9
Izvorni znanstveni rad
UDK 37.01(38)
PAIDEIA
S
tarogrčka odgojno-obrazovna forma
Marko Pranjić
Hrvatski studiji, Zagreb
[email protected]
Primljeno: 27. svibnja 2009.
U povijesnom naslijeđu postoje vrijednosti koje trajno čuvaju svoju
svježinu, snagu, ljepotu i duboki humanistički smisao usprkos njiho
-
voj dugovjekoj protegnutosti kroz povijest. Proučavanje i poznavanje
čovjekovih stvaralačkih napora pokazalo je da je zakon sveopćeg
napretka imanentno vezan za potrebu sve veće i sve dublje spoznaje
čovjekova mjesta u svijetu i odraza svijeta na njega. Grčka antička
kultura ili
paideia
potvrđuje osnovanost tih premisa i svojim gotovo
neiscrpnim sadržajem otkriva opći i neprolazni značaj svega onoga
što je stvorio grčki duh u umjetnosti, književnosti, znanosti, filozofiji,
pedagogiji, pravu, etici itd. U najširem smislu riječi, grčka kultura već
vjekovima privlači pozornost kako stručnjaka tako i amatera. Prouča
vanje i tumačenje njenog sadržaja postalo je predmet zanimanja ci
-
jelog niza znanstvenih disciplina, gotovo svakog iole obrazovanoga
čovjeka. Tako ni zapadnoeuropska pedagogija koja vidi svoje početke
u antici, naročito onoj grčkoj i rimskoj, nije mogla u tom smislu stajati
po strani, nego se poput drugih znanosti i ona počela vraćati svojim
izvorima i svojim korijenima.
Ključne riječi:
Homer,
paideia
, formiranje, odgoj, ideja, lik
Paideia
–
παιδεία (Aeschylus, 2003, 18; Aristophanes, 2000, 961;
Platon, 1999, 107d, 1979, 55d),
1
odnosno odgoj i obrazovanje grčkog
1
Eshil (525–426) navodi ovaj termin u smislu ‘dići na noge’ (dijete), ‘podići’ (dije-
te), odnosno ‘odgajati’ (dijete), dok ga Aristofan (450–385) koristi u smislu ‘vježbanja’ i
‘poučavanja’, za razliku od τροφ
ή
kao ‘othranjivanja’, ‘njegovanja’, koje isto tako pripada
području skrbi oko djeteta. Kod Platona (428–348) pak nailazimo na izraz παιδε
ί
α κα
ὶ
τροφ
ή
gdje se objedinjuje oba prije spomenuta sadržaja kako bi se naznačilo kako su oba važna za
ljudski rast.
M. Pranjić: Paideia
METODIČKI OGLEDI, 16 (2009) 1–2, 9–21
10
čovjeka,
2
zapravo je njegova povijest življena u konkretnom okruženju
a kojoj je bila zajamčena budućnost stabilnom i trajnom formom kao
izrazom najplemenitijeg ljudskog htijenja naspram neumoljive sudbine.
To se kroz povijest iskristaliziralo kao želja i mogućnost »formiranja
višeg čovjeka« (Jaeger, 1989, 5), čineći na taj način odgojnu misao vrlo
reprezentativnim smislom čovječjeg nastojanja kao i opravdanjem za
postojanjem ljudske zajednice u smislu odgojnog okruženja svake in-
dividue. Drugim riječima,
paideija
je postala najeminentniji izraz za
čovjekovo stvaralaštvo, mentalnu kulturu (Platon, 2008, 327d; 2000,
376e; 2004a, 470e), preko koje su starodrevni Grci ostalim narodima,
posebno onim zapadnoeuropskim, predali svoje duhovno stvaralaštvo u
naslijeđe pa otuda i Jaegerova tvrdnja da »bez grčke kulturne ideje ne bi
postojala ‘antika’ kao povijesno jedinstvo a ni zapadni ‘kulturni svijet’«
(Jaeger, 1989, 6).
Ono po čemu su u svjetskoj povijesti Grci postali prepoznatljivi kao
odgajatelji njihovo je shvaćanje i prihvaćanje pojedinca unutar ljudske
zajednice, branjenjem njegove autonomije naspram posezanja vlastodr-
žaca kako bi zagospodarili ljudskim slobodama
3
čemu se kasnije uspro-
tivilo i kršćanstvo prihvaćajući grčku ideju individualnosti kao veoma
blisku Bogočovjekovu spasonosnom nagovještaju. Živahnost grčkog
čovjeka, njegova pokretnost i unutrašnja sloboda kao obilježja duha tog
svijeta bili su ljudska osnova iz koje je izrasla spoznaja objektivnih
općih i općevažećih normi i zakona utkanih u stvari i pojave
4
što su
čovjeku u konačnici omogućili sigurnost mišljenja i djelovanja. Takvo
je motrenje u povijesti poznato kao
organsko
5
budući da pojedinca tre-
2
Paideia
je vrlo omiljen termin Werneru Jaegeru, vrsnom poznavatelju grškog stari-
narstva i jednom od najvećih klasičnih filologa dvadesetog stoljeća. Stavio ga je i u naslov
svog epohalnog djela po kojem se proslavio u cijelom svijetu, a u podnaslov kao neku vrstu
prijevoda samog naslova: »die Formung des griechischen Menschen« što bi se na hrvatski
moglo prevesti kao formiranje, odnosno odgoj i obrazovanje grčkog čovjeka.
3
To pak ne znači da društvena zajednica kao cjelina, odnosno država kao oblik orga-
nizacije građana, nije imala svoju težinu u grčkom promišljanju. Naprotiv! Bit će to posebno
razvidno iz djela autora koji će se nadahnjivati na Homerovoj misli, a i mnogih drugih koji
će uslijediti poslije njega.
4
Upravo će to biti »predmetom promišljanja« pojedinih filozofa pa i cijelih filozofskih
škola koje će ići od raspona »atomizma-materijalizma« pa sve do najspekulativnijih razina.
5
Takav su naziv, uostalom, neki izdavači dali Aristotelovim logičkim spisima u filo-
zofiji, a riječ je zapravo o oruđima, sredstvima (
ὄ
ργανον) logičkog razmišljanja. Aristotelov
Organon
obuhvaća sljedeće spise: »Kategorije«, »O tumačenju«, »Prva analitika«, »Druga
analitika«, »Topika«, »O sofističkim pobijanjima«. Ona su najbolji i logički uvod u Aristo-
telovu filozofiju.
M. Pranjić: Paideia
METODIČKI OGLEDI, 16 (2009) 1–2, 9–21
12
U prvoj tvrdnji Platon izražava staru narodnu mudrost kako je u
svemu početak vrlo važan i kako od njega u dobroj mjeri ovisi ishod.
Isto vrijedi i za odgoj kad se pred sobom ima mlada i nježna bića koja se
po prvi put sučeljavaju s onim što se od njih očekuje i traži da bi mogla
dobro funkcionirati u društvu odraslih. Platon, dosljedan sebi i svom
konceptu »svijeta ideja«, izražava odlučnost da je upravo to vrijeme je-
dinstvena prilika za oblikovanje odgajanika prema preegzistentnoj ideji
kao idealu kojemu ona trebaju težiti i ličiti. Pritom, a budući da se radi o
djeci, dobro je koristiti se pričama koje su najbliže njihovu svijetu shva-
ćanja i izražavanja kako bi se »oblikovalo« njihove duše prema pred-
postojećem idealu što živi u svijetu ideja. Pritom poistovjećuje funkciju
ruku s ulogom priča vezano za dva različita »predmeta« kojima su oni
namijenjeni. Ono što čine ruke kad je u pitanju tjelesno: oblikovanje,
modeliranje, dotjeravanje, uljepšavanje, to isto čine priče kad je riječ o
duhovnom svijetu. Zato je Platonu vrlo važno koje i kakve priče. Nije,
naime, sklon k tome da svaka priča može biti ujedno i odgojna. Napro-
tiv! Tu je nužna selekcija (Platon, 2000, 377d-378d).
Obzirom na taj sadržaj koji se nadasve oslanja na grčku riječ
ἰ
δ
έ
α
(lik, pojava lice, vanjski izgled), Nijemci imaju pojam ‘Bild’ (slika) a
onda iz njega izveden ‘Bildung’ (obrazovanje), tj.
načiniti prema slici
.
Kao takav vrlo dobro izražava grčku izvornu misao. Hrvatski pojam bi
mogao stvoriti zabunu jer se prevodi s ‘obraz’, odnosno, ‘obrazovanje’
što zacijelo ima veze s izvornikom ali ne upućuje odmah na njegovo
iskonsko značenje. Grčki a i njemački izraz u sebi nose odnos umjetnika
prema slici, a kipara prema kipu, kao onih koji stvaraju prema normativ-
noj slici, ideji, tipu, što lebdi u njihovoj svijesti. Zbog toga, a vezano za
hrvatski pojam ‘obrazovanje’, postoje opravdane dvojbe kad ga se forsi-
ra kao nadomjestak za
odgoj
budući da je posljednji u našoj suvremenoj
povijesti poprimio značenja koja znatno odudaraju od onih iskonskih,
dok
obrazovanje
nije imalo tu nesreću. Međutim
obrazovanje
, barem na
prvi pogled, ne sadrži i ono što znači kod Platona te općenito u grčkom,
a kod nas je uz to jako konotirano s intelektualnim uzdizanjem pojedin-
ca, njegovom informiranošću, naobrazbom, a što je tek jedan, premda
vrijedan aspekt onoga što grčka tradicija podrazumijeva pod odgojem.
Kad bi pojam obrazovanja na hrvatskom značio razmišljanje o pravoj
biti odgoja u cijelosti (Jaeger, 1989, 13), onda ne bi bilo dvojbe oko nje-
gove upotrebe kao istoznačnice za odgoj u pojedinim situacijama.
Grčko razmišljanje o odgoju stalno drži pred očima čovjekovu
cjelovitost tako da se ne daje apsolutna prednost jednoj pred drugom
