GRAĐANSKO SUDSKI POSTUPAK
GSP je
grana prava koja se bavi pitanjem koji državni organ se stavlja u pokret (koji državni organ je
stvarno I mjesno nadležan), ko I na koji način ga stavlja u pokret I ako je stavljen u pokret kako on
postupa da bi primijenio sankciju za pravno pravilo čija povreda se ne smatra krivičnim djelom nego
samo povredom privatnih interesa pojedinca.
U predržavnom periodu- Rimljani su pitanje zašttie građana rješavali putem samopomoći koja ne znači I
samovolju, već je regulisana običajima I pod stalnom je kontrolom društva.Običaji regulišu pitanje u kom
slučaju se I kakva sankcija može preduzeti a samopomoć se sastoji u tome što povrijeđeni ima
sopstvenim snagama tu sankciju da ostvari.
U slučaju spora stranke su obavezne da se obrate jednom građaninu-
arbitru
čije mišljenje ih obavezuje.
Najčešće je to sveštenik ili drugi funkcioner ali i svaki građanin kome se stranke obrate.
Prvi(Rimskim p) regulisani građanski postupak-
legisakcioni postupak
natao je iz
samopomoci I arbitraže
.
Od njih potiču podjele postupka u 2 dijela:
in iure
I
iudicem
od kojih se građanski postupak oslobodio tek
pred kraj Principata. Njegov najstariji I karakteristični oblik
legis actio per sacramentum
u stvari je
ritualizirana borba oko stvari
-
samopomoć
.
Stranke su dolazile pred pretora zajedno sa spornim predmetom. Tu su dodirujući spornu stvar sa
štapićem I upotrebljavajući svečane formule isticale svoja prava na stvari. Pretor bi stao između njih,
uzeo sporni predmet I dao ga na čuvanje trećem licu, a njih uputio da polože opkladu I izaberu sudiju koji
će riješiti spor. Time se završava prvi dio postupka
in iure.
U drugom dijelu
aput iudicem
koji se odvija
pred izabranim sudijom (koji nije organ vlasti) stranke u slobodnoj formi dokazuju svoja prava na stvari.
Sudija donosi presudu koja je
izvršna
, čije izvršenje obezbjeđuje pobjednik sopstvenim snagama.
U drugom
formularnom postupku
uvedenom u II vijeku PNE, uloga Pretora je znatno veća.
Postupak se jos uvijek vodi u 2 dijela: prvi pred pretorom(
in iure
), a drugi pred izabranim građaninom-
sudijom(
apud audicem)
.
P
retor u postupku
in iure
ima aktivnu ulogu jer odlučuje “da li će dati
actio
” on
sluša zahtjeve, razloge I protiv razloge unosi u formula, potvrđuje izbor sudije I daje mu uputstva kako da
presudi ali u postupku
apud audicem
I pri izricanju I izvršenju presude nema nikakvu ulogu.
Koja od stranaka je u pravu odlučuje sudija a o izvršenju se stara pobjednik.
Tek u periodu Principata I uvođenju trećeg postupka-
extraordinarnog
potpuno su izbrisani tragovi
samopomoći. Cio postupak se odvija pred državnim organom koji se starao o tome da stranke dođu na
sud I ispituju dokaze, donosi presudu I stara se onjenom izvršenju.
LEGISAKCIONI-
Od zakona XII tablica do Avgusta;
FORMULARNI-
Od 2 vijeka PNE do 2 vijeka NE
EXTRAORDINARNI
(
Cognicioni
)- Od Avgusta do Justinijana)
ACTIO- TUŽBA
Actio
nije ništa drugo nego pravo da skudskim putem tražiš ono što ti pripada. Bez unaprijed predviđene
tužbe za konkretan odnos stranka nema ni sankcije za njegovu povredu, pa prema tome ni prava.
U
Legisakcionom postupku
predviđenost tužbe određivala se mogućnošću da se za konkretan slučaj
upotrijebe riječi i gestovi predviđeni za pojedine vrste
legisakcionog postupka.
U
Formalnom postupku
smatra se predviđenom samo tužba za koju se u pretorovom spisku nalazila
odgovarajuća, za takav slučaj predviđena formula.
U
Extraordinardnom postupku
o tome da li je tužba predviđena i da li će se dozvoliti pokretanje
postupka odlučivao je sudija i u izuzetnim slučajevima
P
rinceps.
U Toku cijele Rimske istorije nije se došlo do generalne tužbe tj, do prava da građanin uvijek kad smatra
da je povrijeđen neki njegov interes i ne pozivajući se na ime tužbe pokrene postupak za njegovu zaštitu.
Pored tužbi u užem smislu-
actiones
Rimsko pravo je poznavalo još neka proceduralna sredstva sa istom
ili sličnom funkcijom koja su dopunjavala sistem akcija i činila prava bržim i efikasnijim.
To su:
conditio, Interdictum, querela, exceptio, restitutio in integrum.
VRSTE TUŽBE
1
actiones civiles
i
actione honorariae-
Prve su ustanovljene zakonom XII tablica ili kasnije izglasanim zakonima.
Upotrebljavajući njih, stranka se poziva na zakon koji ju je ustanovio i pravo koje je on time priznao.
Druge su ustanovljene Pretorskim ediktom ili ediktom Kurilskog edila i spadaju u
ius honorarium.
Pretorskih tužbi ima 4 vrste i to:
actiones utiles, ficticiae, in factum, per transpositionem.
a)
actiones utiles-
Pretor je iz razloga korisnosti proširio primjenu postojećih tužbi (actiones civiles) na
nove ali slične slučajeve;
b) actiones ficticiae-
U nekim slučajevim kada je za primjenu actiones civiles nedostajao neki važan
element Pretor je naređivao sudiji da ima smatrati kao da taj element postoji (poslužio se fikcijom);
c)
actio in factum-
Ovdje se radi o potpuno samostalnoj tužbi, kada je na osnovi jednog faktičkog sa
actiones civiles
nezaštićenog odnosa, jedna od stranaka izvršila svoju činidbu.
Tužilac se nije pozivao na neki pravni nego na faktički odnos-
in factum concepta
.
Ona se udaljila od Rimskog principa „jedna tužba za jedan slučaj“ i približava se (generalnoj tužbi);
d)
actiones per transpositionem (tužbe sa promijenjenim subjektom)-
su poslijedne tužbe koje je Pretor stvorio. Kod ovih tužbi se u
intenciji formule
pojavljivalo ime jednog
lica, a u
kondemnaciji
ime drugog lica na osnovu čega je sudija ako je ustanovio da je prvo lice dužno
platiti ili učiniti nešto osuđivao drugo lice da to izvrši.
Umjesto njih u postupku su se mogli pojaviti njihovi zastupnici.
