Branko Bošnjak
T E I Z A M I A T E I Z A M U F O R M U L A C I J I :
»BOG J E M R T A V «
Iz Nietzscheova djela
Tako je govorio laratustra
možemo pročitati
novu objavu čovjeku i svijetu, a to je izraženo u jednoj rečenici: Bog je
mrtav, odnosno svi su bogovi mrtvi. Time počinje Zaratustrino viđenje
novog smisla i drukčijeg života. No kako se došlo do te spoznaje? Za
što se ne ostaje na onome što je prije bilo? Dok se vjerovalo u Božju
krisutnost na Zemlji, i među ljudima bilo je i nade da će se na kraju
ipak sve dobro i pravedno završiti. Bit će i nagrada i kazni, već prema
djelu i zasluzi.
U filozofsko-literarnom pogledu Nietzsche je Božju smrt izveo kao
ukidanje svjedoka u ljudskoj patnji i bijedi. Zaratustrin sugovornik kaže
da je Bog sve vidio i da je bio vrlo radoznao. Zavirivao je i u najskri
venije kutke života. On je bio nad-nametljivac (Uber-Zudringliche) i nad-
-samilosnik (Uber-Mittleidige) i to stalno gledanje čovjek nije htio trpje
ti. U H o m e r a bog Helije (Sunce) sve vidi i sve čuje i nitko se ne može
sakriti pred općom svjetlosti. Taj odnos prema Heliju ima apsolutno zna
čenje. I
Boetije
u svojem djelu
Utjeha filozofije
navodi ta mjesta o bogu
Sunca. No Zaratustrin sugovornik odnos prema gledanju rješava tako
da onaj koji samo gleda nema pravo da sve vidi kad u tome ne sudjeluje.
I taj Bog morao je umrijeti. »Bog koji je sve vidio pa i čovjeka: taj Bog
morao je umrijeti. Čovjek ne može
podnijeti
da živi takav svjedok.«
K a d se čovjek odlučio da ukloni takva svjedoka znao je da ostaje
sam, a to mu nije bilo teško, jer je i prije bio sam, ali uz prisutnost pro
matrača. To podsjeća na Epikurov zahtjev da čovjek u svojem djelovanju
uzme kao uzor nekog čovjeka, pa da sve radi tako kao da ga taj čovjek
promatra. To bi bilo dovoljno u ostvarenju prave vrline i etičkog krite
rija. To gledanje u vlastitim mislima stalna je opomena od onoga koji
nam je uzor. Ako u svemu imamo toga dobrovoljno odabranog svjedoka,
206
tada je to voljni oblik odlučivanja. Taj svjedok treba da bude oblik i sa
držaj komparacije.
No kad Zaratustrin sugovornik govori o Bogu kao o svjedoku, on
da je to postavljeni zadatak koji se mora poznati. Svjedok postoji, ali
samo kao svjedok i on nimalo ne sudjeluje u tome što se s čovjekom do
gađa. To promatranje unosi zabunu: može li svjedok učiniti boljim ono
što je loše. N o , svjedok u to ne ulazi pa je čovjeku samo opterećenje.
Stoga se čovjek odlučio da ukloni takva svjedoka. I to ide u razloge
zašto je Bog umro. Čekati na to da Bog opet oživi nije realno jer, da je
on mogao živjeti, on ne bi ni umro.
Nije ovdje potrebno opširnije izvoditi Nietzscheove stavove jer
bit je već rečena. Pitanje je ostalo otvoreno, naime, je li za čovjeka m o
guće da iz povijesti dobije dokaze za djelovanje svjedoka ili nije? Ako
je to iz povijesti teško spoznatljivo i gotovo neizvjesno, tada se nužno
ide na zaključak da povijest ostaje samo čovjekovo djelo. Što je čovjek,
to je povijest, a što je povijest, postaje vidljivo po svim zbivanjima.
Iz stava da je Bog mrtav otkriva se čovjekova sumnja u sve što po
stoji i u sve što se govori. To se odnosi na svaki oblik isključivosti pa je
stoga negiranje apsolutnosti način čovjekova oslobađanja od navika i
tradicije. K a d je to jednom učinjeno, što ostaje i preostaje? Na to se može
odgovoriti samo jednom riječi:
čovjek:
To što čovjek proizvodi, stvara
i misli jest opet samo njegovo djelo. A gdje su tada svjedoci i tko su
oni? Najveći svjedok jest povijest. To se ne može ukloniti niti to može
»umrijeti« i prestati postojati. I doista povijest je postala čovjekova ap-
solutnost, no ne kao nešto transcendentalno već kao čovjekova najbitniia
imanentnost. Povijest je prošlo, sadašnje i buduće kao cjelina čovjekove
egzistencije u svijetu bića. Iz povijesti čovjek vidi što je bio, a kritičkim
razmišljanjem o svemu tome čovjek može stvoriti novo, drukčije i bolje.
Povijest je čovjekov smisao i mjesto djelovanja.
Fichte
je jednom rekao:
Kakav čovjek, takva i filozofija. To uopćeno znači da čovjek stvara svoj
svijet po svojem mišljenju i shvaćanju, a to vodi do zaključka: K a k v a
filozofija (teorija), takva i povijest, tj. praksa. Time je čovjekovo odre
đenje dobilo svoj smisao i svrhu.
Ako se u Boga vjerovalo, tada je iz tog odnosa slijedio i način života,
koji je bio uvjetovan tim finalnim određenjem. Eshatološko je postalo
norma pa su se i sredstva prema tome odabirala. Život je bio oblik egzi
stencije tog dalekog, apsolutnog cilja. Jer tada se može reći da se sve do
gađa
suh specie aeternitatis, jer
postoji i vječno biće — koje osigurava,
ali i omogućava da sve postoji u odnosu prema stvaraocu. Taj oblik
vjerovanja nosi u sebi i povijesno određenje jer zbilo se nešto što je evi
dentno. Na primjer, prema kršćanskom vjerovanju, među ljude je došao
Božji Sin i time je ono što je bilo metafizičko dobilo
povijesni izraz.
Sada
to nije, kao u platonizmu, apsolutna ideja Dobra, a sve drugo odraz je
te ideje, već se zbila
parusija
tj. identitet između ideje i predmeta u liku
207
