Koja vrsta iz reda primata je nabliža coveku i zbog čega?

Čoveku su najbliži čovekoliki majmuni, odnosno bezrepi antropoidni majmuni, koji nemaju žuljeve na 
zadnjici. Svrstavaju se u tri reda: oranguntan, šimpanza, gorila. Odlikuju se po dobro razvijenom mozgu i 
imaju sposobnost razumnog reagovanja i ispunjavanja odredjenih zadataka. 

Hrane se biljnom i zivotinjskom hranom. Polozaj unutrasnjih organa je slican polozaju organa kod coveka. 
Dlakavost pazusnih jama kod simpanze, kao i prisustvo brade i brkova kod orangutana. 

Takodje postoji slicnost i u krvnim grupama, menstrualnom ciklusu i polozaju ploda u materici. Imaju istu 
telesnu temperaturu, identicnu frekvenciju disanja i srcanog rada, kao covek.

Čovek pripada 

klasi

 – sisara, 

redu

 – primata (prvi red sisara), 

podred

 - čovekoliki majmun, 

superfamilija

 

– porodica ljudi, 

familia

 – ljudi

Kroz koliko stadijuma se može opisati hominizacija čoveka?

Kroz tri stadijuma:

1. Australopithecus- južni majmun

2. Homo erektus-uspravni čovek

3. Homo sapiens- pametan čovek

Koji su faktori evolucije čoveka?

Asortativno ukštanje, mutacije, migracije, genetički drift , selekcija.

Geneticki drift?

To je faktor koji menja geneticku strukturu populacije i predstavlja slucajne promene ucestalosti alela kroz 
generacije.

Koje su osnovne odlike čoveka kao žive materije?

1.

Ćelijska gradja

 (protoplazma), 

2. 

Rast i razvoj

 (živi organizmi uzimaju hranu i koriste je kao energetski ili gradivni materijal, tako da na 

taj način dolazi do povećanja organizma, odnosno do rasta), 

3. 

Hemijski i fizički sastav

 (živa bića imaju ćelijsku građu, odnosno sastoje se od malih strukturnih i 

funkcionalnih jedinica koje nazivamo ćelije),

4. 

Razmena materija i energije

 (živa bića dobijaju energiju unosom hranljivih materija, sva uneta hrana ne 

koristi se za rast već se jedan deo koristi i za stvaranje energije, koja je neophodna za održavanje životnih 
funkcija), 

5. 

Razmnožavanje reprodukcijom

6. 

Starenje

7. 

Letalni završetak

 (umiranje). 

Koje su osnovne komponente ćelije?

Ćelija je osnovna jedinica gradje i funkcije živih organizama. Može biti i samostalan organizam kao u 
slučaju prokariota i jednoćelijskih eukariota. Postoji niz vlastitih životnih osobina: rast, razvoj,reprodukcija, 
metabolizam.

Prema stepenu složenosti građe postoje 2 organizaciono različita tipa ćelija: prokariotske (isključivo 
jednoćelijski organizmi – nemaju izdiferencirano jedro) i eukariotske (mogu imati jednoćelijsku i 
višećelijsku organizaciju, imaju izdiferencirano jedro)

Hemijski elementi koji izgrađuju ćeliju nazivaju se biogeni elementi. od kojih oko 95% zive materije čine 
samo 4 makroelementa: ugljenik, vodonik, kiseonik i azot. Od esencijalnih mikroelemenata bitni su: gvožđe, 
bakar, mangan, brom.

U sastav protoplazme ulaze sledeća osnovna jedinjenja:

1. Neorganska (voda, neorganske soli)
2. Organska (lipidi, proteini, ugljeni hidrati i nukleinske kiseline)

Voda je jedna od glavnih komponenti živih sistema i čini čak 50 – 95% težine ćelije. količina vode u ćeliji 
čoveka zavisi od 

starosti

 (najveću količinu vode imaju embrionalne ćelije), 

vrste tkiva

,

 metaboličke 

aktivnosti

 (fiziološki najaktivnija tkiva - mišićno i nervno imaju veći procenat vode u odnosu kosti i zubi, u 

čijim ćelijama je najmanje ima), 

pola

.

Uloge vode su:

1. unuverzalni rastvarač
2. pogodna sredina za odvijanje metaboličkih reakcija
3. transportna uloga
4. učestvuje u termoregulaciji i osmoregulaciji

Neorganske soli mogu imati strukturnu ulogu gradeći čvrste delove organizma (kosti i zubi), aktivatori su 
mnogih enzima, obezbeđuju polarizovanost ćelijske membrane, imaju druge fiziološki aktivne uloge 
(fossfati – kao prenosioci hemijske energije, karbonati i bikarbonati – regulišu pH)

Угљени хидрати 

Угљени хидрати се деле на: моносахариде, олиго сахариде и полисахариде. 

моносахариди се хидролизом не могу разложити на простија једињења. према броју угљеникових 
атома деле се на: триозе, тетрозе, пентозе (рибоза и дезоксирибоза) и хексозе (глукоза и фруктоза)

Ћелије користе угљене хидрате у облику 

моносахарида

, због чега се полисахариди (скроб и 

гликоген – настају од великог броја молекула глукозе) и дисахариди (малтоза, лактоза и сахароза) 
разлажу до моносахарида (глукоза, фруктоза и галактоза). 

Након апсорпције у танком цреву 

моносахариди одлазе порталним крвотоком у јетру, а затим се користе у различите сврхе. 

Галактоза и фруктоза се у јетри претварају у глукозу процесом конверзије моносахарида. Због 
наведеног, у организму изван органа за варење од угљених хидрата постоји само 

глукоза 

(главни 

извор енергије и основни транспортни облик шећера у организму), која се налази у крви и телесним 
течностима и 

гликоген

 (полимер глукозе) који се налази у ћелијама јетре и мишића. 

Тренинг доводи до повећања депоа гликогена у радној мускулатури за 20 – 30%. 

Претварање 

глукозе у гликоген се назива 

гликогенеза

.

 

 

Тело располаже са 450гр укупне резерве угљених 

хидрата

, а код врхунских спортиста ова вредност иде и до 750гр.

Градивни полисахариди су: целулоза (биљке), агар (алге), хитин (животинје)

background image

Ribozomi su organele bez membrane, prisutne su u svim ćelijama prokariota i eukariota. Imaju izgled malih 
granula i u ćelijama su zastupljene u velikom broju. U  funkcionalnom pogledu ribozomi su energetski centri 
za biosintezu proteina. izgrađen je od dve subjedinice – manje i veće.

Od cega se sastoji jedro, njegova uloga ?

Sam latinski naziv nukleus (jezgro) govori o značaju jedra za ćeliju. U njemu se nalazi DNK u kojoj je 
zapisano sve ono sto celija treba da uradi da bi se odrzala u zivotu i prilgodila promenama u okolini. Jedro 
regulise sve procese u celiji, u njemu se obavlja i sinteza DNK ( replikacija) i svih vrsta RNK 
(transkripcija ). Jedro se sastoji od jedrove opne (nuklearnog ovoja) i jedrovog soka (nukleoplazme).

Nuklearni ovoj je izgrađen od dve membrane: spoljašnje i unutrašnje, između kojih se nalazi perinuklearni 
prostor. Spoljašnja membrana nosi ribozome i u kontaktu je sa granularnim endoplazmatičnim retikulumom. 
Nuklearni omotač sadrži otvore (nuklearne pore) preko kojih se obavlja razmena materija između 
nukleoplazme (nešto veće gustine od citoplazme, kao rezultat nešto niže količine vode u jedru) i citoplazme 
ćelija. prolaz supstance kroz pore je selektivan. velike čestice prolaze aktivnim transportom, dok difuzijom 
mogu da prolazemolekuli rastvorljivi u vodi i joni.

U nukleoplazmi se nalaze hromozomi - hromatin i jedarce. Hromatin predstavlja kompleks DNK i proteina. 
Jedarce (nukleolus) je membranozna organela jedra u kojij se vrši sinteza RNK i formiraju subjedinice 
ribozoma. 

Jedro predstavlja informacioni i kontrolni centar svake ćelije. Svaka ćelija ima jedno ili više jedra tako da 
gubitak jedra izaziva i smrt ćelije. 

Nabroj sve ćelijske organele?

1. Organele koje učestvuju u procesu sinteze (ribozomi, endoplazmatični retikulum, Goldzijev kompleks); 

2. Organele u kojima se skladište hidrolitički enzimi (lizozomi, peroksizomi i vakuole biljne celije); 

3. Organele u kojima se sintetiše ATP- mitohondrije (Ne obuhvata centrozome koji učestvuju u deobi i jedro 
u kojem su smešteni hromozomi).

Mitohondrije?

Obavijene su sa dve membrane, spoljašnjom i unutrašnjom. Izmedju njih se nalazi intermembranski prostor. 
Spoljašnja je glatka i propustljivija od unutrašnje. Unutrašnja pravi veliki broj invaginacija ili krista, koje 
zalaze u matriks. Kriste su važne za resorptivnu funkciju mitohondrije, jer njihovo prisustvo znatno uvećava 
resorptivnu funkciju mitohondrija. Na unutrašnjoj površini krsta raspoređene su kompleksne proteinske 
partikule koje učestvuju u sintezi ATP-a kao ATP- sintetaze. Predstavljaju centre celijskog disanja. 
Mitohondrije se u nekim slucajevima nazivaju i energetskim centralama celije.

U matriksu se nalaze nekoliko kopija malih cirkularnih molekula DNK, koje se označavaju kao 
mitohondrijalna DNK (kod čoveka nosi 37 gena).

Ćelije koje su metabolički veoma aktivne imaju i preko 1000 mitohondrija, kao što je slučaj sa hepatocitima, 
gde zauzimaju ¼ volumena ćelija. Ćelije koje su aktivne u transportu jona (epitel bubrežnih tubula) takođe 
imaju veliki broj mitohondrija.

Ćelije kod kojih je izražen anaerobni metabolizam (embrionalne i maligne ćelije) siromašne su 
mitohondrijama. mitohondrije su značajne za mišićne ćelije kojima stvaraju energiju za kontrakciju i ćelije 
spermatozoida kojima daju energiju za kretanje.

Želiš da pročitaš svih 13 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti