1. MENADŽMENT (UPRAVLJANJE)

Definisanje: 

Menadžment je proces putem koga ljudi (menadžeri) koordiniraju aktivnosti drugih ljudi (jer 

retko sami obavljaju posao). Menadžment je kontinuelni proces kojim se pokreće i usmerava poslovna 

aktivnost radi ostvarenja svrhe poslovanja preudzeća. Rezultat procesa upravljanja je poslovna odluka i 
njena   realizacija   u   poslovnoj   aktivnosti.   Rezultat   poslovne   aktivnosti   su   određeni   proizvodi   i   usluge 
kojima se podmiruju potrebe potrošača, privrede i društva, što je osnova za ostvarenje dobiti.

Menadžment je stalni proces rešavanja problema sa kojima se suočava preduzeće u obavljanju svoje 

poslovne aktivnosti. Menadžment je dinamički proces jer se uslovi u privredi i preduzeću menjaju, te je 
neophodno   prilagođavati   aktivnosti   izmenjenim   uslovima   poslovanja.   Menadžment   kao   proces   je   od 
posebnog značaja jer ukupan rezultat uključuje serije aktivnosti – planiranje, organizovanje i kontrolu i 
akcije koje se obavljaju zajedno na kontinuirani način.

Menadžment   se   u   novije   vreme   posmatra   kao   svojevrsna   društvena   tehnologija   koja   omogućava 
efektivnost i efikasnost preduzeća. 

Efikasnost

 znači raditi bolje ono što se radi. Meri se tako što se stave 

u   odnos   efekti   i   troškovi   učinjeni   da   se   oni   ostvare.  

Efektivnost

  znači   raditi   prave   stvari.   Meri   se 

realizovanjem   dobiti   na   tržištu   prilagođavanjem   proizvoda   i   usluga   zahtevima   tražnje.   Efikasnost   je 
transformacioni  proces  –  meri  se   nekom  funkcijom  (output)  po  jedinici   korišćenih   proizvoda  (input). 

Efektivnost uključuje karakteristike outputa, kao i efikasnost u njegovom kreiranju. 

Efikasnost   se   tretira   kao   interni,   a   efektivnost   kao   eksterni   problem   preudzeća.   Smatra   se   da   je 
efikasnost   posledica   promena   koje   utiču   na   odnos   preduzeća   sa   sredinom   u   kojoj   radi.   Efektivnost 
ukazuje na način na koji preduzeće podmiruje potrebe kupaca na tržištu, a efikasnost način na koji se, 

pri tom, koriste izvori preduzeća.

Efikasnost   i  efektivnost   se   koriste  kao   dva   osnovna   merila   za  poslovni  uspeh   preduzeća.  Efektivnost 
rezultata je merilo zadataka outputa ili ostvarenja cilja. (ostvarenje planiranih proizvodnih zadataka 

kvalitativno   i   kvantitativno).   Zadaci   se   mogu   ostvariti,   ali   uz   gubitak   izvora   korišćenih   u 
transformacionom   procesu.   Zbog   toga   se   moraju   posmatrati   oba   procesa.   Efikasnost   rezultata   meri 

troškove korišćenih izvora za ostvarenje cilja tj. outputa u odnosu na korišćene inpute.

+ Teorije u oblasti menadžmenta mogu biti deskriptivne, normativne i prediktivne.

-

Deskriptivna

 teorija nastoji da opiše fenomen, događaj, funkciju ili posao.

-

Normativna 

teorija opisuje način rada u idealnim uslovima (zasnovana je na racionalnosti).

-

Prediktivne 

teorije imaju za cilj opis i objašnjenje prošlosti i predviđanje budućnosti.

2. RAZVOJ MENADŽMENT SISTEMA

Menadžment sistemi su se smenjivali u četiri etape: budžetsko planiranje, zasnovano na predviđanju, 
strategijsko planiranje i strategijski menadžment.

1.  

Budžetsko   planiranje

  -   u   prvoj   etapi   menadžment   je   bio   preokupiran   ostvarenjem   godišnjeg 

finansijskog   plana.   Pratila   se   aktivnost   pojedinih   poslovnih   funkcija.   Kontrola   je   identifikovala 

odstupanja   od   plana   i   otklanjala   ih.   Polazna   pretpostavka   je   bila   da   se   prošlost   ponavlja   i   da   se 
upravljanje u mnogome može zasnivati na poslovanju preduzeća od ranije. Dakle, akcije kontrole su 
usmerene pre na korekciju grešaka nego na preduzimanje akcija koje će doneti rezultate u budućnosti. 

Čitava poslovna aktivnoat preduzeća je kratkoročno orjentisana.

2.  

Planiranje   zasnovano   na   predviđanju

  -   u   drugoj   etapi   preduzeće   nastoji   da   predvidi   budućnost. 

Oslanja se na višegodišnje planove, analizu razmaka i statičku alokaciju izvora. Preduzeće se u većem 

stepenu interesuje za zbivanja u sredini uopšte i na tržištu posebno (menadžment uzima u obzir trendove 

u sredini u donošenju poslovnih odluka), što znači da se više reaktivno reaguje na zbivanja u sredini. 
Ipak,   menadžment   ostaje   pretežno   interno   orjentisan   i   oslanja   se   na   stečena   iskustva.   [Vremenski 

horizont se produžava iznad jedne (kalenadrske) godine.]

3. 

Strategijsko planiranje

 - u trećoj etapi počinje da se razmišlja strategijski. Vrši se analiza i procena 

konkurentske  situacije i analiza dinamike grane, i na osnovu tih informacija stvaraju se  strategijske 
alternative. Vrši se dinamička alokacija izvora zasnovana na njihovom potencijalu u kreiranju ekonomske 
vrednosti. Predviđaju se novi trendovi i pojave diskontinuiteta u privredi. Menadžment se u većoj meri 
orjentiše   na   nove   proizvode   i   tržišta,   na   istraživačko-razvojnu   aktivnost.   Veća   se   pažnja   posvećuje 
proučavanju   konkrencije   i   potrošača.   Strategijsko   planiranje   je   način   da   se   na   osnovu   analize   i 
predviđanja domaćeg i međunarodnog tržišta vrši prilagođavanje kapaciteta, tehnologije i proizvodnog 
programa.

1

4.  

Strategijski   menadžment

  -   u   četvrtoj   etapi   treba   da   se   kreira   budućnost.   Javlja   se   potreba   za 

korišćenjem   strategijskog   menadžmenta   koji   je   neophodan   kako   bi   se   suočili   sa   opasnostima   i 
mogućnostima u globalnoj svetskoj privredi. Top menadžment mora da stvara viziju i ispolji liderstvo u 

njenom ostvarenju. Podrška viziji stvara se adekvatnom strukturom, sistemima, kadrovima, stručnošću, 
vrednostima koje dele zaposleni u preduzeću i stilom menadžmenta. Savremeni koncept strategijskog 
menadžmenta   doprinosi   usavršavanju   sistema   planiranja   –   stvara   se   kreativan,   fleksibilan   proces 
planiranja koji odgovara preduzeću u uslovima diskontinuiteta. Svi izvori preduzeća se koriste u cilju 
stvaranja konkurentske prednosti u osnovnim područjima poslovanja. Ovakav sistem odgovara preduzeću 

koje nastoji da aktivno učestvuje u kreiranju svoje budućnosti.

Odluke menadžmenta o izboru područja poslovanja (delatnosti i grana), kao i o izboru načina na koji će 
preduzeće konkurisati su esencijalne za sudbinu preduzeća. Ove odluke moraju se zasnivati na pouzdanoj 
oceni sopstvenih izvora i sposobnosti (u efikasnom obavljanju poslovnih funkcija). Racionalno odabrano 

poslovno područje i način konukrencije zasnovani na pouzdanoj oceni sopstvenih izvora i sposobnosti su 
pretpostavka za ostvarenje trajnije konkurentske prednosti.

+U   upravljanju   preduzeća   mora   se   voditi   računa   da   je  ono,   kao   otvoren   poslovni   sistem,   dvostrano 
povezano sa sredinom – pribavlja potrebne inpute i vrši isporuku outputa uz dodajnu vrednost. Dva su 

osnovna toka aktivnosti:

1. logistički podsistem koji se bavi konverzijom inputa u output

2.

upravljački podsistem koji se bavi usmeravanjem i kontrolom poslovne aktivnosti.

Za transformacioni proces potrebni su inputi (ljudski, fizički, novčani i informacioni izvori). Outputi su 
proizvodi,   usluge   i   ideje   koje   su   usmerene   na   tržište.   Za   upravljački   podsistem   radni   materijal   su 
informacije.

Teorija i praksa pravi razliku između strategijskog i operativnog menadžmenta. Aktivnosti strategijskog 
menadžmenta   usmerene   su   na   uspostavljanje   odnosa   preduzeća   i   sredine   da   bi   se   ostvarili   ciljevi 

poslovanja. Operativni menadžment se bavi transformacionim procesom. Operacije su proces promene 
inputa   u   outpute   i   dodavanja   vrednosti   nekom   predmetu.   Pored   inputa,   transformacionog   procesa   i 
outputa   bitna   je   i   sredina.   Ona   ima   kompleksnu   ulogu   jer   obezbeđuje   inpute,   daje   ograničenja 

transformacionom procesu i korisnike outputa.

3. STRATEGIJSKO PLANIRANJE

Potreba   za   strategijskim   planiranem   proizilazi   kao   rezultanta   delovanja   brojnih   faktora:   ubrzane 

promene   u   sredini,   globalizacija   –   globalna   konkurencija   i   stvaranje   globalnih   strategijskih   alijansi, 
smanjuju   se   barijere   ulaska   na   brojna   nacionalna   tržišta...   U   turbulentnoj   sredini   nije   jednostavno 

sagledati pokretačke snage promena, identifikovati važna strategijska pitanja i koristiti prave kritičke 
faktore   uspeha   u   donošenju   odluka.   Karakteristike   turbulentne   sredine   su:   rast   je   nemoguće 
ekstrapolirati,  ranije  strategije postaju nepouzdane, rentabilnost ne prati povećanje obima poslovne 

aktivnosti, budućnost postaje neizvesna. Planski pristup takvoj situaciji je neophodan da bi se sagledalo 
stanje diskontinuiteta, da bi se procenili efekti na preduzeće.

Na promene u sredini se često reaguje  već kada je preduzeće pretrpelo određenu štetu. Kasno je da se 
racionalno reaguje kad preduzeće postane svesno diskontinuiteta. Neophodno je da se skrati razmak 

između sagledavanja promena koje znače opasnost po preduzeće i donošenja planskih odluka koje će 
inicirati akciju u racionalnom smeru. Plansko reagovanje pretpostavlja preduzimanje akcije unapred, na 

osnovu   dijagnoze   situacije   i   procene   alternativnih   načina   reagovanja   na   situaciju.   Preduzeće 

strategijskim planiranjem može nastojati da smanji uticaj promena u sredini na njegovu poziciju u grani i 

privredi, da smanji zakašnjenje u reagovanju i konačno da smanji troškove reagovanja.

Promene u sredini mogu biti:

-

operativne

  – ne dovode do promene u odnosu između preduzeća i sredine (na njih se reaguje 

planskim prilagođavanjem obima aktivnosti)

-

konkurentske

  –   dovode   do   transformacije   u   tržišnoj   poziciji   preduzeća   –   pojavljuje   se   novi 

proizvod na tržištu ili u grani (na njih se reaguje planskim akcijama koje vode promeni položaja 
preduzeća u strukturi grane)

-

strategijske

  – odražavaju suočavanje preduzeća sa novom vrstom problema za koje ne postoje 

rutinski odgovori (na njih se reaguje promenom tržišta, tehnologije i kapaciteta preduzeća; ove 
promene traže vreme i zato se mora brzo i planski reagovati).

Dakle, potreba za strategijskim planiranjem proizilazi iz promena u sredini i potreba preduzeća da na 
njih racionalno reaguje.

2

background image

Razne 

definicije

 strategijskog menadžmenta:

-

upravljanje odnosom preduzeća sa njegovom sredinom

-

set   odluka   i   akcija   koje   vode   stvaranju   efektivne   strategije   ili   strategija   koje   doprinose 

ostvarenju ciljeva preduzeća

-

povezivanje   strategijskog   razmišljanja   sa   operativnim   odlukama   na   svim   nivoima   u   strukturi 
preduzeća

Kod   svih   definicija   akcentira   se   da   je   strategijski   menadžment   način   razmišljanja   koji   integriše 
strategijsko i taktičko stanovište i odluke da se usmeri potencijal preduzeća ka područjima poslovanja na 

kojima može preduzeće da ostvari adekvatnu konkurentsku prednost.

Strategijski menadžment je kontinuiran i interaktivan proces kojims e preduzeće kao celina održava u 
skladu sa svojom sredinom. To je proces koji se nikada ne prekida u preduzeću. Različite aktivnosti SM 
mogu biti više ili manje zastupljene u određenim periodima vremena. Interaktivnost procesa znači da 

postoji   redosled   u   obavljanju   pojedinih   faza   SM.   Naime,   proces   sesastoji   od   serije   etapa   koje   se 
ponavljaju na cikličan način.

Strategijski menadžment uključuje tri područja aktivnosti:

1.

strategijsku   analizu

 

 

  –   koja   je   potrebna   da   bi   preduzeće   razumelo   zbivanja   u   sredini;   ona 

omogućava objektivnu ocenu izvora i sposobnosti preduzeća

2.

strategijski   izbor

 

 

  –   oslanja   se   na   stategijsku   analizu   na   osnovu   koje   se   stvara   vizija   koja 

omogućava izbor i razmatranje realnih alternativnih pravaca akcije i izbor najpovoljnijeg u datim 
okolnostima

3.

strategijsku promenu

 

 

 – ona je svrha prethodna dva – ukoliko primena izabranog pravca akcije ne 

dovede do željene pozicije poslovna aktivnost se ne može oceniti pozitivno.

Karakteristika

  strategijskog menadžmenta  je da ne posmatra i  prihvata  sredinu kao datu što ulogu 

strategije   ograničava   na   adaptaciju   i   reagovanje.   Strategijski   menadžment   nastoji   da   upravlja   svim 
izvorima da se ostvari konkurentska prednost sa nastojanjem da se kreira budućnost.

Promene u sredini mogu biti:

-

operativne

  – ne dovode do promene u odnosu između preduzeća i sredine (na njih se reaguje 

planskim prilagođavanjem obima aktivnosti)

-

konkurentske

  –   dovode   do   transformacije   u   tržišnoj   poziciji   preduzeća   –   pojavljuje   se   novi 

proizvod na tržištu ili u grani (na njih se reaguje planskim akcijama koje vode promeni položaja 

preduzeća u strukturi grane)

-

strategijske

  – odražavaju suočavanje preduzeća sa novom vrstom problema za koje ne postoje 

rutinski odgovori (na njih se reaguje promenom tržišta, tehnologije i kapaciteta preduzeća; ove 

promene traže vreme i zato se mora brzo i planski reagovati).

Promene   u   sredini   mogu   zahtevati   taktičko   i   strategijsko   reagovanje   od   strane   preduzeća.   Taktičko 

(konkurentno ili operativno) reagovanje ima za cilj da se razmena učini rentabilnom – poboljšava se 
efikasnost proizvodnje i prodaje da se poboljša učešće na postojećem tržištu. Strategijsko reagovanje je 

iznalaženje novog odnosa proizvod-tržište čiji je potencijal dobiti povoljniji za preduzeće. To se postiže 
prilagođavanjem proizvodnog programa novima zahtevima i potrebama tržišta. Strategijsko reagovanje 
zahteva strategijski menadžment, u kome je strategijsko planiranje jedna od komponenti kompleksnijeg 

procesa, koji dovodi do strategsjskih promena.

Uloga strategijskog menadžmenta je posebno važna u slučajevima kada se preduzeće suočava sa otporom 

iz sredine. Tada je potrebno poboljšati efikasnost i efektivnost. Strategijski menadžment je očigledno 

sistemski   pristup   koji   omogućava   menadžmentu   preduzeća   da   se   pozicionira   odnosno   stavi   u   odnos 

preduzeće sa sredinom na način da se obezbedi kontinuirani uspeh i osigura od iznenađenja.

5. PROAKTIVAN STAV U STRATEGIJSKOM MENADŽMENTU

Proaktivan stav menadžmenta ogleda se u prihvatanju promena kao nečeg što je normalno i spremnošću 
da se iniciraju promene strukturnog, a ne samo inkrementalnog karaktera.

Postoje četiri pristupa ili stava prema budućnosti:

1.

neaktivistički

 – preduzeće se miri sa postojećim razvojem događaja i donosi planove na osnovu 

mogućnosti, izbegavajući svaki osetljiv rizik. Ne traže se optimalna rešenja, već se zadovoljava 
sa tzv. drugim najboljim rešenjem (dovoljno dobrim rezultatom).

4

2.

reaktivistički

  –   preduzeće   nastoji   da   izbegava   probleme   i   problemi   se   rešavaju   kao   ranije. 

Postoji   nostalgija   za   prošlim   vremenom.   Za   razliku   od   neaktivista   koji   plivaju   sa   strujom, 

reaktivisti plivaju protiv struje.

3.

preaktivistički

  –  preduzeće  prihvata  orjentaciju  na  budućnost   i na  promene  u  sredini  gleda 

pozitivno.   Sagledava   se   da   promene   nose   kako   mogućnosti   tako   i   rizike   za   rast   i   razvoj 

preduzeća. Preduzeće je orjentisano na predviđanje budućeg toka događaja u sredini i nastoji da 
stvori strategije kojima će se prilagoditi predviđenim promenama. Ovaj pristup stavlja akcenat 
na  prilagođavanje   (adaptiranje).   Smatra   se   da  se   budućnost   ne   može   bitnije   menjati   jer   je 
determinisana prošlošću i sadašnjošću.

4.

interaktivistički

  –   preduzeće   je   orjentisano   na  budućnost.   Budućnost   se   ne   može   apsolutno 

kontrolisati, ali se može menjati. Preduzeće nastoji da stvara mogućnost za rast i razvoj. Teži se 
rešavanju problema ne samo na osnovu prošlog iskustva, već i eksperimentima. Na tehnologiju se 
gleda   kao   na   značajan   faktor   razvoja.   Akcentira   se   sposobnost   da   se   sagledaju   dugoročne 

posledice sadašnjih odluka.

Dominantna   orjentacija   nekih   preduzeća   u   upravljanju   je   prošlost   –   reaktivna,   drugih   sadašnjost   – 
neaktivna, trećih budućnost – preaktivna, a četvrta preduzeća su interaktivna što znači da posmatraju 
prošlost, sadašnjost i budućnost kao različite ali neodvojive aspekte onoga što se planira. Neaktivistički i 

reaktivistički pristup planiranju treba prevazilaziti. Oni ne samo da ograničavaju rast i razvoj, već na 
dugi rok dovode u pitanje opstanak preduzeća. Nesumnjivo da je interaktivistički pristup progresivniji, ali 
sva   preduzeća   nisu   u   stanju   da   ga   uvek   primenjuju.   Svi   ovi   pristupi   nisu   nespojivi   –   moguće   ih   je 
kombinovati.

Preduzeće na promene može da reaguje:

-

neaktivno

 

  – odluka se odlaže dok preduzeće usled promena ne podnese teže posledice (jer nije 

sigurno da postoji opasnost za poziciju preduzeća); prve reakcije su operativnog karaktera, a 
potom sledi traženje načina za strategijsko reagovanje

-

odlučno

 

   – donose se odluke i preduzimaju mere kada se naslute uticaji promena (akciju treba 

preduzimati tek kad se stvari jasno sagledaju); i tada se najpre ide na operativne promene (ali na 
planski i sistematičan način), a kad se one iscrpe ide se na strategijske protivmere

-

planski

 

   – polazi se od pretpostavke da treba doneti odluku i preduzeti akciju pre nego što se 

opasnost   odrazi   na   rezultate   poslovanja;   operativne   i   strategijske   protivmere   se   zajedno 
razmatraju i paralelno preduzimaju.

Način i pravci reagovanja preduzeća u osnovi zavise od karaktera sredine – u mirnoj sredini odlučivanje je 
taktičko   ili   adaptivno,   u   uznemirenoj   najviše   strategijsko   (a   može   i   taktičko),   a   u   turbulentnoj   jei 

strategijsko   i   taktičko.   U   uslovima   tranzicije   u   sredini   se   zbivaju   diskontinuelne   promene,   pa 
prilagođavanje mora da se odvija kroz odgovarajući kombinaciju stategijskih i inkrementalnih promena.

Izbor tržišta je ključna strukturna odluka preduzeća jer se time implicitno definiše područje poslovne 
aktivnosti  preduzeća. Razmatrajući budući tok događaja preduzeće može  proaktivno  da menja  svoju 
tržišnu orjentaciju. Ono se orjentiše na tržišta i tržišne segmente koji su u ekspanziji i na kojima se 

ostvaruje   natprosečna   dobit.   Promene   u   tržišnoj   orjentaciji   usko   su   povezane   sa   promenama   u 
proizvodnom   programu.   Novi   proizvodi   treba   da   budu   usklađeni   sa   zahtevima   tržišta,   kao   i   sa 

potencijalom preduzeća.

6. STRATEGIJSKA VIZIJA

Misija 

ili svrha daju identitet preduzeću. Misija treba da odrazi osnovne razloge postojanja preduzeća. 

Osnovna uloga  dobro  definisane  misije je  da  se  usmeravaju odluke  o  strategijskoj  viziji,  ciljevima i 

strategijama. Misija odražava kako  filozofiju preduzeća (vrednosti, verovanja i stavove) tako  i svrhu 

(poslovne aktivnost koje preduzeće obavlja ili namerava da obavlja, i vrstu koja jeste ili želi da bude). 

Misija treba da bude nešto ostvarljivo s obzirom na potencijal preduzeća i stanje sredine. To je nešto što 
vredi  raditi  odnosno nešto  što  motiviše  (efekti  su  veći  ako  zaposleni  veruju  u ono  što  rade). Dobro 

definisana   misija   usmerava   strategijsko   razmišljanje   i   odlučivanje,   daje   granice   i   okvir   području 

poslovanja preduzeća i doprinosi koordinaciji celokupne aktivnosti preduzeća u prostoru i vremenu. Svrha 
misije treba da bude komunikacija preduzeća sa zaposlenima, dobavljačima, investitorima i potrošačima 
da bi se opredelili da li žele da sarađuju sa preduzećem.

Misija označava smer ka onome što je primarni zadatak preduzeća, a vizija treba da daje znanje o 
očekivanoj budućnosti. 

Vizija

 je stav o željenoj budućnosti preduzeća u okviru područja poslovanja koje 

je definisano misijom. Vizija je ono što omogućava da se preduzeće mentalno pomera iz sadašnjosti u 
buduće željeno stanje. Vizija se zasniva na uverenju da se može uticati na budućnost preduzeća i da ona 
nije predodređena prošlošću. Vizija je definisanje budućnosti po slobodnom izboru preduzeća. 

5

background image

Operacionalizacija ciljeva su 

zadaci

. Zadatak je ostvarenje određene poslovne aktivnosti u preciziranom 

intervalu vremena. Ciljevi mogu biti formulisani u opštim terminima, a zadaci tačno preciziran rezultat 
koji se mora ostvariti u određenom intervalu vremena. Ciljevi su bazično orjentisani na stanje ili situacije 

koje se žele ostvariti u smislu odnosa preduzeća i sredine, dok su zadaci dobrim delom orjentisani na 
interne aktivnosti u preduzeću (na bolje korišćenje raspoloživih izvora). Merljivost ciljeva je njihova 
značajna karakteristika. Međutim, to merenje je nekad relativno (dobar deo ciljeva se ne može uvek 
precizno meriti). Zadaci  se kvantifikuju u apsolutnim ciframa  i merljivi su.  Može se zaključiti da je 
zadatak stav o cilju u kvantitativnom smislu.

Ciljevi su svojevrsna merila kojima se očekivanja obavljanja poslova izražavaju na pogodan merljiv način. 
Ciljevi su stavovi o rezultatima koje treba ostvariti. Oni na pogodan način opisuju:

-

uslove koji će postojati kada se željeni ishodi ostvare

-

vremenski period u kome će se ostvariti

-

izvore koje će preduzeće koristiti u ostvarenju željenih ishoda.

Akos e oceni da se ciljevi ne ostvaruju pokušava se sa nekim korekcijama u poslovanju. Ako su korekcije 
nemoguće razmatra se napuštanje takvih poslovnih aktivnosti. Ako je ostvarenje ciljeva zadovoljavajuće 
onda treba ojačati podršku postojećim poslovnim područjima (izvanredno – nove strategijske opcije).

Formulisani ciljevi su orjentiri kojima se usmerava raznovrsna aktivnost u preduzećima. Ciljevi utiču 
direktno   i   indirektno   na   sve   aspekte   poslovanja   preduzeća.   Menadžeri   stalno   koriguju   aktivnosti 
preduzeća i usmeravaju je ka ostvarenju ciljeva. Zbog njihove uloge u procesu upravljanja i usmeravanju 
čitave aktivnosti preduzeća nije poželjno često preispitivanje i menjanje osnovnih ciljeva poslovanja 
preduzeća. Oni treba da se modifikuju ako se menjaju uslovi rada u preduzeću i njegov položaj u sredini 

u kojoj radi.

Proces 

izbora

 ciljeva je traženje i određivanje šta je najbolje da se definiše kao stanje ili situacija u koju 

želi da dođe preduzeće u dogledno vreme. Potrebno je uvažavati zahtevesvih stejkholdera preduzeća. 

Polazna   osnova   je   situaciona   analiza   i   pretpostavke   o   faktorima   koji   će   delovati   na   ostvarenje 
nameravanih  ciljeva.  U  procesu   stvaranja  ciljeva  mora  da  postoji  koordinacija   svih  glavnih   aktera  u 

preduzeću.  Inicijalni  ciljevi  dolaze  od top  menadžmenta  preduzeća.  Na  osnovu  analize mogućnosti  i 
opasnosti,  kao i sposobnosti i slabosti svaka  organizaciona jedinica mora da sagleda svoj doprinos u 
ostvarenju ciljeva. Značajno je rangiranje ciljeva, ne samo većih organizacionih jedinica, već i svakog 

zaposlenog.   [Zaposleni   treba   da   veruju   u   ciljeve.   Učešće   zaposlenih   u   procesu   formulisanja   ciljeva 
doprinosi njihovoj racionalnosti i ostvarljivosti.]

Zbog   postojanja   većeg   broja   ciljeva   neophodno   ih   je   tako   definisati   da   je   moguća   klasifikacija   po 
prioritetu   –   mora   postojati   struktura   ciljeva.   Prioriteti   su   stavovi   o   relevantnom   značaju   ciljeva   oni 

iniciraju redosled važnosti za organizaciju. To je značajno zbog ograničenosti izvora jer se svi ciljevi ne 
mogu simultano ostvariti i mora se ići na balans ili kompromis. Kompromis je supstitucija ostvarenja 

jednog cilja za drugi. Prioriteti se koriste da se donose odluke koje se tiču iznosa svakog cilja koji se 
zamenjuje ili supstituiše za druge. Koncizno, prioritet znači da je u datoj situaciji ostvarenje jednog cilja 
bitnije nego ostvarenje nekog drugog. Menadžment preduzeća mora da ustanovi prioritete ukoliko želi da 

alocira izvore na racionalan način. Zbog toga se pre odluke o alociranju izvora alternativni ciljevi moraju 
procenjivati i rangirati.

Svi ciljevi treba da budu međusobno usklađeni i komplementarni. U preduzeću treba da postoji struktura 

ciljeva,   vertikalno   i   horizontalno.   Horizontalno   –   svaki   cilj   organizacionih   jedinica   u   liniji   mora   biti 

konzistentan sa svakim drugim u istoj liniji i da doprinosi onom na višem nivou organizacione strukture. 
Kada se ciljevi formulišu na različitim nivoima organizacione strukture tada ono što je cilj za jedan nivo 

organizovanja je sredstvo (način) ostvarenja cilja za viši oblik organizacije.

Racionalno  formulisani  ciljevi  preduzeća   imaju  određene  

karakteristike

.  Pre  svega,  ciljevi  treba   da 

odražavaju svrhu postojanja preduzeća i preovlađujuće društvene vrednosti. Ciljevi izražavaju nameru da 
se ostvari određeno stanje ili da se dođe u određenu situaciju. Oni daju svrsishodnost akciji. Neophodno 

je da se ciljevi formulišu na način koji će stimulisati, a ne ograničavati alternativne načine njihovog 
ostvarenja. Oni su kriterijumi izbora strategijskih opcija i kontrole efikasnosti i efektivnosti različitih 
alternativa. Ciljevi treba da budu realni i ostvarljivi. Ciljevi ne daju samo pravac akciji već omogućavaju 
motivaciju da se ona ostvari na način kao što je nameravano. Da bi motivisali i orjentisali na akciju 
ciljevi treba da budu razumljivi za one koji učestvuju u njoj. Ciljevi moraju biti precizirani (da ne budu 
uopšteno formulisani), a poželjno je da budu i kvantifikovani (ako je to moguće).

Osnovni ciljevi poslovanja:

7

Želiš da pročitaš svih 86 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti