Pravni fakultet
SVOJERUČNI TESTAMENT
Praktični rad
Predemet: Nasljedno pravo
Mentor: Prof.
Student:
Index broj
Studij: Pravo
Smjer: Pravosudni
Maj 2014 godine
2
ono od njegove djece koje ostane na selu i bavi se zemljoradnjom, ili navede da će
nasljedstva dobiti njegov sekretar i mnogo drugih sličnih primjera. To znači da nasljednik
može postati i lice koje u trenutku sačinjavanja testamenta nije moglo da se
individualizuje. Drugi način posrednog određivanja nasljednika se odnosi na njegovu
individualizaciju, i tu se javlja situacija da testator ostavlja jednom licu određena prava i
koristi iz zaostavštine. Dakle, nasljednik može da bude određen na razne načine,
neposredno ili posredno, ali je bitno da to bude učinjeno tako da se tumačenjem može
utvrditi ko je to lice i kakva je vrsta sukcesije u pitanju. Nasljednik može nasljediti
cjelokupnu zaostavštinu, ili samo jedam njen dio, što se najčešće određuje razlomkom.
Razumije se, univerzalni sukcesor ne mora biti samo jedno lice, već naprotiv, u
testamentu zavještalac ih može postaviti više, i to na različite načine.
Trenutkom smrti ostavioca, postavljeni nasljednik stiče zaostavštinu. Od smrti
ostavioca, pa sve do smrti nasljednika, sva nasljeđena prava i obaveze će se nalaziti u
njegovoj imovini. Međutim i od tog pravila postoje izuzeci. Naime, moguće je zamjeniti
nasljednika, postaviti uslove, rokove, kao i naloge. Zamena nasljednika ima više oblika, i
sadrži manje ili veće sličnosti kao kod sukcesivnog nasljeđivanja.
Treba istaći da što se tiče, formalnog smisla, zavještalac može imati više
testamenata, i u tom slučaju oni će se međusobno dopunjavati, ali i isključivati. U
materijalnom smislu, zavještalac može imati samo jedan testament. Naime, zavještalac
može ostaviti više testamenata u formalnom smislu, ali sud mora, uzimajući sve okolnosti
u razmatranje, ustanoviti šta je poslednja volja ostavioca. Poslednja volja mora biti
jedinstvena i jedna, i to je ono što testament čini materijalnim.
Sačinjavanjem testamenta ostavitelj svjesno mijenja zakonom predviđeni i
propisani predviđeni red nasljeđivanja pridržavajući se pri tome jedino imperativnih
propisa o nužnom nasljednom dijelu.
2.ISTORIJAT TESTAMENTA
Pojava i upotreba testamenta počinje u gentilskim uređenjima u kojima je
imovina bila zajednička, ali u sasvim drugim značenjima i pravnim efektima od pravnog
značaja naših današnjih testamenata.
Da bi testament mogao da se pojavi, bilo je potrebno da se u društvu afirmiše
individua i njena volja. To, naravno nije bilo moguće u uslovima primitivnog razvoja
društva. Drevna prava, izgleda da nisu uspjela da dođu do toga da subjekat svojom
voljom postavi sebi nasljednika. Taj odlučujući korak je načinilo rimsko pravo.
Testament se kod Rimljana pojavio najvjerovatnije u periodu VII-VI v.pne., u vrijeme
raspada zajedničke i nastanka privatne svojine.
U rimskom periodu intestatsko (zakonsko) nasleđivanje se primenjivalo
samo onda ako je ostavitelj umro bez testamenta, govorilo se da je velika nesreća umreti
bez testamenta. Tek, ako ostavilac nije ostavio testament primenjivao se Zakonik XII
tablica koji je poznavao tri nasledna reda:
sui heredes, proksimus adgnatus i gentiles
.
Vremenom, po pretorskom pravu gubi značaj neposredna vlast ostavitelja nad agnatskim
članovima njegove porodice a to uzrokuje i slabljenje agnatskih veza. Reformama u
carsko doba i uvođenjem Justinijanovog sistema (Novela 118) dotadašnje agnatsko
4
srodstvo se posve izmenilo sa kognatskim srodstvom i naslednci su svrstani u četiri
nasljedna reda.
2
Najstarija rimska oporuka ili
testamentum comitas calatis
nije imala smisao
slobode zavještanja u slučaju slobodnog raspolaganja imovinom za slučaj smrti (
mortis
cauza
), slobodu imenovanja nasljednika (
hereditas institutio
) jer je i pored postojanja
oporuke imovina porodice ostajala u njenom vlasništvu. Faktičko pravno značenje takve
oporuke ogledalo se u oporučnom usvojenju (
adoptio testamentaria
) kojim je glava
porodice (
pater familias
) koji nije imao vlastitih potomaka (
sui heredes
) određivao osobu
nasljednika kao budućeg glavara njegove porodice radi vršenja i čuvanja određenih
porodičnih tradicija i religijskog kulta, uz istovremenu namjeru sprečavanja da postojeća
porodična imovina ne bi kao ostavina „
ab intestatio
“ pripala daljim agnatima i gentilima.
Znači prvobitni testament nije imao ni cilj, ni mogućnost slobodnog biranja i
imenovanja nasljednika , kao što je to u kasnijim pravnim sistemima.
Treba istaći i činjenicu da je tada volja pojedinca morala je biti izrečena pred
narodnom skupštinom, i o tome se u početku glasalo. Taj prvi testament bio je, dakle,
usmeni i javni. Sledeći oblik testamenta nastao je oko 70.god pne. gdje su se kao
najvažniji elementi forme javili pečati i potpisi svedoka, čime se objavilo da će se svako
pismo koje sadrži postavljanje nasljednika, sa eventualnim drugim odredbama, smatrati
testamentom ako sadrži potpis zavještaoca i sedmoro svedoka. Ostavilac je svoju
poslednju volju mogao da izjavi i u jednom od javnih oblika testamenta, odnosno pred
sudom, ili koji se deponovao u carskoj kancelariji. Postojali su i testamenti u posebnim
prilikama sa nešto ublaženom formom, tj. bio je punovažan i u slučaju kada svjedoci nisu
bili prisutni, ili u obliku pisma roditelja svojoj djeci. Konačno, sredinom V veka,
prihvaćen je i svojeručni testament, forma koja se i danas koristi u većini savremenih
prava.
Sa druge strane šerijatsko pravo koje je u upotrebi u nekim azijskim zemljama
testament se ozn
a
čava pojmom
el-w
a
sijje
h
.
On je validan
i bez svjedoka, ako se n
a
njemu
prepoznaje testatorov rukopis i svojeručni potpis.
Smisao testamenta u islamu sastoji se u tome da se osoba približi Allahu na kraju
svog života, pomažući dijelom svoje imovine one kojima je pomoć potrebna. Ukoliko
ostavitelj testamentom namijeni sredstva za neku stvar od koje muslimani imaju trajnu
korist, on time osigurava sebi sevape i nakon smrti.
Zanimljiva je podjela testamenata u šerijatskom pravu, gdje pravni
teoretičari
hanefijske pravne škole smatraju da testament moze biti: obavezan (
vadzib
), preporučen
(
mendub
), pokuđen (
mekruh
) i dopušten (
mubah
). Testament je obavezan ako putem
njega testator vraća stvari koje mu je neko povjerio na čuvanje ili dugove. Preporučen je
ako se njime oporučuju sredstva za ispunjenje dugova prema Allahu, kao što su otkupi za
određene prekršaje, otkup za propuštene dane posta i sl. Testament je pokuđen, ako je
namijenjen grješniku, a dopušten ako je namijenjen bogatim ljudima.
3
Ovdje treba dodati činjenicu da šerijatsko pravo ne poznaje kao rješenje
olografski tj. svojeručni testament, taj oblik testamenta ne postoji u šerijatskom pravu i
tretira se pravno ništavim.
2
Dragomir Stojčević, Rimsko privatno pravo, Beograd 1981
3
Nedim Begović, Testament u islamskom pravu str.3
5
