Licima sa invaliditetom pripadaju sva ljudska prava garantovana kako opštim i
regionalnim aktima međunarodnog javnog prava, tako i propisima unutrašnjeg prava,
koja pripadaju svim ljudskim bićima. Izričita ustavnopravna zabrana diskriminacije na
osnovu invalidnosti predstavlja jasan signal da je određeno društvo odlučno u
garantovanju ravnopravnosti svih svojih građana.

Upravo zbog toga je zaštita lica sa invaliditetom i ostvarivanje prava tih lica jedno od
najosjetljivijih i najsloženijih pitanja socijalne politike jednog društva. Mjere za
izjednačavanje mogućnosti koje se pružaju licima sa invaliditetom treba unijeti u
relevantne propise iz oblasti obrazovanja, radnih odnosa, pristupa fizičkom okruženju,
dobrima, uslugama i objektima namenjenim javnosti, javnom prevozu, informacijama
i komunikacijama, servisima podrške, pomagalima, socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti.

Predmet istraživanja:

Zaštita lica sa invaliditetom je jedan od najosjetljivijih i najspecifičnijih elemenata
društveno-razvojne, ekonomske a prije svega socijalne politike uopšte. Invalidnost
polako postaje prepoznata kao pitanje ljudskih prava. Lica sa invaliditetom nisu žrtve
koje treba štititi ili inferiorna bića koja trebaju da se uklone i izbjegavaju, već su ljudi
sa jednakim pravima, jednakim odgovornostima i jednakim doprinosom koji mogu
dati društvu.

Jedna od šest osoba u Evropskoj uniji (EU) živi sa nekim oblikom invaliditeta, koji se
kreće od blagog do teškog invaliditeta, što znači da postoji oko 80 miliona osoba  koje
su često sprečene da uzmu puno učešće u društvu i privredi usled prepreka sa kojima
se   suočavaju   u   svojoj   životnoj   sredini   ili   kao   posledica   stavova   okoline.   Stopa
siromaštva   osoba   sa   invaliditetom   je   70%   viša   od   prosjeka,   dijelom   usljed
ograničenog pristupa zapošljavanju.

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, procjenjuje se da najmanje 10%
stanovnika   Bosne   i   Hercegovine   ima   fizičke,   senzorne,   razvojne,   mentalne   ili
emotivne oblike invalidnosti, a 30% ukupnog stanovništva je posredno ili neposredno
pogođeno posljedicama fenomena invalidnosti. Pri tome, većina ovih lica i dalje je
izložena   izolaciji   i   nepotrebnoj   patnji   zbog   stereotipa   i   staromodnih   praksi.
Siromaštvo   i   nezaposlenost   najviše   pogađa   lica   sa   invaliditetom,   a   i   oni   koji   su
zaposleni   najčešće   su   na   minimalnim   primanjima.   Gotovo   70%   odraslih   lica   sa
invaliditetom živi blizu ili ispod linije siromaštva. Značajne društvene, obrazovne,
ekonomske, fizičke i transportne barijere sprečavaju većinu lica sa invaliditetom da
uživaju u svojim osnovnim pravima. Ova situacija nije samo moralno neprihvatljiva,
već uveliko negativno utiče na  kvalitet života svakog lica sa invaliditetom u Bosni i
Hercegovini.

Hipoteza istraživanja:

U Bosni i Hercegovini i entitetima ne postoji propis kojim se na jednom mjestu i na
jedinstven način regulišu osnovna prava lica sa invaliditeto i stim u vezi ne postoje
sistemska rješenja koja trebaju svakoj grupaciji lica sa invaliditetom omogućiti da
oblikuju, izražavaju i realizuju svoje osnovne razvojne potrebe i posebne interese, da
imaju jednake mogućnosti kao zdravi ljudi, a prije svega da imaju pravo na različitost.

Cilj/evi istraživanja:
Utvrditi/Konstatovati:

Lica sa invaliditetom se danas u BiH suočavaju sa brojnim

konkretnim i ozbiljnim problemima kao što su:



Nezaposlenost – kako samih lica sa invaliditetom tako i članova njihovih
porodica;



Siromaštvo i niska i neredovna primanja,



Diskriminacija



Slabe rehabilitacijske usluge



Neadekvatna i nepotpuna zdravstvena zaštita;



Nedostupnost adekvatnoj medicinskoj zaštiti, rehabilitaciji i ortopedskim
pomagalima



Društveno odbacivanje ili isključivanje (Neosjetljivost sredine na probleme
lica sa invaliditetom)



Isključivanje iz obrazovnih i stručnih treninga,



Identifikovanje invalidnosti kao medicinskog ili milosrdnog pitanja



Nizak nivo građanske svijesti



Nedostatak povjerenja u njihovu vrijednost i kapacitete,



Neadekvatna ekonomska politika;



Neadekvatna socijalna i stambena politika;



Neadekvatna zakonska regulativa kojom je regulisana ova oblast;

Više nadležnih organa kroz pojedinačne politike  sprovodi svoje zadatke  u oblasti
zdravstvene  zaštite,  rada,  zapošljavanja,  boračko-invalidske  zaštite,  zaštite  civilnih
žrtava   rata,   i   socijalne   zaštite.  Ovako   podijeljena     nadležnost   rezultira
neujednačenošću prava lica sa invaliditetom  s obzirom na uzrok invalidnosti, mjesto
boravka i odsustvom zajedničkih kriterija pod kojima se prava ostvaruju. Zbog toga
postoje   velike   razlike   u   pravima   s   obzirom   na   status   pojedinih   kategorija   lica   sa
invaliditetom. Pojedine kategorije ostvaruju prava već sa 20%, druga sa 30%, treća sa
60%, a određene kategorije sa 90%. invaliditeta. Isto tako, vrlo su velike razlike u
osnovicama od kojih se određuju osnovice za naknade: lična invalidnina, novčana
naknada za pomoć i njegu od strane drugog lica i naknade za ortopedki dodatak.

Osnovni problem u ovoj oblasti je da se država odnosi prema licima sa invaliditetom
ne vodeći računa o njihovoj objektivnoj situaciji i potrebama, već u funkciji grupe
kojoj pripadaju i porijeklu invaliditeta.

Metodologija istraživanja u radu:

metod deskripcije, metod eskplanacije, metod

komparacije, intervju...

priznavanja i uživanja ljudskih prava osoba sa posebnim potrebama.

Takođe u okviru

UN-a postoji i sedam specijalizovanih agencija koje imaju izvjesnu nadležnost u
oblasti poštovanja, promovisanja i zaštite ljudskih prava.

Međunarodni ugovori o

promovisanju i zaštiti ljudskih prava su uspostavili i posebna tijela (komitete) koji
imaju zadatak nadglednja sprovedbe sporazuma i razmatranja periodičnih izvještaja
država – ugovornica. Mnoge zemlje nisu ratifikovale dijelove sporazuma koji
ovlašćuju komitete da razmatraju pojedinačne/grupne predstavke:

1. Komitet za ljudska prava osnovan po odredbama ICCPR
2. Komitet za ekonomska, socijalna i kulturna prava osnovan po odredbama
ICESCR,
3. Komitet za ukidanje rasne diskriminacije osnovan po odredbama CERD
4. Komitet protiv mučenja osnovan po odredbama CAT
5. Komitet za prava djeteta osnovan po odredbama CRC
6. Komitet za ukidanje diskriminacije žena osnovan po odredbama CEDAW

U poslednje vrijeme se primjećuje da države   – ugovornice   počinju   uključivati   u
periodične  izvještaje koje podnose tijelima Ujedinjenih nacija informacije o osobama
sa posebnim potrebama i preduzetim mjerama za ostvarenje i zaštitu njihovih prava.
U   nastavku   obradiću   najvažnije   Konvencije   koje   se   odnose   na   pitanja   zaštite
invalidnih osoba u oblasti zapošljavanja I rehabilitacije.

1.1.Konvencija koja se odnosi na diskriminaciju u pog ledu zapošljavanja i
zanimanja (Konvencija br. 111; ILO – C – 111)

Ova Konvencija proglašena je jednom od osam suštinskih konvencija Medunarodne
organizacije rada. Konvencija br. 111. zabranjuje diskriminaciju zasnovanu na
«svakom drugom pravljenju razlika, isključenju ili davanju prvenstva, koje ide s tim
da uništi ili naruši jednaku mogućnost postupanja u pogledu zapošljavanja ili
zanimanja...»

Svaka država treba formulisati državne politike koje spriječavaju diskriminaciju u
pogledu zapošljavanja i zanimanja,

pri čemu države poduzimaju mjere ukidanja i

izmjene svake zakonske odredbe ili administrativne prakse koja se kosi sa politikom
nediskriminacije.

Primjena ovih politika ne utiče na posebne mjere koje su

namjenjene naročitim potrebama lica u pogledu kojih je zaštita ili specijalna pomoć
opštepriznata iz razloga kao što su spol, starost, invalidnost, porodične obaveze i
socijalni ili kulturni nivo.

1.2. Konvencija o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju invalida (Konvencija
br. 159; ILO – C – 159)

A/58/181 i A/58/181/Add.1 dostupni na:

http://www.ohchr.org/english/issues/disability/documents.htm

Međunarodna organizacija rada (ILO)

lan 1(b) Konvencije

član 2. Konvencije

član 3(c) Konvencije

član 5. Konvencije