošim.

2. Monoteizam – učenje o jednom bogu ili jednoboštvu. Vjerovanje u Jahvu pojavilo se

kao monoteistička religija.

Pod

religioznošću

podrazumijevamo osobno osjećanje kod vjernika koje se temelji na

religijskim načinu ponašanja i vjerovanja u nadnaravna bića i njihovu moć.

Vjeru i vjerovanje

je teško odrediti u sociologijskim kategorijama. To je osobna, intimna

odluka o odnosu prema nadnaravnom. Zato i kažemo da je to osnovni element pripadanja
nekoj religiji koji je od bitnog značaja za odnos prema svakom drugom emlementu religijske
spoznaje.

Kontraverze o korjenima religije

Vraćanje korjenima religije je vraćanje na pitanje religijskog života dalekih predaka. A o
tome možemo samo graditi pretpostavke.

1) Po jednoj koncepciji, religija je nešto što je prirođeno čovjeku, ona je bila, i bit će,

njegov pratilac. Religija je svojstvena samo čovjeku i čovjek kao takav ne bi mogao
biti bez nje. Međutim, ako je religija čovjeku prirođena, kako ju je moguće napustiti, a
napuštanje religije stara su koliko i ona sama.

Naturalistička

(neki je nazivaju i antropološka) koncepcija polazi od toga da su

religiju izazvale sile prirode pred kojima je čovjek osjećao strah i užas. Ove, u suštini
antropološke teorije, polaze od ljudske interakcije s prirodom kao izvorom religije.