UVOD
Značaj stvarnog prava u svakodnevnom životu je nesumnjivo velik. Svako od nas
se susreće sa pojedinim institutima, pravima stvarnog prava. Svakodnevno držimo stvari u
svom posjedu ili skoro svako od nas ima pravo svojine na nekim stvarima. Međutim rimski
pravnici su davno prije nas odredili te institute i dali značaj pojedinim pravima koje ulaze u
okvire stvarnih prava.
Upravo u ovom radu ćemo pokušati napraviti nekakav uvod u stvarno pravo kakvo
su poznavali rimljani. Zaista ovaj rad će da obuhvati samo institute stvari i državine koji se
mogu tumačiti kao uvod, temelj zasnivanja stvarnih prava. Stvari kao osnov odnosa ljudi u
stvarnom pravu, a državinu kao faktičko stanje, kao pretpostavku za sticanje mnogih
stvarnih prava.
2
jedinog prava na ličnoj stvari poznavao je i četiri stvarna prava na tuđoj stvari i to prava
služnosti, emfiteuza, superficies i založno pravo.
Pored navedenih stvarnih prava rimsko pravo je poznavalo i institut
possessio
(posjed) koje je predstavljalo faktičku vlast na stvari, a ne pravo i služilo je kao
pretpostavka za sticanje stvarnih prava.
2. POJAM I PODJELA STVARI
Pod pojmom stvari (res) podrazumijevaju se materijalni dijelovi prirode
2
potčinjeni
ljudskoj moći i pri tom ograničeni u prostoru. Ovakvo određivanje pojma stvari je bilo
prihvaćeno od strane rimskih pravnika u starije vrijeme. Međutim, vremenom taj se pojam
širi i počinje podrazumijevati da taj pojam označava sve ono što može biti predmetom
pravnih odnosa i pripadati nečijoj imovini. Prema Gaju, sve stvari se mogu podijeliti na
grupe tjelesnih (
res corporales
) i netjelesne stvari (
res incorporales
)
3
. Ovu podjelu Gaj je
vršio s obzirom da li se te stvari mogu dotaći (
res corporales
) ili se ne mogu dotaći (
res
incorpolares
) pod čime podrazumijeva prava. Na ovakav način netjelesne stvari se
poistovjećuju sa samim pravo. Prema Gaju u
res corporales
ulazi pravo nasljedstva
(hereditas), pravo uživanja tuđe stvari (ususfructus), obvezna prava (obligationes) i
zemljišne služnosti (iura praediroum). Ipak u netjelesne stvari se ne ubraja prava vlasništva
jer rimski pravnici pravo vlasništva na stvari poistovjećuju sa samom stvari pa se pravo
vlasništva ubraja u tjelesne stvari, a ne u prava. Ovakvo razlikovanje stvari u rimskom
pravu je imalo važnost jer su za obe skupine važili djelomično različiti propisi. Nije bilo
moguće posjedovati netjelesne stvari, prenos prava na tjelesnim stvarima nije se mogao
vršiti faktičkom predajom niti mancipacijom nego samo putem
in iure cesio
. Tek kasnije u
Justinijanovom pravu omogućen je posjed prava (
iuris quasi possessio
), faktičko vršenje
prava i to prvenstveno prava službenosti.
S obzirom na strukturu rimskog društva u rimskom pravu predmetom pravnih
odnosa su bili i ljudi, i to ne samo robovi, nego ponekad i slobodne osobe prodajom
dužnika u ropstvo i prodajom osobe
alieni iuris
u
mancipium
.
2
Dragoljub Stojanović, Uvod u građansko pravo, Beograd, 1996., str. 386,
3
Ante Romac, Rimsko pravo, Zagreb, 1989., str. 131,
4
2.1. PODJELA STVARI
S obzirom na različita i specifična svojstva koja imaju u pravnom prometu, stvari se
mogu podijeliti u više skupina.
2.1.1. Res mancip, res nec mancipi
Ovo je stara podjela stvari koja je nastala sa nastankom individualnog privatnog
vlasništva u ranom razdoblju rimske istorije. Pojavila se najvjerovatnije kao zaostatak
kolektivnog vlasništva koje je predviđalo određene formalnosti koje su morale biti
ispunjene kada se htjelo prenijeti pravo vlasništva na stvarima koje su predstavljale
osnovna sredstva za proizvodnju. Nad
res mancipi
, vlasništvo se moglo prenositi samo
svečanim formalističkim aktom mancipacije i
in iure cessio.
U tu grupu ulaze:
ager
romanus
(kasnije i sva zemljišta u Italiji), robovi, domaća radna stoka za vuču i nošenje
tereta (goveda, mazge, konji) i četiri najstarije poljske služnosti puta i vodovoda (iter,
actus, via i aquaeductus). Ostale stvari spadale su u
res nec mancipi
i mogle su se prenositi
neformalnom predajom iz ruke u ruku (traditio).
Vremenom, način prenošenja prava vlasništva na stvarima bio je sve neformalni
tako da su se i kod prijenosa stvari iz grupe res mancipi počela koristiti neformalna
tradicio.
Međutim, i pored toga što je ova podjela izgubila svaku praktičnu važnost održala
se kroz čitavo klasično doba i tek ju formalno ukida Justinijan.
2.1.2. Res in commercio, res extra commercium
Prema ovom kriterijumu stvari su se dijelile s obzirom da određena stvar može biti
predmet imovinskopravnih odnosa ili ne. Mnoge stvari u rimskom pravu su bile izuzete iz
privatno pravnog prometa bilo zbog "božanskih zakona" (
res extra commercium divini
iuris
) bilo "ljudskih zakona" (
res extra commercium humani iuris
).
4
U
res extra commercium humani iuris
spadaju:
4
Mirela Šarac, Zdravko Lučić, Rimsko privatno pravo, Sarajevo, 2006., str. 95,
5
