Sopstveni kapital preduzeća
BANJA LUKA COLLEGE
BANJA LUKA
Miloša Obilića 30
SEMINARSKI RAD IZ PREDMETA
FINANSIJSKO RAČUNOVODSTVO
Troškovi u poslovanju preduzeća-obračun i knjiženje
Profesor: Student: Davor Račić
Doc.mr. Simeun Vilandečić
Broj indeksa:332/10
Asistent:mr Zorana Kojovic
Banjaluka,maj 2012.
UVOD
U današnje vreme gde se sve aktivnosti čoveka razvijaju veoma bržo,
sama tehnološka modernizacija i naućna dostignuća. Sve to ubrzava ritam
ljudskog života daje mnoštvo ogodnosti za dalji rast životnog standarda. Da
bi se poboljšao standard potrebno je i poslovati u preduzeću koje može da
isprati potrebe savremenog načina poslovanja. Može se slobodno reći da ti
zahtevi danas nisu lako ostvarivi i da se sastoje od velikog broja činilaca.
Jedan od bitnih činilaca je
računovodstvo
.
Računovodstvo kao nauka ima
ključnu ulogu u osavremenjavnju i modernizaciji sistema evidentiranja i
praćenja. U sadašnjem poslovnom okruženju da bi se ostvario rast i razvoj
potrebno je kvalitetno upravljanje koje inače nemože da bude bez kvalitetnih
informacija. Iz toga proizilazi važnost
upravljačkog informacionog sistema
i njegovog podsistema,
računovodstvenog informacionog sistema
. Da bi
bilo uspešno upravljanje poslovanjem ono mora znači da ima pouzdane i
blagovremene informacije. Između ostalog a vema bitne su informacije o
obračunu troškova.
Obračun troškova
treba da odgovori na pitanja gde su i
u vezi sa čim su troškovi u preduzeću nastali. U sklopu ovog rada
obradićemo oblast obračuna troškova sa posebnim akcentom na
kalkulaciju
kao oblast.

Serijska proizvodnja
je vid organizacije proizvodnje gde u jednom proizvodnom ciklusu
se istovremeno izradjuje veći broj proizvoda ili delova proizvoda. Tu je velika
produktivnost i ekonomičnost proizvodnje.
Troškovi i učinci u proizvodnim preduzećima
Trošenje u cilju izrade novih proizvoda izražava se pre svega u količinama.Ako se
količine faktora (elementi) koje se ulažu u proizvodni proces pomnože njihovim cenama,
dobijaju se troškovi uloženih faktora.
Postoji medjuzavisnost učinaka i potrošnje osnovnih faktora proizvodnog procesa. Na
dva načina se utvrdjuje koja je to količina utrošenih elemenata u jednom proizvodnom
procesu koja se može smatrati neophodnom za proizvodnju odredjenog učinka:
-na tržištu jer tržište neće priznati veće troškove od onih koji su objektivno
potrebni za proizvodnju odredjenih učinaka
-zakonskim propisima i standardima kojima se konkretno odredjuje koji se
troškovi mogu uračunati u cenu koštanja učinka.
Klasifikacija troškova
Svi troškovi koji nastaju u cilju obavljanja proizvodnog procesa mogu se
klasifikovati.Za obračun troškova i učinaka upravljačko računovodstvo klasifikuju
troškove na:
Ukupne i prosečne troškove
: pod ukupnima se podrazumeva iznos troškova preduzeća
u celini za neki odredjeni period, a pod prosečnima se podrazumevaju troškovi po
jedinici učinka.Do njih se dolazi deljenjem ukupnih troškova sa ukupnim učinkom.Ovi
prosečni se nazivaju još i cena koštanja jedinice učinka.
Troškove po vrstama
, po mestima njihovog nastanka i nosiocima: ovde je podela
troškova izvršena prema poreklu, načinu nastajanja, supstanci i prirodi samih utrošaka.
Prema kontnom okviru
obavezno je klasifikovanje troškova po vrstama na kontima
klase 5-Rashodi,
i to su ( troškovi materijala za izradu, energije, goriva; troškovi zarada;
troškovi proizvodnih usluga; amortizacija; nematerijalni troškovi; troškovi finansiranja
delatnosti; ostali troškovi). Što se tiče mesta njihovog nastanka, to je u stvari
razvrstavanje navedenih vrsta troškova po sektorima, pogonima, odeljenjima i sl. da bi se
utvrdilo koliko je troškova nastalo na odredjenom mestu, radi čega i u okviru koje
delatnosti. Posebno treba naglasiti da mesta troškova zavise od broja pojedinih delatnosti
u preduzeću, te se obično formiraju mesta troškova pojedinih delatnosti (mesta troškova
osnovne delatnosti, pomoćne delatnosti, sporedne delatnosti, mesta troškova zajedničkih
službi).
Prema vezanosti za pojedine nosioce troškova
: nosioci troškova su konačni učinci
preduzeća namenjeni prodaji. Svaki učinak treba da nosi troškove svoje
proizvodnje.Troškovi koji se mogu neposredno indentifikovati sa proizvodom nazivaju se
neposredni ili direktni, a oni koji se posrednim putem rasporedjuju na odgovarajuće
nosioce su posredni ili indirektni
.
4.
Troškovi proizvoda
ili
troškovi uključeni u zalihe učinaka
predstavljaju troškove koji
se uključiti u bilansnu vrednost zaliha nedovršene proizvodnje i gotovih proizvoda.
Troškovi perioda ne uključuju se u vrednost zaliha učinaka, već neposredno u rashode
obračunskog perioda u kojem su nastali.
Prema načinu njihovog reagovanja na promene obima proizvodnje – na varijabilne i
fiksne troškove.
Varijabilni se menjaju sa promenom obima proizvodnje i to najčešće
srazmerno promeni obima proizvodnje, ali po jedinici proizvoda oni predstavljaju
konstantnu veličinu. Fiksni troškovi u svom ukupnom iznosu ostaju nepromenjeni pri
promeni obima proizvodnje, jer oni ne nastaju u zavisnosti od količine proizvoda koja je
u nekom periodu proizvedena.
Funkcionalno klasifikovanje troškova
zavisi pre svega od funkcionalne strukture
preduzeća (troškovi nabavke, tehničke uprave, proizvodnje u užem smislu, marketinga,
upravljanja istraživanja i razvoja, troškovi finansiranja preduzeća). Ova klasifikacija
uglavnom je nastala na osnovu zbirnog kontnog okvira u klasi 9- Obračun troškova i
učinaka, koncentrišući osnovne grupe konta.
Vreme obuhvatanja troškova
predstavlja osnovu za klasifikaciju na
planske i stvarne
troškove
.Korišćenje ovih troškova je bitno za sprovodjenje politike cena u preduzeću.
Sistemski obračun troškova
Postoji više različitih sistema obračuna troškova. Razlog zbog kojih ne postoji
jedinstvena klasifikacija sistema obračna traškova je ta što se oni mogu klasifikovati po
različitim kriterijumima. Sistem obračuna troškova predstavlja skup načela, metoda i
postupaka obrade i obuhvatanja troškova, zatim njihovo alociranje na mestima troškova,
kao i vezivanje za nosioce troškova ili uključivanje u rashode tekućeg perioda, a sve u
cilju obračuna što tačnijeg periodičnog rezultata i zadovoljenja drugih obračunskih
ciljeva. Na osnovu ovoga izdvojićemo dve osnovne podele:
1.
U zavisnosti od toga koji troškovi se uključuju u cenu koštanja nosilaca troškova,
sistemi obračuna troškova se dele na:
-
sistem obračuna po stvarnim troškovima
-
sistem obračuna po standardnim troškovima
.
Obračun po
stvarnim troškovima
ja najstariji sistem obračuna troškova.Glavni cilj
obračuna po stvarnim troškovima je naknadna kalkulacija. Osim za potrebe politike cena,
podaci o stvarnoj ceni koštanja koriste se i za potrebe bilansiranja, za donošenje
odgovarajućih poslovnih odluka, pa čak i za kontrolu ekonomičnosti poslovanja.
Sistem obračuna po
standardnim troškovima
zasniva se na unapred odredjenim
novčanim iznosima utroška svih vrednosti u procesu proizvodnje, odnosno to su planski
troškovi.Ovi troškovi pokazuju koliko treba da iznose troškovi u datim proizvodno
tehničkim uslovima.
2.
Prema kriterijumu obuhvata, odnosno sadržane cene koštanja, razlikuju se:
-
sistem obračuna po punim troškovima (punoj ceni koštanja
)
-
sistem obračuna po nepotpunim troškovima ( varijabilnim )
.
5.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti