1
STANDARDNI JEZIK I RAZGRANIČAVANJE
(Krešimir Mićanović, 2004)
Ovaj tekst započinje pitanjem koliko jezika, a koliko dijalekata ima u svijetu? Kasnije, autor
konstatira da se zapravo ne zna ko šta broji kada govori o broju jezika. Shodno tome zanimljiva
su zapažanja te teze mnogih naučnika. Coulmas podsjeća na to da se često navodi broj od 2796
jezika, a koji je prvi spomenuo Luis Gray. Bugarski ovaj broj smatra dvostruko pogrešnim, zbog
činjeničnih i načelnih razloga, te se poziva na aktualne izvore prema kojima ukupan broj živih
jezika nije manji od 4000, a vjerovatno je ipak bliži broju od 5000. Navode se i procjene prema
kojima se govori između 3000 i 6000 jezika, a takve su razlike uvjetovane i time da su pojedini
dijelovi svijeta lingvistički nedovoljno istraženi, ali i time da se pojedinim jezicima daje više
imena. Jedna od glavnih poteškoća zbog koje se ne može odgovoriti na pitanje koliko ima jezika
i dijalekata na svijetu jeste ta da je gotovo nemoguće povući granice između jezika i dijalekta, jer
je vrlo teško odrediti šta je jezik, a šta dijalekt u genetskolingvističkom smislu. (Brozović
1998:172)
Razlika između jezika i dijalekta kada je riječ o strukturalnoj upotrebi ta dva termina uvijek se
prepoznaje kao kategorijalna jer dva ili više dijalekta čine jedan jezik, a jezik je u tom smislu viši
pojam od dijalekta. Tvrdnje da je dijalekt jezik koji nije imao uspjeha, da je jezik koji je izgubio
bitku, a jezik dijelekt koji je politički uspio sugeriraju da je razlika između jezika i dijalekta u
njihovom društvenom statusu, kvalitativna, jer jezik uživa viši status spram dijalekta. Smatra se
da je razlika između dijalekta i jezika društveno proizvedena. Dijalekti se ne odabiru na osnovu
svojih strukturalnih/tipoloških obilježja, kao ni što pojedini jezici ne uživaju status svjetskih
jezika zbog svojih intranzičnih obilježja.
Osim pitanja koliko ima jezika, a koliko dijalekata, postavlja se i pitanje na osnovu kojih
predodžbi lingvisti dva varijeteta smatraju dvama jezicima ili pak dvama dijalektima istoga
jezika, tj. na koji se način utvrđuje jezični identitet?
Većina lingvista (Katičić, Bugarski i dr.) razlikuje tri vida jezičnog identiteta:
1. tipološki (opisni, strukturalni),
2. rodoslovni (genetski),
3. vrijednosni (sociolingvistički).
Ovisno o tome koji je vid jezičnog identiteta predmet lingvističkog istraživanja razlikuje se i tri
vrste lingvistike, a to su: genetska, tipološka lingvistika i sociolingvistika.
Tipološki (opisni, strukturalni)
vid identiteta utvrđuje se na osnovi inherentnih jezičnih
svojstava i nužan je preduvjet genetske klasifikacije jezika koja se prema Matasoviću zasniva na
strogo unutrašnjim jezičnim svojstvima.
2
Genetski
vid jezičnog identiteta određuje se po mjestu koje jezik zauzima u rodoslovnom stablu
kojim se prikazuje genetska klasifikacija jezika.
Vrijednosni identitet
odnosi se na stavove koje govornici imaju prema vlastitom jeziku, pritom
važnu ulogu ima kulturna tradicija i simbolička veza s etničkim, vjerskim ili političkim
identitetom.
U slučajevima kada su ova tri identiteta podudarna, može se govoriti o jedinstvenom identitetu,
jedan se jezik razlikuje spram drugih s obzirom na tipološki, genetski i vrijednosni sud.
Međutim, lingvistički veoma različiti jezički varijateti mogu biti vrednovani kao posebni jezici,
pri čemu su moguće razne kombinacije.
Kada ne postoji konsenzus među lingvistima o tome kojemu jeziku treba dodijeliti određeni
varijetet, kriterij ''lingvističke distance'' kako ga Ammon naziva, tada se tipološki/strukturalni
vid, čini kao ''najjasniji'' i stoga se na njega treba pozvati u spornim slučajevima. Poštuje se opće
pravilo prema kojem se jedan varijetet dodjeljuje istomu onomu jeziku kojem pripada neki drugi
varijetet, ukoliko između njih postoji mala lingvistička razlika, a tada se radi o dvama
varijetetima istog jezika, a ne o dvama različitim jezicima. Postoje i slučajevi u kojima se dva
varijeteta svrstavaju u jedan jezik unatoč tome što je lingvističa distanca među njima velika. U
takvim slučajevima odlučujuću ulogu ima heteronimija spram standarnog jezika.
Odnos između autonomije i heteronomije se opisuje kao simetričan, a podrazumijeva da postoji
autonomija jednog varijeteta spram više njih, odnosno postoji heteronomija više varijeteta spram
jednoga. Povlašteno mjesto u ovome odnosu pripada standardnom varijetetu. Tako svi varijeteti
koji su heteronimni spram standardnog varijateta svrstavaju se u isti onaj jezik kojemu pripada
taj standardni varijetet. U vezi s konkurentskim odnosom između koncepta
autonomije/heteronomije i kriterija lingvističke distance, naglašava se da heteronomija spram
standardnog varijateta ne diskvalificira kriterij lingvističke distance, nego ga može modificirati.
Može se govoriti i o slučajevima kada se ''male lingvističke distance'' ističu i pokušava ih se
povećati da bi se osigurao poseban status jezika koji će služiti kao simbol nacionalne
nezavisnosti, a s druge strane ''velike lingvističke distance'' se pokušavaju smanjiti, a razloge
njihova smanjivanja treba tražiti u težnjama k asimilaciji. Pored toga, postoje i slučajevi kod
kojih se varijateti kojima se služi malen broj govornika svrstavaju u jedan te isti jezik, unatoč
tome što između tih varijateta postoji znatna lingvistička razlika. Razlog za ovo se nalazi u
ekonomskim i političkim interesima.
Teškoća pri određivanju šta je mala, a šta velika lingvistička razlika očita je u vezi s dijalekatnim
kontiniuumom, na kojemu se procesom diferencijacije može oblikovati više standardnih jezika.
Dijalekatni kontinuum –
čini niz dijalekata pri čemu između susjednih postoji međusobna
razumljivost, a ovaj kriterij se često smatra osnovnim za razlikovanje jezika. Dakle, ako se
govornici dvaju varijeteta međusobno ne razumiju, tada su oni govornici različitih jezika, a ako
se razumiju tada su govornici jednog jezika ili govornici dva dijalekta istog jezika. Neki lingvisti
