Stvaranje zografa Radula
RADIVOJE LJUBINKOVIĆ
STVARANJE ZOGRAFA RADULA
Jedna etapa našeg zidnog slikarstva
i
ikonopisa
LES CREATIONS DU PE1NTRE RADUL
Pri dosadašnjem ispitivanju našeg srednjeve-
kovnog stvaranja nije se obratila pažnja na likov
ne koncepcije koje su imali pojedini slikari prema
tehnikama koje su koristili. Proučavanje je uglav
nom bilo upućeno ka fiksiranju opšte linije razvo
ja našeg stvaranja i izdvajanju pojedinih škola u
Prilikom priprema za izložbu našeg srednjeve-
kovnog slikarstva u Parizu, 1949 godine, vršeno je
u Restauratorskoj radionici Narodnog muzeja u
Beogradu čišćenje nekolikih ikona iz crkve sv.
Klimenta (ranije Bogorodice Perivlepte) u Ohridu,
Ovaj rad je obavio Zdravko Sekulić, restaurator
Narodnog muzeja. Dve među njima: ikona Blago-
vesti
(
sl.1
)
i ikona Raspeća, pokazale su, jednom
očišćene, neobične srodnosti sa poznatim delima
kraja XIII i početka XIV veka, posebno sa slikar
skim krugom oko Evtihija i Mihaila. Uvrstiti ih
među dela ovih dvaju slikara tada je izgledalo su
više smelo: imena Evtihija i Mihaila, koliko je tada
bilo poznato, bila su vezana samo za spomenike
okoline Skoplja i državu kralja Milutina. Naš od
nos prema ovome pitanju izmenio se potpuno po
sle čišćenja fresaka koje je restaurator Centralnog
zavoda za zaštitu spomenika kulture u Skopju
Zdravko Blažić izvršio u sv. Klimentu u Ohridu
tokom 1950 godine, kada su na freskama ove cr
kve otkriveni potpisi pomenute dvojice slikara. Uz
to. tom prilikom je Zdravko Blažić očistio i neko
like, na izgled potpuno propale ikone, među njima:
Osezanije Tomino, Javljanje iza zatvorenih vrata,
Silazak u ad i dr., koje su mojoj hipotezi pridodale
1
Vlad. R. Petković, Jedna slikarska škola XIV veka,
Glasnik skopskog naučnog društva, knj. III, Skoplje, 1928,
51—
66;
Vlad. R. Petković, Jedan srpski slikar iz XVI veka,
uskršnji broj »Pravde« za 1934 god., 21; Vlad. R. Petković,
Legenda sv. Save u starom živopisu srpskom, Glas CLIX,
drugi razred 81, Beograd, 1933; Đoko Mazalić, Na tragu
jednom starom ikonopiscu, Glasnik Narodnog univerziteta
1940, br. 1—4, 28—30; V. R. Petković, Un peintre serbe du
Boke Kotorske XIV siecle, Me langes Ch. Dichl, T. H. 1930.
Pariz, 133—136; Đ. Mazalić, Nekoliko starih ikona. Glasnik
hrvatskih zemaljskih muzeja u Sarajevu, god. LIV, 1943,
Sarajevo, 214—219, i dr., ne citirajući radove koji se odnose
na dubrovačko slikarstvo koje je bolje proučeno.
bitnim crtama. Udeo pojedinih slikara u okviru
ovih škola tek se razmatra,
1
jer se materijal još
uvek prikuplja. Međutim, iako se ne može trenut
no prići definitivnoj studiji i razradi problema, oni
se već u sadanjem stanju u izvesnoj meri jasno
iscrtavaju.
nove elemente, tako da danas sa sigurnošću može
mo tvrditi, da nabrojane ikone zaista pripadaju
Sl. 1. Ikona Blagovesti — riznica sv. Klimenta u Ohridu —
rad slikara Evtihija i Mihajla
(3)
123
delu Evitihija i Mihaila.
2
Na ovim ikonama pojav
ljuje se isti tretman figure u grupi, isto poveziva
nje pokreta, isti odnos prema arhitekturi u pozađu,
i sasvim sličan, samo nešto brižljiviji crtež. Kao
prestone ikone, one su bile najvažniji ukras iko
nostasa, najbliže vernima i kao takve sa najvećom
pažnjom obrađene. Na njima su slikari dali najviše
što su mogli.
Sl. 2. Dečani, ikona Bogorodice umilenija
Zidno slikarstvo Evtihija i Mihaila sačuvalo se
u tri razna spomenika: sv. Klimentu u Ohridu (iz
1295 godine), sv. Nikiti kod Skoplja (iz oko 1308
godine) i Starom Nagoričinu kod Kumanova (iz
1317 godine). Sudeći po stilu, delu Evtihija i Mi
haila verovatno pripadaju i freske manastira Pro-
tatona na Svetoj Gori (početak XIV veka). Ova
atribucija postala mi je još verovatnija posle ot
krivanja fresaka u sv. Klimentu u Ohridu u ko
jima se javljaju identična likovna rešenja i iko-
nografski obrasci.
U celokupnom delu Evtihija i Mihaila živopis
sv. Klimenta je likovno grublji, ali i tretmanom i
likovnim rešenjima neposredniji i inventivniji. Po
red izvesnih grešaka u crtežu, on obiluje novim
slikarskim zamislima koje prestavljaju u punom
smislu te reči datum u likovnom stvaranju našega
srednjega veka. Živopis sv. Nikite i Starog Nago-
ričina pripada zreloj, mirnijoj eposi njihovog sli
karstva, vremenu kada delaju kao dvorski slikari
kralja Milutina.
Zanimljivo je da se otkrivene ikone, koje
su rađene za ikonostas sv. Klimenta, verovatno oko
1295 godine kada i freske u crkvi, stilski nadove-
zuju za drugi period njihove delatnosti, t. j. za
fresko-slikarstvo u sv. Nikiti i Starom Nagoričinu.
Crtež je dovršen, a lica meko modelirana i anali
zirana uz znalačko korištenje efekata toplih i hlad-
lih tonova. Boranja prate određenu —utvrđenu —
šemu, ali se organizuju logičnije, te se šematizam
gubi. Arhitektura u pozađu slikana je bogatije sa
insistiranjem na obradi detalja. Rukopis slikara je
negovan i čist. Poređenje pomenutih ikona i kasni
jih dela zidnog slikarstva ovih umetnika pokazuje
isto likovno shvatanje sa neminovnim razlikama
koje sa sobom povlače dve različite slikarske teh
nike. Zidno slikarstvo nužno mora imati širi po
tez, a ikona negovaniji detalj. Međutim, treba pod
vući da u drugoj fazi svoga fresko-stvaranja ovi
umetnici koriste isto tako meke i sitne četke, te
u tom pogledu približuju svoju fresko-tehniku
tehnici ikonopisa.
2
Mirjana Ćorović-Ljubinković, Nekoliko ohridskih ikona
iz XIII i XIV veka, Jugoslavija, br. Makedonije, 1952, 83.
Sl. 3. Detalj ruku na ikoni Bogorodice umilenija, Dečani
124
(4)

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti