1
SEMINARSKI RAD
SMJER: BOSANSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST
PREDMET: DJEČJA KNJIŽEVNOST
TEMA: SPECIFIČNOST DJEČJE KNJIŽEVNOSTI
Mentor:
Student:
2
UVOD
Dugo vremena se smatralo da literatura za mladi uzrast obuhvata bajke, fantastične priče,
stihove i pjesme, knjige o pravilima ponašanja i savjetima za život i o moralu, te priče iz škole i
igrališta i pustolovine. U ovu književnost, dakako, spada sve to, ali i mnogo šire i više. Tu je
literatura koja je pisana za djecu, ali su je ona prisvojila. Mnoge knjige koje smatramo klasičnim
napisali su pisci i ne pomišljajući i da ih namjenjuju djeci. Dječja literatura je širi pojam i
obuhvata djela izvan područja umjetničke književnosti, a na samom književnom području
obuhvata poeziju, romane, pripovjetke, pripovjetke o životinjama, avanturističku književnost,
naučnu fantastiku, putopise i slično.
U općem pojmu nema razlike između "velike" i "male" književnosti, kako ih neki
kritičari i istoričari nazivaju. Obje su književnosti, mada književnost za djecu ima neke
specifičnosti i zaseban svijet kojem se obraća. Pisci jedne i druge književnosti grade svoj svijet,
razlika je u tome što u dijelima za djecu nema slike u totalu i kompleksu života. I pisci za odrasle
i za djecu pišu o svom životu, razlika je u tome što drugi imaju u vidu i djetinjstvo. I jednom i
drugom cilj je isti. Umjetnikova vizija je imitacija. Ponekad se za umjetnikovu istinu kaže da je
"lažna", ali je ona piscu stvarna, čak i istinitija ako je prikazana tako ubjedljivo da je u potpunosti
prihvatimo. Pisac ne opisuje život, već kazuje šta se događa u svijetu. Pisati "ne znači opisivati
stvarnost života, jer kad bi pisanje u književnom smislu bilo obično, jednostavno opisivanje
fakata, onda bi svaki pisar bio pjesnik".
1
Da bi napisao umjetničko djelo, pisac prethodno studira život, poznaje ljude, odabira lica,
poznaje njihove karakteristike. Jedne ili dvije ličnosti, ma kako bile zanimljive, ne mogu biti
dovoljne da se napiše umjetničko djelo. Potrebno e više ličnosti, do njih pisac neće doprijeti, već
dubljim stvaralačkim oponašanjem.
1
Muris Idrizović, Književnost za djecu,
Sarajevo, 1998.,str.5.
4
SPECIFIČNOST DJEČJE KNJIŽEVNOSTI
Dječja književnost po svojoj prirodi ne daje odgovore na pitanja o smislu našeg
postojanja i to je razlog njenog zanemarivanja. Mi ovdje govorimo o darovitim, istinskim
piscima, čija su djela umjetnost. Takvi su ostali, dok su drugi u većini njegovali nacionalne teme
i glorificirali prošlost i vremenom bili zaboravljeni. Slično je pisao i Oton Župančič mnogo
godina kasnije. Zastupao je gledište da najbolje djela za odrasle ne moraju, a često i nisu najbolja
za djecu, a svako dobro djelo za djecu je dobro i za odrasle. U knjizi
Les enfants
Andre
Maurois je isto pisao, mada drugim riječima, da su djela za djecu jedino prava umjetnička djela,
priznajući na taj način da je i književnost za djecu umjetnost.
Djeci nije bitno da li je književnost dječja ili za djecu, nije bitno da li je književnost ili
nije, već da li govori njima prihvatljivim jezikom i na umjetničkom nivou. Važno je da pisac
polazi s pozicije djeteta, ako to ne čini, ide ka cjelini svijeta i koristi se složenom tehnikom
stvaranja. Umjesto da otkriva svijet djetetu prihvatljivim mislima, pisac za odrasle drugačijim
postupkom opterećuje dijete do mjere da mu slika svijeta postaje tamna. Takvo djelo postaje
razumljivo samo čovjeku s iskustvom i širim poznavanjem života. Svijet djetinjstva je toliko
jednostavan, koliko i složen. Ako pisac izgubi to iz vida, može mu se dogoditi da dijete udalji od
njegovog djela.
Postoje i takva književna djela pisana za djecu koja ih nisu prihvatila, što ne znači da nisu
umjetnički vrijedna ne zato što u njima nije svijet djece, već zato što dijete još nije odraslo do
potrebnog nivoa piščeve misli. Pisac se mora kloniti pouka i tendencije, takva djela djeca ne vole
čitati, poruka i tendencija mora prirodno izvirati iz djela, ne smije biti nametnuta.
Da bi bilo prihvatljivo, djela mora imati stilsku ljepotu, mora u njemu biti i prava
poezija, istinske mudrosti i istine, mora biti čarobno, prihvatljivo kao bajka. Dijete voli saznati
što je u svijetu koji ga okružuje i pokazuje veliko interesovanje za svaku književnu riječ bilo
proznu ili pjesničku. Od djeteta ne možemo tražiti da se opredjeljuje prema vrijednostima, mada
ne možemo zaobilaziti njegovo mišljenje.
5
DJEČJI PISAC I NJEGOVO DJELO
U pripovijedanju pisac uzima građu iz života, on se odlučuje za oblast koju dobro
poznaje, za uočavanje karakterističnih detalja, dok pisac za djecu polazi od djetinjstva, on može
početi priču ili roman i o zbivanjima iz života uopće, ali je vremenom sužava na uže područje
vodeći računa o moći djece i sposobnosti da razlikuje život o sebi i životu drugih o kojima
govori. Da bi neko napisao roman, priču ili pjesmu za djecu, bitno je poznavati život djeteta.
Pripovjedač za djecu usmjeriće pažnju na fabuliranje. Na osnovu koncepta ličnostima će
dati uloge, zapravo ličnosti će objasniti kao zasebne individue.
Književno djelo za djecu se ograničava na nivo znanja i poznavanja života. Umjesto da
ulazi u složena psihološka stanja, pisac će drugim putem pomoću jezika i lokalnih boja objasniti
ličnosti i prikazati njihovo porijeklo i socijalnu pripadnost.Poslužiće se takođe i žargonom,
dijalekatskim riječima, te riječima karakterističnim za zanimanje. Roman
Dru
ž
ina Pere
Kvr
ž
ice
Mate Lovraka, na primjer, protiče u dijalogu glavne ličnosti i grupe dječaka. Svaki se
iskazuje riječima, te tako Lovrak profilira likove. Pisac se samo povremeno upliće u radnju da
pojasni zbivanje ili da ga usmjerava ka toku glavne zamisli.
3
Različiti su oblici, vrste i forme književnosti za djecu: istorijski, kritički i pedagoški.
Pisac se odlučuje za forme koje im najviše odgovaraju, bio to roman, pripovjetka, pjesma ili
drama. Najrašireniji su ovi tipovi romana: pustolovni, avanturistički, viteški, istorijski, a manje
socijalni i psihološki. Nisu zastupljeni ljubavni, satirički i prosvjetiteljski,realistički,
naturalistički i simbolički.
U romanima je u osnovi zbivanje, i to na fabularnoj osnovi. Sadržaj je sveden na
najbitniju okosnicu zbivanja i glavne motive. Na temelju fabule izgrađuje se književni siže, koji
je zbijen i motiviran sadržajem djela. Motiv je tematski zaokružena građa. Proučavanje motiva je
važno za razumijevanje djela. Fabula je izgrađena iz događaja koje povezuje život junaka.
3
Milan Crnković, Čarobni govor djetinjstva,
Zagreb,1978.,str.87.
