STRATEGIJA TRETMANA DECE SA AUTIZMOM

      Sadašnje viđenje autizma izraženo je u DSM III-Revidiran (Dijagnostički statistički 
priručnik   mentalnih   poremećaja)(APA   1987.).   DSM   III-Revidiran   je   psihijatrijski 
klasifikacioni   sistem   u   kome   su   autizam   i   poremećaji   s   njim   u   vezi   klasifikovani   u 
kategoriju   pervazivnih   razvojnih   poremećaja.   Pervazivni   znači   da   poremećaj   duboko 
ometa razvoj osobe. Razvoj mnogih funkcija je pod tim uticajem i ometen je. U DSM III-
R pervazivni razvojni poremećaji su definisani kao:

-

kvalitativni nedostatak u recipročnim socijalnim interakcijama;

-

kvalitativni   nedostatak   u   verbalnoj   i   neverbalnoj   komunikaciji   i   sposobnosti 
imaginacije;

-

veoma ograničen repertoar aktivnosti i interesovanja.

        Unutar   pervazivnih   razvojnih   poremećaja   postoji   razlika   između   autističnog 
poremećaja i  poremećaja  u  vezi  sa  njim,  od  kojih  se  autistični  poremećaj  smatra  za 
najozbiljniju formu.
    Uzrok (uzroci) autizma je (su) još uvek nepoznati, mada nedavna istraživanja ukazuju 
na sve više i više dokaza u pravcu nečeg organskog. Po svoj prilici udeo ima nekoliko 
uzroka.
     U ovom Specijalnom izdanju nećemo ulaziti dublje u sam autistični poremećaj, već 
ćemo se fokusirati na konkretne načine rada sa autizmom. Ova orjentacija rukovodi se 
strategijama tretmana koje je dao Ruter (1985). Ruter smatra da je porodicama sa decom 
sa autizmom potrebno da dobiju podršku. Roditeljima je potrebno da dobiju uputstva u 
vezi teških zadataka pred kojima se nalaze kako u emotivnom tako i u praktičnom smislu. 
Ovo se ne odnosi samo na uputstva u vezi procesa učenja nego i na praktičnu podršku 
kao što je organizovanje čuvanja deteta, specifično organizovanje životnih uslova itd. 
Pored ovih ciljeva, više usmerenih na roditelje, od vitalnog je značaja da se programi 
tretmana usmereni na dete povežu između sebe.
    Ovi programi treba da, prema Ruteru, streme ka sledećim ciljevima:

1. stimulacija normalnog razvoja;
2. smanjivanje specifičnih simptoma;
3. eliminacija nespecifičnih simptoma.

       Prvi cilj proističe iz shvatanja da je autizam razvojni poremećaj. Možemo jasno da 
govorimo o abnormalnom razvoju, kaže Ruter. I sve dok je normalan razvoj moguć treba 
da   ga   podržimo   i   stimulišemo.   Pod   specifičnim   simptomima,   Ruter   podrazumeva 
simptome   u   ponašanju   koji   direktno   proizilaze   iz   autističnog   sindroma   kao   što   je 
rigidnost koja se izražava kroz otpor ka promeni i streotipan način upotrebe izvesnih 
predmeta. Kao nespecifične simptome on vidi probleme koji ne proističu direktno iz 
autizma. 
    Za specifične simptome Ruter namerno koristi reč «

smanjivanje»

 zato što nikada neće 

stvarno nestati. Oni ostaju prisutni u pozadini.

    

Za nespecifične simptome on govori o 

«eliminaciji»

, s obzirom da često prate autizam, 

ali izgleda da nestaju iako je za to često potrebno dugo vremena (Van Barckelaer-Onnes 
and Kwakkel, 1988.)(kao što su na primer problemi sa spavanjem i ishranom).
    U sledećem poglavlju preći ćemo na neke savete koji se zasnivaju na Ruterovim, ranije 
pomenutim, ciljevima tretmana, počevši sa aktivnostima usmerenim na dete.

STIMULACIJA NORMALNOG RAZVOJA

    Ruter pominje nekoliko oblasti unutar normalnog razvoja koji igraju specifičnu ulogu 
u tretmanu dece sa autizmom: socijalni razvoj, razvoj govora, kognitivni razvoj i procesi 
učenja. Prirodno, ove oblasti ne mogu se posmatrati kao odvojene jedne od drugih s 
obzirom da utiču jedne na drugu. Međutim, pre nego što dublje zađemo u ove oblasti 
potrebno je da prvo obratimo pažnju na razvoj pokreta, igre i samopomoći. Takođe, u 
pogledu ovih oblasti razvoj se dešava vrlo različito kod dece sa autizmom. Pored toga 
mogu se posmatrati kao važni prethodnici kognitivnog razvoja i procesa učenja.

RAZVOJ MOTORIKE

    Streotipni obrasci pokreta (stereotipni pokreti) su karakteristika autističnog sindroma. 
Dete sa autizmom pravi mnoge čudne pokrete. Oni lepršaju rukama i šakama, skaču gore-
dole   i   prave   grimase.   Neka   deca   stalno   hodaju   na   prstima,   ponekad   sa   ukrućenim 
nogama. Mnoga deca sa autizmom vrte predmete ili  lepršaju prstima ispred svojih očiju. 
Pokreti su često vrlo stereotipni:
dete   klati   napred-nazad   telo   i   glavu,   vrti   se   oko   svoje   ose   ili   leprša   rukama.   Ovi 
stereotipni obrasci pokreta se mogu pojaviti već na ranom uzrastu i roditelji   ne mogu 
lako   da   ih   prekinu.   Svrha   mnogih   od   ovih   stereotipnih   pokreta   je   samostimulacija   i 
zadovoljstvo.

Dete na ranom uzrastu i predškolsko dete

    

Kod mnoge dece sa autizmom razvoj grube motorike u početku ne odstupa od normi: 

beba spontano počne da diže glavu, okreće se u horizontali, podiže se, itd. U poređenju sa 
detetom koje se uobičajeno razvija, dete sa autizmom često počne da se podiže i hoda 
kasnije. Ponekad se čini kao da je faza padanja i podizanja (prohodavanja) preskočena. 
Nije neobično da dete sa autizmom prohoda iznenada dok je prethodno moglo samo da 
puzi. Motorni razvoj često napreduje usporeno: zaostajanje u motornom razvoju iznenada 
dolazi do izražaja. Posebno je upadljiva motorna disharmonija. Dete je vrlo spretno u 
obavljanju motornih aktivnosti koje mu zadržavaju pažnju (na primer hodanje po ivici, 
rukovanje videorekorderom) dok ostavlja utisak veoma nespretnog deteta kada treba da 
uradi stvari koje ne voli (na primer da se samo obuče). Baš kao i malo dete sa autizmom i  
starije   dete   sa   autizmom   ima   nešto   od     krute   koordinacije   koja   često   nije   skladna. 
Stereotipije   (kao   što   je   hodanje   na   prstima)   ostaju   prepoznatljive   ali   se   smanjuju   sa 
uzrastom. Ranije pomenuta diskrepanca između različitih motornih veština, ostaje. Na 
ovom uzrastu je upadljiva smanjena, slaba i često ometena svesnost o sopstevnom telu 
deteta sa autizmom; neka deca čak ne prepoznaju sebe u ogledalu ili na fotografiji.

background image

-

grabljenje i puštanje ( davanje i uzimanje); svako ima kutiju, odrasli daje detetu 
predmet koji je na stolu. Dete uzima predmet i stavlja ga u kutiju i obrnuto.

     Da bi se poboljšalo 

pokazivanje prstom

 u cilj može da se upotrebiti zvono 

koje se pritiska prstom, igračka-kasa i/ili muzička kutija. Zavrtanjem i odvrtanjem 
poklopaca i stavljanjem navoja i šrafova dete može da vežba pokrete okretanja 
kroz igru.
    Ideje za 

poboljšanje

 

vizuomotorne koordinacije

:

-

slaganje 

jedne na druge kutija, kocki, krugova;

-

stavljanje 

kutija jedne u druge;

-

nizanje

 perli ili stavljanje na mali štap;

-

igranje

 sa malim posuđem;

-

drvodeljski radovi, ušivanje ili vez

.

Ideje za 

poboljšanje koordinacije oka i noge

:

-

sedeći, okretanje krugova oko stopala, bez cipela;

-

hvatanje krugova stopalom, sedeći.

Slikanje i crtanje može da ima pozitivan uticaj na fine motorne pokrete (na primer 
slikanje prstima, slikanje četkicom, crtanje linija, krugova, četvorouglova itd.). I 
ovde važi da se ove aktivnosti moraju ponoviti mnogo puta i razvijati metodom 
korak po korak.

IGRA

    Igra dece sa autizmom ima sledeće karkteristike:

-

stereotipan način upotrebe igrovnog materijala;

-

nepostojanje ili malo imaginativne igre;

-

nepostojanje ili neobična socijalna igra.
Dete sa autizmom nema ili jedva ima interesovanje za stvari koje privlače pažju 
bilo kog deteta koje raste ili se razvija uobičajeno. Detetu sa autizmom nedostaje 
radoznalost da istražuje ili da otkriva svoju okolinu. On/ona razvija ograničenu 
količinu aktivnosti u kojima nedostaje uobičajen istraživački nagon. Nju/njega 
mnogo manje privlače nove i nepoznate stvari nego drugu decu. On/ona ostaje u 
stereotipnoj, repetitivnoj akciji (na primer okretanje točkova, cepanje papira itd.). 
Za njega/nju igračka-voz nije «skoro pravi» voz nego predmet koji je hladan, tvrd, 
zelen   ili   težak,   parče   metala   i   veoma   je   zanimljivo   da   se   gleda   kada   okreću 
točkovi. Dete sa autizmom istražuje predmet zbog zadovoljstva koje dobija od 
jednostavnih,   senzornih   percepcija.   Mnoga   deca   sa   autizmom   se   na   početku 
zadržavaju na ranom razvojnom nivou; nastavljaju da stavljaju u usta, ližu i pipaju 
predmete ne koristeći svoje oči i uši za istraživanje sveta. Igra se već u početnoj 
fazi razlikuje od igre druge dece.

Saveti za tretman u vezi podsticanja igre 

         

                 Slabo interesovanje za druge ljude i ograničena sposobnost da se uspostavi 
kontakt, što je uslov za zajedničku igru, stvara kod deteta sa autizmom problem za razvoj 
igre. Kada hoćemo da poboljšamo igrovne sposobnosti kod deteta sa autizmom, veoma je 
važno da se prvo radi na poboljšanju kontakta. Pomoću nekih igara i igračaka pažnja 
deteta može se skrenuti od sebe ka spoljašnjem svetu (uključujući takođe i druge ljude). 
Detetu se mogu ponuditi senzorna iskustva koja ga/je usmeravaju ka spoljašnjem svetu. 
Može se razmotriti da se proizvede zvuk malim zvonom ili muzičkim instrumentom ili da 
se   pokaže   ili   pokrene   interesantna   igračka.   Da   bi   se   kod   deteta   poboljšala   socijalna 
interakcija dete se može direktno stimulisati da komunicira. Na primer kotrljajući loptu 
prema detetu, držeći ga/je u krilu i pevajući ili gurajući mali auto prema njemu. Pažnja se 
može   usmeriti   prema   igračkama   tako   što   se   detetu   daju   samo   dva   ili   tri   predmeta   i 
redovno jedan drugim zamenjuju. Kao početna tačka ponovo služi interesovanje  deteta. 
Ovo takođe važi za podsticanje igre uopšte: veoma je važno da je igra zasnovana na 
interesovanju deteta i uključivati se u aktivnosti koje dete već samo radi (ma koliko 
čudno i besmisleno izgledale). U prvom momentu dete sa autizmom često ne toleriše 
ikakvo ometanje njegovih usamljenih i stereotipnih aktivnosti. Postepeno, dete se može 
naučiti da prihvati prisustvo neke druge osobe. Kada je ovo jednom postignuto mogu se 
zajednički raditi stvari koje su privlačne (na primer okretanje različitih predmeta, igra sa 
čigrom). Koristeći sve vrste specifičnog materijala moguće je da se pažnja poveća a onda 
više usmeri prema aktivnostima druge osobe. S tim u vezi je važno da se dete tokom 
jednostavnih igara uči da gleda i sluša odraslog (koristite ime deteta). Jednom kada dete 
zavoli da gleda i/ili sluša aktivnosti druge osobe može se ohrabriti da učestvuje. Ovo je 
na   primer   moguće   pažljivim   podsticanjem   deteta   da   uđe   u   aktivnosti   ili   fizičkim 
vođenjem detetovih pokreta vašom rukom da bi mu se pokazalo šta se od njega/nje 
očekuje. Pružanje strukture, pouzdanosti i ustanovljenih granica može da bude od pomoći 
da se poveća sposobnost za igru deteta sa autizmom. Svaki dan može da se organizuje 
jednostavna   polučasovna   igra   na   istom   mestu   sa   nekoliko   poznatih   aktivnosti. 
Ustanovljavanjem prostora za igru može da se ograniči stereotipna igr i u isto vreme da 
se ponudi druga aktivnost. 
            
             Kuper (1988) opisuje malog dečaka koji se bavi svojim omiljenim igračkama,  
naime životinjama sa farme, na veoma stereotipan način. Mali dečak ih baca iza stolice, 
odlazi da ih pokupi i ponovo počinje igru od početka. Neko može da ograniči malom 
dečaku da to radi a u isto vreme da ponudi da radi nešto drugačije kao na primer da 
zaroni igračke u zdelu sa vodom i pokreće ih uz karakteristično oglašavanje životinja. Da 
bi se detetu produžila pažnja za igru važno je da se vreme te aktivnosti produžava korak 
po   korak   i   da   se   u   isto   vreme   detetu   to   pojašnjava   (na   primer   putem   vremenskog 
rasporeda ili niza sličica koje ilustruju aktivnost i koje se mogu okretati jedna po jedna 
kada se deo aktivnosti/igre završi). Da bi se zaključilo ono što smo prethodno naveli 
slede neke napomene koje se odnose na zajedničku igru sa braćom, sestrama ili drugom 
decom. U radu na njihovom nedostatku socijalnog razumevanja i nedostatku sposobnosti 
da spontano  učestvuju  u  igrovnim aktivnostima druge  dece,  važno  je  da se  poboljša 
međusobna igra, imajući na umu specifičan cilj. Ovo je moguće kroz uključivanje druge 
dece u igrovne aktivnosti deteta sa autizmom korak po korak i na struktuiran način. 
Drugo dete može da , na primer, prvo stane pored deteta sa autizmom koje nešto radi 
samo. Postepeno, drugo dete možemo da uključujemo u aktivnost dajući i njemu nekoliko 

background image

                   

Pod samoposluživanjem se podrazumeva: obavljanje svojih dnevnih 

aktivnosti kao što je ishrana, pijenje, odlazak u toalet, oblačenje i svlačenje i.t.d. 
Generalno, deca su sklona da imitiraju radnje kada vide kako ih drugi izvode (npr. 
članovi   porodice).   Kada   mogu   dovoljno   da   koordinišu   svoje   pokrete   počinju   da 
sarađuju i da se brinu o sebi i ubrzo žele da se dokažu. Žele da jedu sama, da se sama 
oblače i.t.d. i ponosna su na svoja postignuća i razvoj veština. Deca sa autizmom 
imaju mnogo teškoća sa imitacijom što se pokazuje kako kod imitiranja pokreta tako i 
kod   imitiranja   zvukova.   Zbog   toga   je   potreba   za   «uradi   sam»,   «odrastanjem», 
«pripadanjem» daleko manja kod dece sa autizmom nego kod druge dece. Dete sa 
autizmom ne stiče izvesne veštine na lak način već mora da ih uči na veoma jasan i 
struktuiran   način.   To   zahteva   mnogo   vremena,   energije   i   strpljenja.   Generalno, 
davanje verbalnih instrukcija ili pokazivanje izvesnih radnji ne daju veće rezultate. 
Mnogo bolje je da se detetu dopusti da oseti kako izvesne radnje treba da se obave pri 
čemu mu se fizički pridružujemo dok radnja traje. Na primer ruke, noge, prsti se 
pridržavaju i pomeraju  u odnosu na sled pokreta koje zahtevaju izvesne veštine. Na 
taj način dete će postepeno da shvata šta se od njega/nje očekuje. U početnom periodu 
se naročito čini da odrasli obavlja sav posao; prsti deteta izgledaju mlitavo i teško 
može da se kaže da dete nešto radi samo. Dete, međutim, često malo po malo prati 
pokrete sve dok ne počne sve da radi samo.

  

Saveti za tretman u vezi samoposluživanja

Učenje veština kao što su pranje ruku, kupanje, oblačenje, ishrana najbolje se 

odvija kod kuće u trenucima kada detetu može da se omogući izvesna samostalnost. 
Demonstrira   se   željeno   ponašanje   a   potom   se   aktivnost   deli   na   nekoliko   delova. 
Ponašanje   se   uči   korak   po   korak   uz   nagrade   koje   mogu   da   budu   korisne. 
Pokušavanjem da se nađe najbolji način kojim dete uči (preko slika, reči, zvukova, 
dodira) proces učenja može da se ubrza. Važno je da dete nauči da usmerava pažnju. 
Ako dete ne razume jezik onda može da uči u smislu vođenja pokreta dok ne nauči da 
ih obavlja samostalno (npr. oblačenje). U početku se ne sme previše očekivati. Ako se 
dete plaši ili ne može da napreduje često je bolje da se vratimo korak unazad. Kada 
dete nešto nauči važno je da ga to čini zadovoljnim pre nego što se postave veći 
zahtevi.   Kod   učenja   samostalnog   oblačenja   i   svlačenja   mora   da   se   počne   od 
jednostavnih i/ili završnih radnji oblačenja. Dete, na primer, treba da povuče na dole 
džemper   ili   da   povuče   na   gore   poslednji   deo   pantalona.   Držanjem   ruke   deteta   i 
omogućavanjem da oseti kako nešto treba da se radi, dete će sve više da prati pokrete 
(više je snage otpora u prstima deteta). Pri učenju oblačenja sokni može da se počne 
sa stavljanjem slatkiša u flašu, stavljanjem sokne na nju i pustiti dete da skine soknu. 
Zatim, može da se vežba skidanje šire sokne; ako ovo ide dobro dete može da počne 
da vežba sa svojom soknom. Isto tako dok se vežba oblačenje pantalona počinje se sa 
učenjem završne radnje. Pantalone se povuku do butina, ruke deteta se stave na ivicu 
pantalona, prvo zajednički a zatim dete samo diže pantalone. Ista je procedura od 
kolena a zatim od članaka. Da bi ušlo u pantalone dete treba da sedne dole odrasli 
vodi ruku deteta da bi raširilo pantalone, i stavilo jedno po jedno stopalo u nogavice i 
dok stoji povuče pantalone na gore. Odrasli kratko opisuje radnje, na primer, «obuci 

Želiš da pročitaš svih 32 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti