JU MSŠ „DOBOJ ISTOK“
EKONOMSKA ŠKOLA
SPOLJNOTRGOVINSKO POOSLOVANJE
MATURSKI RAD IZ EKONOMIKE
Uradio/la:
Mentor:
Ervin Džebić
Hajrudin Kunalić
Brijesnica Velika, 26 novembar
U spoljnotrgovinskom poslovanju je od posebnog značaja zaštita domaće
proizvodnje, kako za nerazvijene tako i za razvijene zemlje. Postoji veliki rizik u
poslovanju, usljed čega proizilazi potreba poznavanja i najudaljenijih tržišta u svijetu,
njihovih spoljnotrgovinskih deviznih, carinskih, kreditnih ivalutnih sistema. Sistemi
carina i carinske politike, primjena ili ne klauzule najpovlašćenije nacije i dr. spada u
vrlo složen i razgranat mehanizam ostvarivanja spoljne trgovine.
2. POJAM SPOLJNOTRGOVINSKOG POSLOVANJA
Spoljnotrgovinski promet-poslovanje predstavlja promet robe i usluga između
trgovinsko-pravnih subjekata čija se sedišta nalaze na teritorijama različitih država.
Ovo poslovanje se obavlja u skladu sa osnovnim načelima društveno-ekonomskog
uređenja države. Za svaku zemlju je jako bitan odnos sa inostranstvom, kao vrlo
značajan dio ekonomske aktivnosti svake zemlje. U savremenom svijetu nijedna
zemlja bez obzira na svoje razvojne potencijale i uslove nije sama sebi dovoljna,
posebno ne u ekonomijii ekonomskom razvoju.
Zbog toga kažemo da su sve zemlje ekonomski upućene jedna na drugu, odnosno u
stanju su međusobne uslovljenosti i zavisnosti. Priroda ekonomskog života i
ekonomske aktivnosti ruši sve prepreke, pa čak i međudržavne granice i to i onda
kada su one razdvojene političkim ili nekom drugim činiocima.
Savremena ekonomska teorija i praksa, međunarodnim ekonomskim odnosima i
spoljnotrgovinskom poslovanju pridaju posebnu pažnju i značaj.
Možemo reći da u osnovi međunarodnih ekonomskih odnosa stoje tri razloga
zbog kojih zemlje pojedinacno ucestvuju u njima:
• Razlike u uslovima proizvodnje među zemljama i područijima svijeta
• Opadajući troškovi proizvodnje
• Različitost u ukusima,veća ponuda na tržištu i potpunije zadovoljavanje potreba.
Zbog toga svaka zemlja nastoji da u svojoj spoljnotrgovinskoj aktivnosti iskoristi
prednosti koje ima u proizvodnji određenih proizvoda i usluga u odnosu na druge
zemlje sa kojima održava ekonomske odnose. Te prednosti se ispoljavaju kao
korišćenje sopstvenih povoljnih uslova za njihovu proizvodnju, niži troškovi
proizvodnje, bolji kvalitet proizvoda, viši stepen primene tehnike i tehnologije.
Ovo omogućava viši nivo produktivnosti rada i doprinosi rastu dohotka. Danas nema
države koja ima privredu koja bi zadovoljila njene potrebe. Nijedna državna zajednica
ne podmiruje svoje materijalne potrebe isključivo svojom proizvodnjom, dio tih
potreba podmiruje uvozom materijalnih dobara iz drugih zemalja, a dio sopstvene
proizvodnje namenjen je zadovoljavanju potreba u inostranstvu.
Poznato je da su prirodna bogatstvakao što su energetski izvori, rudna i mineralna
bogatstva, prirodni i klimatski uslovi kao faktori proizvodnje, neravnomjerno
raspoređeni u svijetu. Nijedna zemlja ma koliko ona bila velika ne raspolaže u
dovoljnim količinama i u odgovarajućem kvalitetu u svim tim uslovima.
Postoje zemlje koje imaju velike izvore nafte, ali ne i dovoljno pitke vode, zemlje koje
imaju rude gvožđa ali nemaju električne energije, postoje zemlje koje imaju povoljne
uslove za proizvodnju industrijskih ali ne i poljoprivrednih proizvoda i obrnuto,
klimatski uslovi diktiraju mogućnosti i strukturu poljoprivredne proizvodnje ali i
strukturu potrošnje.
Ako bi svaka zemlja pojedinačno zasnivala svoju proizvodnju samo na sopstvenim
prirodnim uslovima i izvorima, onda bi struktura te proizvodnje bila vrlo siromašna,
ekonomski vrlo neracionalna a proizvodnja mnogih proizvoda
nemoguća. Zahvaljujući spoljnoj trgovini dolazi do prevazilaženja neravnomjernosti u
rasporedu prirodnih bogatstava i uslova, kao činioca razvoja proizvodnje.
Zemlje koje nemaju svoje izvore nafte uvozom iz drugih zemalja podmiruju potrebe
za njom, isto to čine zemlje koje nemaju prirodnih bogatstava u gvožđu, obojenom
metalima, mineralnim sirovinama i dr. Zahvaljujući spoljnoj trgovini i međunarodnoj
razmjeni ponuda poljoprivrednih proizvoda gotovo je ista u svim zemljama svijeta bez
obzira na postojanje velikih prirodnih i klimatskih razlika koje opredjeljuju mogućnosti
proizvodnje pojedinih poljoprivrednih proizvoda u tim zemljama pojedinčno.
3. INSTRUMENTI SPOLJNOTRGOVINSKE POLITIKE
Današnja praksa spoljnotrgovinske politike u svijetu stvorila je čitav niz različitih
instrumenata pa politike koji se danas, manje više, primjenjuju u svim zemljama
svijeta. Instrumenti za regulisanje izvoza primjenjuju se u sistemu mjera
spoljnotrgovinske politike sa osnovnim ciljem da zemlja poveća izvoz svojih
proizvoda i usluga, odnosno na taj način poveća svoj novčani priliv i aktivno djeluje
na rješavanje svojih problema.
Instrumenti za regulisanje izvoza:
Izvozne premije i subvencija
, imaju široku primjenu u podsticanju izvoza roba i
usluga i koristi ih većina zemlja za sve ili samo pojedine proizvode sa kojima
izlazi na međunarodno tržište. Njih daje država iz svog budžeta izvoznicima
proizvoda i usluga i na taj način, ona stimuliše izvoznike. Izvozne premije se
obično utvrđuju u nekom procentu od ostvarenog izvoza.
Kreditiranje izvoza,
ima zadatak da omogući izvoznicima da dođu do povoljnih
kredita kojima će povećati proizvodnju namenjenu izvozu ili olakšati plasman
te proizvodnje na inostranom tržištu. Njih odobrava država iz specijalnih
fondova.
Retenciona kvota,
predstavlja procentualni dio sredstava ostvarenih izvozom
koji ostaje izvozniku na slobodno raspolaganje. U svojim novčanim sistemima,
pojedine zemlje propisuju obavezu da izvoznici ostvareni priliv sredstava, po
osnovu izvoza roba i usluga u cjelini ili djelimično, prodaju državi po
određenom kursu. Država može u cjelini ili djelimično da oslobodi pojedine
izvoznike takve obaveze, odnosno da im tu obavezu poveća ili smanji.
Vezivanje uvoznih prava za izvoz, predstavlja specifičan instrument spoljnotrgovinske
politike koji se primenjuje u zemljama sa državnim sistemom raspolaganja
sredstvima.U zavisnosti od ostvarenog izvoza, izvoznicima se odobrava pravo na
uvoz određenih proizvoda.
